Zašto svako od nas treba posaditi svoje drvo već ovog proljeća

Godinama razmišljam da posvetim jedan prilog samo drvetu. Ne bih htjela da to bude dugačak prilog, jer svako drvo samo za sebe kaže više od mojih riječi.

Ljubav treba razvijati

Odrasla sam u kraju sa puno bukove i crnogorične šume. Možda sam u podsvijesti sačuvala veliko poštovanje prema drveću, jer se meni, maloj djevojčici svako drvo učinilo ogromno. Kasnije, kada sam saznala da tako veliko drvo izraste iz jedne sitne, često i okom jedva vidljive sjemenke, još više sam počela cijeniti to biće zvano drvo. Rastući, drvo se pretvara u živu sliku, kao da slikar slika sliku, čiji rad traje li traje u vremenu i prostoru.

Divim se drveću u svim fazama rasta i razvoja. Malo drvo se nemoćno bori za svoj opstanak i gledamo ga odozgo, kada doraste našu visinu, upoređujemo se sa njim, a kada nas preraste, dižemo glavu da ga vidimo, gledamo i divimo mu se, gledajući ga odozdo.

Ljubav prema drveću treba razvijati. Ono tu ljubav stalno uzvraća. Mislim da je djeci važno usaditi ljubav prema prirodi, bez obzira na njihovo buduće zanimanje. Čak je važnije da budući urbanista, arhitekta i građevinar znaju dosta o drveću, jer će ga tako uvažavati gdjegod da se u radu u struci sretnu sa njim. Šumar i pejzažni arhitekta će svakako, kao profesionalci, učiti o drveću. Oni će ga saditi po radnom zadatku, pa i uvažavati u svakom pogledu.

Dugo se bavim poslom u koji spada i sadnja drveća. U okviru rada u Društvu prijatelja grada Sarajeva vodim projekte pošumljavanja. Svaki dan u kojem sadimo drvo ili drveće je za mene praznik – crveno slovo u našem kalendaru.

Nauživala sam se plodova drveća koje sam posadila i osvježila u sjeni mnogih od njih. I vjerujem i mnogi drugi ljudi.

Vežem se za svako drvo koje smo posadili. Tugujem za svakim koje je uništeno.

Pitam se zašto, umjesto tolikih kamenih spomenika na grobljima, radije ne “naručimo svoje drvo”, koje može biti naš najveći spomenik. Ionako nam je iz života poznato da se kaže Suljin orah, Jovina kruška ili Milanova jabuka, po ljudima koji su to zasadili. Po tome se više i duže pamte i spominju, nego po nadgrobnom spomeniku.

Znate li da bez biljaka ne bi bilo života na Zemlji, a drvo je najveća biljka. Biljke daju kisik i hranu, nama i životinjama, a za fotosintezu koriste “zloglasni” ugljični dioksid. Svjesnost da je to tako budi kod čovjeka poštovanje, a kod savremenog čovjeka i strahopoštovanje. To se poštovanje, bolje reći neminovnost da čuvamo drveće, već naročito očituje na zapadu, u razvijenim zemljama, u kojima je priroda ugroženija. Tamo se svako drvo čuva. Slučajno sam se zatekla u centru Londona i centru Ljubljane, gdje sam fotoaparatom zabilježila pažnju prema drveću prilikom građevinskih radova, pa to želim prenijeti i čitaocima Oslobođenja. Mogla sam pisati o tome koliko kisika daje drvo ili koliko plodova može dati stablo jabuke, ali o tome nekom drugom prilikom. Ovim prilogom sam željela iskazati moju unutrašnju ljubav i poštovanje prema drveću. Procijenite jesam li u pravu. Ako jesam, pridružite se mome razmišljanju i već ovoga proljeća posadite svoje drvo.

Za praznik

Ali, posaditi drvo ili drveće je dugoročna investicija, pa treba znati ili tražiti savjet stručnjaka, koje drvo odabrati, kako, gdje i kada ga posaditi, te kako ga njegovati da se primi, raste i razvija dugoročno. To je posebno značajno za sadnju u urbanim sredinama, jer drvo može biti i opasno za ljude i imovinu, što smo mogli vidjeti nedavno u Sarajevu, pogotovo u Zagrebu nakon nevremena sa jakim udarima vjetra.

Pred nama su uskršnji praznici. Obradujte one koji slave, pa i sve ostale prijatelje, buketićem iz vrta. Upravo cvjetaju zumbuli, tulipani, narcisi i sve te vrste su prikladni pokloni iz vrta.

Sretan Uskrs svima koji ga ovih dana slave.