Danijela Ostojić i promjena misli na Balkanu: Naš čovjek nema odgovor na pitanje zašto, naša djeca su u potpunosti sabotirana

Počela je da koristi društvene mreže kao dio svog prozora u svijet, a onda je posvećenošću i zanimljivim sadržajem došla do grupe od čak 300.000 ljudi koji danas vjeruju, dijele i razumiju ono što ona govori. Ona to radi gdje god da ide, a čini mi se da joj region postaje tijesan. 

U novoj epizodi Oslobođene Danijela Ostojić, žena iza koje su godine i godine iskustva u psihologiji, žena koja progovara na sve teme koje možda Balkanu i ne prijaju, majka i supruga. 

U 75 minuta sa Brankicom je razgovarala kako na nju utiču negativni komentari na društvenim mrežama, ističući da su realni svijet i digitalni svijet dva različita konteksta gdje nam digitalni svijet omogućuje da povrjeđujemo i vrijeđamo nekoga, dok u realnom svijetu i nema toliko hrabrih ljudi koji bi rekli u lice ono što misle.

Kada bi morala da izdvoji tri neka uvjerenja, koja su onako baš posebna kada je Balkan u pitanju, koji bi to bili i da li si sama bila robinja nekih od njih?

- Pa što se tiče balkanskih uvjerenja, ne možemo da ih stavimo nikako u tri, zato što je to miks zaista svega. Miks te transgeneracijske traume i tih dubokijih, ukorjenjenih uvjerenja koja su uglavnom pod svjesnom nivou kod ljudi. Mislim, uobičajno poznato šta je problem na Balkanu, to je odnos prema ženama. To je odnos prema ženama i taj čitav koncept te priče, ali to nije samo na Balkanu. To je u nekim drugim tradicionalnim društvima. Kod nas je specifično, jer smo imali jedan period, naravno, traume rata i posle rata i nekako nismo nastavili da se razvijamo. Ali mislim da je naš najveći problem nesvjesnost. Dakle, mi nismo svjesni svog problema.

Primitivna zajednica

Danijela navodi da bismo se brzo promijenili kad bismo postali svjesni svojih problema i koliko zapravo ne znamo.

- Često nismo svjesni koliko smo primitivni kao zajednica, ali primitivnost ovdje ne koristim kao uvredu. Primitivna zajednica, kako je lijepo objasnio Vladeta Jerotić, je društvo koje pati od rigidnog razmišljanja. To znači da ne dopušta prostor za različitost i živi poput plemena, s vlastitim okvirima, obrascima i običajima. Teško je izaći iz takvog načina razmišljanja i razumjeti druge kulture ili plemena. Figurativno govorim. Mislim da bi se promjena mogla dogoditi ako bismo podigli svijest o svojim problemima i koliko još moramo naučiti. Na terapiji, kada radim s ljudima, primjećujem da kada postanu svjesni svojih problema, počinju raditi na njima. Hoće li uspjeti ili ne, ovisi o mnogim faktorima, poput njihove ličnosti, upornosti i motivacije. 

Danijela Ostojić ističe utjecaj odrastanja i vaspitanja na naše shvaćanje i ponašanje. Ističe da smo često navikli da se poredimo s drugima, što može dovesti do nezadovoljstva i frustracije. Naglašava važnost podizanja svijesti o svojim problemima i potrebi za promjenom.

