Psiholog objasnio zašto ljudi vjeruju u duhove
/
Jedne hladne februarske večeri 2021. godine, muškarac se vraćao kući putem prekrivenim snijegom, kroz tamu i tišinu. Put je bio neosvijetljen i osamljen, no on nije osjećao strah. Dok je prolazio kroz gusti snijeg, iznenada mu se učinilo da je ispred njega osoba. Instinktivno je odskočio u stranu, izvinivši se zbog nepažnje. No, kad je okrenuo glavu, put je bio prazan. U snijegu su se jasno vidjeli samo njegovi otisci. Bio je sam.
Ovaj trenutak ga je natjerao da preispita ono što je upravo doživio, ali, kao racionalna osoba, brzo je odbacio mogućnost paranormalnog susreta. Pripisao je događaj umoru i vremenskim prilikama. Ipak, osjećaj da ga neko promatra pratio ga je sve dok nije stigao do ulične lampe, kada je napetost naprasno nestala. Ovaj susret otvara zanimljivo pitanje: zašto, čak i u eri nauke, toliko ljudi i dalje vjeruje u duhove?
Iako je nauka do sada pokazala malo dokaza za postojanje duhova, vjera u paranormalno je i dalje izuzetno raširena, piše iFLScience. Prema anketi iz 2020. godine, gotovo polovina Amerikanaca (46 posto) vjeruje u duhove, dok je 20 posto izjavilo da su imali lično iskustvo s paranormalnim pojavama. Slična istraživanja iz Velike Britanije pokazuju da 34 posto Britanaca dijeli ovu vjeru.
Duhovi su sveprisutni u modernoj pop kulturi, kroz filmove, serije, podcastove i društvene mreže, a pandemija COVID-19 dodatno je pojačala interes za nadnaravno. U vremenima nesigurnosti, ljudi češće posežu za objašnjenjima koja im nude utjehu ili smisao, a duhovi i paranormalne priče često zadovoljavaju ovu potrebu.
Zašto, iako živimo u dobu nauke, naši umovi još uvijek skloni vjerovanju u paranormalne pojave? Kognitivne znanosti nude zanimljivo objašnjenje. Profesor Chris French sa Goldsmithsovog Anomalističkog istraživačkog centra objašnjava da je ljudski mozak evoluirao kako bi prepoznao prijetnje iz okoliša – stvarne ili zamišljene. Ovaj instinkt je ključan za preživljavanje, ali također može dovesti do stvaranja lažnih uvjerenja.
Naš mozak ima tendenciju da tumači neobjašnjive događaje kao posljedicu svjesne radnje. Na primjer, škripanje u kući noću može se doživjeti kao prisustvo duha ili uljeza, iako je vjerovatno riječ o prirodnim fenomenima poput vjetra ili pomjeranja drveta. Ova pristranost, poznata kao "agenticitet", dovodi do toga da nepoznate situacije povežemo s nečijom namjerom, što je možda igrao ključnu ulogu u preživljavanju tokom evolucije.
Iako nauka sve više objašnjava svijet oko nas, naši umovi još uvijek nisu potpuno racionalni kada su u pitanju neobjašnjivi događaji. Vjera u duhove je duboko ukorijenjena u načinu na koji naši mozgovi funkcionišu – prepoznavanje prijetnji i potreba za smislom ostaju osnovni mehanizmi našeg preživljavanja. Bez obzira na to koliko dokaza pruža moderna nauka, vjera u paranormalno pruža ljudima način da se nose s nepoznatim i neshvatljivim aspektima života. U svijetu punom nesigurnosti, možda nam te priče pomažu da pronađemo red u haosu.
