Zašto neki ljudi stalno kasne: Psiholog otkrio šta se događa u mozgu ljudi sa navikom koja uništava odnose

Gotovo svako u svom okruženju ima barem jednu osobu koja stalno kasni, bez obzira na dogovor, obavezu ili važnost susreta. Iako se takvo ponašanje često pripisuje neurednosti ili lošem planiranju, stručnjaci upozoravaju da razlozi hroničnog kašnjenja mogu biti znatno dublji i povezani s psihološkim i neurobiološkim faktorima.

Psihoterapeut i autor Jonathan Alpert navodi da stalno kašnjenje rijetko predstavlja svjesnu odluku. Prema njegovim riječima, riječ je o obrascima ponašanja kojih ljudi često nisu ni svjesni, a koji imaju snažan utjecaj na način na koji doživljavaju vrijeme, obaveze i vlastite granice.

Kod dijela ljudi kašnjenje je, kako objašnjava Alpert, dio njihove ličnosti. Lako ih ometaju vanjski podražaji, skloni su pretjeranom optimizmu kada procjenjuju koliko će im nešto trajati ili ne uviđaju kako njihovo ponašanje utiče na druge. Kod drugih, problem leži u načinu na koji mozak procesuira vrijeme i prelazak s jedne aktivnosti na drugu.

Posebno su izražene poteškoće kod osoba s ADHD-om, kod kojih se često javlja tzv. vremenska sljepoća. Riječ je o teškoći u procjeni protoka vremena, zbog čega im zadaci često traju duže nego što su očekivali. ADHD je snažno povezan s poteškoćama u izvršnim funkcijama, poput planiranja, organizacije i održavanja fokusa, što dodatno otežava poštivanje rasporeda.

Iako se kašnjenje često opravdava dobrim namjerama, ono s vremenom može imati ozbiljne posljedice. Alpert upozorava da učestalo kašnjenje narušava povjerenje i stvara tenzije u odnosima, jer može poslati poruku da tuđe vrijeme nije važno, čak i kada to nije namjera osobe koja kasni. Na radnom mjestu takvo ponašanje može utjecati na profesionalni ugled, timsku dinamiku i percepciju pouzdanosti.

Iza hroničnog kašnjenja često se kriju i emocionalni razlozi poput tjeskobe, izbjegavanja i perfekcionizma. Alpert ističe da mnogi ljudi koji stalno kasne nisu neodgovorni, već preopterećeni obavezama ili anksiozni. Kod nekih tjeskoba otežava sam početak zadatka, dok se drugi teško odvajaju od aktivnosti kojom su već zaokupljeni.

Perfekcionizam je još jedan čest uzrok. Ljudi skloni perfekcionizmu često se zadrže na detaljima, uvjereni da moraju „još samo malo“ doraditi posao, ne primjećujući da vrijeme neumitno prolazi. Dodatni problem predstavlja i pogrešna procjena vlastitih kapaciteta, jer mnogi iskreno vjeruju da mogu obaviti više nego što je realno moguće.

Ipak, Alpert naglašava da hronično kašnjenje nije nešto što se ne može promijeniti. Jedna od tehnika koju preporučuje jeste takozvana revizija vremena, koja podrazumijeva bilježenje procijenjenog trajanja zadatka i njegovo poređenje sa stvarnim vremenom potrebnim za njegovo izvršenje. Na taj način se postepeno razvija realniji osjećaj za protok vremena.

Savjetuje i svjesno ostavljanje vremenskih razmaka između obaveza. Dodavanje deset do petnaest minuta rezerve između aktivnosti može značajno smanjiti osjećaj žurbe i rizik od kašnjenja. Prema Alpertu, jasne rutine, alarmi, kontrolne liste i realnije procjene vremena mogu pomoći da se nadomjeste slabosti koje same od sebe ne nestaju.

Za one koji primjećuju da kašnjenje ozbiljno utiče na odnose i kvalitet života, razgovor s psihologom može biti prvi korak ka razumijevanju uzroka i uspostavljanju održivih promjena.