- Nekako je bilo normalno da ti mama ili tata kažu: "a vidi kako on, a zašto nisi kao ona". Ja sam donijela četvorku, ali moja drugarica je peticu, ili vidi kako naše komšije imaju finu ogradu, ili vidi kako naši rođaci lijepo žive, vidi kako... Znači, uvijek smo bili, nekako smo odrastali sa tim da se poredimo sa drugim ljudima. Ali to poređenje nije bilo u kontekstu da napreduješ kao oni. Nego je zapravo ukazivalo na neku vrstu nezadovoljstva i frustracije. Sad možemo tu pričati o ljubomori, posesivnosti i nekim drugim komponentama, ali zašto je to tako, zašto su ta uvjerenja i dalje ostala? Zato što smo odrastali sa njima, ona su duboko ukorijenjena u naše ličnosti i mi se tako i danas dan ponašamo. Zato se vraćam na svjesnost. Sve je u redu, nikakav problem da kažemo da ovo ne valja, ali moraš biti svjestan da to ne valja. Mislim, ako ti neko ne ukaže na to kako ćeš postati svjestan, jako teško sam, čak i mi koji se bavimo ovim poslom, ne možemo sami da postanemo svjesni sebe, nego moramo sa nekim da razgovaramo

Strah od tuđeg mišljenja

Danijela Ostojić govori o tome kako ne doživljava negativne komentare lično, već razumije da oni dolaze iz ličnosti komentatora. Ističe da je važno biti svjestan da su digitalni i realni svijet dva različita konteksta, te da bi bilo korisno da ljudi imaju hrabrosti da otvoreno razgovaraju o svojim mislima i osjećajima. Ističe da je mentalna higijena važna, te da su ljudi koji se bave negativnim komentarima često nesretni i nezadovoljni, te da koriste internet kao način kompenzacije za svoje unutrašnje nezadovoljstvo. Naglašava važnost otvorenog i iskrenog komuniciranja u životu.

- Iako se vrlo otvoreno suočavaju s tim, mnogima je teško da kada žele da pričaju o nekoj osobi, to ne učine direktno s tom osobom. Zašto nam je toliko teško? Strah od tuđeg mišljenja. Mislim da je za nas tuđe mišljenje toliko važno kao što je važan hljeb koji jedemo ili voda koju pijemo. Radimo sa ljudima uživo, jedan na jedan, i mogu reći da, iz iskustva, oko 80% ljudi koji dolaze na terapiju ima problema s tuđim mišljenjem. Ali to nije zato što smo takvi rođeni, već zato što smo tako naučeni. Kada bismo otišli u Pariz, u Francusku, tamo niko nema problem s tuđim mišljenjem. To je kulturološki aspekt.

- Govorimo o roditeljstvu i kako se mora učiti kako biti roditelj, jer to se ne dobije rođenjem. Nemamo dovoljno materijala kako nas roditelji nauče kako biti roditelj. Moramo da naučimo mnogo o ovim temama i o mentalnom zdravlju. Mentalno zdravlje kao koncept nije postojalo u Bosni i Hercegovini do prije 15-20 godina. Ja sam bila jedna od prvih psihologa koji su se zaposlili u Centru za mentalno zdravlje jer je švajcarska vlada finansirala projekat mentalnog zdravlja.

Bosanski stavovi o homoseksualnosti

Danijela Ostojić je istakla važnost razumevanja i prihvatanja različitosti, posebno kada je reč o seksualnoj orijentaciji. Naglasila je da strah i homofobija proističu iz neznanja i nedostatka informisanosti. Istakla je važnost obrazovanja i otvorenosti za različitosti, te je pohvalila promene u razumevanju homoseksualnosti koje se dešavaju čak i unutar religioznih zajednica. Kao psiholog, istakla je da mnogi homoseksualci dolaze u terapiju zbog mentalnih problema koji su posledica stigme i diskriminacije. Apelovala je na razumijevanje i suzdržavanje od osuđivanja, ističući da je to ključno za podršku osobama koje se suočavaju sa teškoćama zbog svoje seksualne orijentacije.

