Sjećate li se? Pet bijelih laži koje su djeca 90-ih često slušala od svojih roditelja
Sjećate li ih se?/FreePik
Odrastanje 90-ih često se pamti po subotnjim jutarnjim crtaćima i nizu vrlo konkretnih „činjenica“ za koje su roditelji tvrdili da su istinite. Riječ je o sitnim, dobronamjernim lažima kojima su roditelji pokušavali obezbijediti mir, podstaći pristojno ponašanje ili skratiti rasprave. Gledano s vremenskim odmakom, mnoge od njih djeluju gotovo univerzalno i danas izazivaju smijeh.
Ovo su neke od „bijelih laži“ koje su djeca 90-ih često slušala od svojih roditelja – možda vas vrate u djetinjstvo.
„Imam oči na leđima.“
Roditelji su često koristili ovu tvrdnju kako bi stvorili utisak stalnog nadzora nad ponašanjem djece. Ideja je bila da podstaknu osjećaj odgovornosti i spriječe neprimjereno ponašanje u situacijama kada odrasli nisu fizički prisutni. Ova izjava služila je kao jednostavan alat za održavanje discipline. Djeca su je često shvatala doslovno, naročito u ranijem uzrastu. Takav pristup oslanjao se na dječju maštu i povjerenje u autoritet roditelja.
„U ovaj restoran smiju samo dobro vaspitana djeca.“
Ova tvrdnja korištena je kako bi se djeca motivirala na primjereno ponašanje u javnom prostoru. Roditelji su njom stvarali utisak da restorani imaju stroga pravila vezana uz ponašanje djece. Cilj je bio smanjiti rizik od neprijatnih situacija tokom obroka. Takva izjava funkcionisala je kao preventivna mjera, bez potrebe za dodatnim objašnjenjem. Djeca su zbog toga često povezivala dobro ponašanje s mogućnošću ostanka u restoranu.
„Prodavnica/park se zatvara.“
Roditelji su ovu izjavu koristili kako bi olakšali odlazak s mjesta na kojem djeca nisu htjela ostati kraće nego što su planirala. Tvrdnja o zatvaranju služila je kao razlog koji nije ostavljao prostor za pregovaranje. Na taj način se izbjegavalo dodatno uvjeravanje ili sukob. Djeci je poruka bila jasna i jednostavna. Ova „bijela laž“ oslanjala se na autoritet pravila i institucija.
„Ako sjediš (pre)blizu televizora, pokvarićeš vid/oči.“
Ova izjava korištena je kao način ograničavanja vremena provedenog ispred ekrana. Roditelji su njom nastojali stimulisati djecu da se udalje od televizora ili smanje gledanje. Tvrdnja se često ponavljala bez dodatnog objašnjenja. Iako je imala vaspitnu svrhu, predstavljala je pojednostavljeno upozorenje, piše Superžena. Djeca su je u pravilu prihvatala kao zdravstvenu činjenicu.
„Psovanje je ilegalno.“
Roditelji su ovu tvrdnju koristili kako bi obeshrabrili korištenje neprimjerenog jezika. Izjava je stvarala utisak da psovanje ima ozbiljne posljedice, uključujući kršenje zakona. Na taj način naglašavala se važnost društvenih pravila i pristojnog govora. Djeci je poruka bila jasna i autoritativna. Ova „bijela laž“ služila je kao jednostavan alat za oblikovanje ponašanja.