- Mislim da neznanje stvara strah. Taj strah, naravno, ima podlogu. On ima podlogu u nekim stavovima i u nekim filozofijama i u nekim uvjerenjima. A ako si, recimo, ti odrasla u nekoj porodici koja je izrazito tradicionalna, koja je išla u crkvu svake nedelje, koja je poštovala crkvena pravila, kada se izrazi taj protiv, recimo, homoseksualaca, onda je vrlo jasno odakle potiče tvoj strah. Nisi ti odgovorna za taj svoj strah, on je prosto tu na jednom nesvjesnom nivou. I sad ti da si svjesna, da sebe pitaš, pa dobro, ajde da vidim šta je ovo. Onda bi potražila informacije, onda bi se raspitivala, učila, tražila, razgovarala. Željela da upoznaš nekoga ko je homoseksualac, željela da razgovaraš s njim. Otišla kod stručnjaka, pitala ga molim vas objasnite mi šta je ovo. Recimo ja ako ne poznajem nešto o cvijeću, kako ja da znam da pričam o tome. Ja ne poznajem mikrobiologiju, ja nemam prava da pričam o tome. Ali ako me zanima, onda ću otići naučiti je. E o tome se radi, dakle, ta naša homofobija ili bilo koji drugi problem, dakle, otpor prema različitosti, upravo ide iz neznanja i demotivacije da znanje je primimo. Dakle, nije problem neznanje. Problem je što ti nisi motivisan ni da naučiš. Ti kada bi bio motivisan da naučiš, to je to. Zašto je to tako? Ja se često zezam na temu kada čovjeku postaviš, našem čovjeku, pitanje objasni mi zašto je to tako. On tu stane. On nema odgovor na pitanje zašto, ističe Danijela.

Kritika obrazovnog sistema

Brankica je postavila pitanje o stanju obrazovnog sistema, a Danijela je istakla da je situacija loša, što se jasno vidi iz rezultata PISA testiranja gdje BiH, ali i države iz regiona, redovno zauzima donja mjesta. Problem nije samo u nedostatku znanja, već i u nedostatku podrške za emocionalni razvoj i kreativnost djece. Djeca su često demotivisana i ne mogu da pokažu svoje sposobnosti jer se očekuje da budu podjednako dobri u svim oblastima, što nije realno. Takođe, postoji hijerarhija u obrazovnom sistemu koja otežava situaciju za učitelje, nastavnike i profesore. Danijela je pozvala na zajednički rad kako bi se napravio novi plan koji će biti bolji za decu i sve uključene u obrazovanje. Naglasila je da je važno da se deci pruži podrška i da se eliminišu izvori stresa vezani za školu.

- Naša djeca su u potpunosti sabotirana i demotivisana da pokažu bilo šta svoje. Šta god to bilo. Kreativnost, sposobnost, ideju, maštu, bilo šta. Svi su poredani da moraju da znaju podjednako i matematiku, i srpski, i muzičko, i likovno. To je nemoguće, pa mi nismo svemirci. Mi smo ljudi. Dakle mi ne možemo da imamo podjednako razvijene sve sposobnosti. Neko je za ovo, neko je za ono. I onda recimo u praksi često imamo djecu koja imaju iznadprosječni IQ, a kojima je dosadno, recimo. I ta djeca se počnu ponašati agresivno, recimo dosadno mu, više ne može to da podnese. I ta djeca se etiketiraju kao poremećaj ponašanja. I ta djeca budu sankcionisana, a nikome ne pada na pamet da samo provjeri, da istestira njegov IQ, i ako ima 130, prebaci ga odmah u četvrti razred, ako pohađa treći. Odmah ga prebaciš. Da vidiš u čemu je problem. To je jedan od problema. Također imamo problem jedne hijerarhije u školstvu koja je nakaradno poredana, dakle od ministarstva ka dole. I našim učiteljima, i našim nastavnicima, i našim profesorima nije lako. Absolutno nije lako. I to je jedan začarani krug. Svi smo u tom krugu, dakle i ja kao roditelj, i kao psiholog, i kao građanin. Dovoljan podatak je koliko je naš školski sistem zapravo loš da djeca imaju stomačne smetnje, da imaju psihosomatske probleme kada treba ići u školu. I da ima otpor prema školi. Znači, kada dijete ima otpor prema školi, mi nešto ne radimo kako treba, istakla je Danijela.

Čitavo gostovanje psihologinje Danijele Ostojić pogledajte na mrežama Oslobođenje Podcast