Murisova avantura

Mislim da među nama nije nikada bilo tajni. Slična smo, što bi rekli, krvna grupa, obojica radoznala, zaljubljena u život čijih se slasti ne libimo iako ih često nalazimo na izvorima raznih poroka. Umjetnik je, relativno poznat, a kako mi je i sam nebrojeno puta rekao, najveću inspiraciju nalazio je u ženama.

Njegova je priča sto posto, obećanom diskrecijom štitim prava imena, a moja je sama obrada i naravno želja da vas priča zaintrigira.

Muris L, pisac i bonvivan, poznavalac Sarajeva i žena, otprilike kao sommelier vina, spremio se jedne večeri za uobičajenu šetnju koja je zahvatala područje od Marindvora do srca Baščaršije. Kažu da se inače u muško-ženskim vezama, koje nazivamo ljubavlju, a bivaju krunisane brakom, trajni ugovor potpisuje na samom početku. Koliko prava izboriš i kako ćeš organizovati svoj život u zajednici nakon prvih sastanaka - toliko ćeš ih imati i tako će ti biti cijeli kasniji život.

“Ti, Toni, dobro znaš da sam ja sa svojom ženom u apsolutno liberalnom odnosu. Sloboda joj, sloboda mi. Niti ja njoj niti ona meni polaže račune, ni gdje si ni s kim, nego koliko hoćemo, jedno drugome kažemo. I zato, a ti me znaš, mogu zaglaviti kad god hoću...”

I krenuo Muris od Marindvora pa kad je bio blizu cilja, dakle srca Baščaršije, odmah iza Slatkog ćošeta, blizu Begove džamije, zaustavi ga nasmiješen pogled jedne pristale žene: “Oprostite, možete li mi učiniti jednu uslugu?”, pitala je ne skidajući osmijeh sa lica.

“Kako da ne, izvolite”, spremno je odgovorio Muris, skenirajući u hipu jedno izuzetno lijepo žensko tijelo.

Pružila mu je svoj mobitel: “Molim vas, ako možete naći neki ugao da uhvatite Sahat-kulu, minaret i mene...”

Udaljila se, najprije malo daleko, pa joj je rekao: “Mislim da je bolje da priđete malo bliže, ako želite da vas prepoznaju na fotografiji...”

Sad je imao prilike da se nagleda te osobe, a sa svakim novim škljocanjem u njemu se sve više budio lovac na ženska srca.

“E, baš ste ljubazni, hvala vam puno”, rekla mu je preuzimajući telefon.

“Ali sada ja imam jednu molbu za vas?”

“Kakvu?”, upitala je.

“Pa evo, pozivam vas na kafu s pravom da izaberete koji god hoćete lokal.”

Zvala se Aida, neposredno poslije rata odselila je u Ameriku. Završila je studij ekonomije, ali i puno važnije, bogato se udala za jednog čikaškog odvjetnika, pravog Amerikanca. U Sarajevu je ostavila roditelje, otac je umro prije nekoliko godina, tako da tu živi njena majka zbog koje najviše i dolazi. Brak joj je bio zanimljiv, prije svega ugodan, ali kako nisu mogli imati djece, sve joj je uskoro postalo prilično dosadno.

“A ti, kakva je tvoja situacija?”, pitala je Murisa.

Odlučio se za kartu polovične iskrenosti. Misleći da je trenutno najbolja u njegovom pokušaju osvajanja nove žene. Rekao da živi život slobodnog umjetnika, da ima ženu koja toleriše njegov poprilično neuredan stil i da voli i uživa najviše u umjetnosti. Rekao i da ima dvoje djece, već samostalni ljudi i odvojeni od porodice, a zatajio da otkako zna za sebe, u stalnoj je potrazi za novim ženama.

“Oooo, pa i meni je umjetnost najdraža hrana. Volim i slikarstvo i muziku i film... ali knjige, knjige, one su ipak moji favoriti.”

Došli su na njegov teren i ostatak druženja proveli u “svjetskoj biblioteci”. Malo joj je i povlađivao, jer da nije gajio osvajačke namjere, rekao bi joj da se ne mogu porediti Agatha Cristie i Čehov ili Maupassant. A to da je ona stavila Agathu među najomiljenije pisce, pomoći će mu na kraju ove priče. Inače, nije mogao odoljeti a da joj ipak ne kaže da je Agatha pisac pogodan za intelektualne vježbe, gospođa je majstor u stvaranju krimića sa neobičnim obratima... dok jedan Čehov ili Maupassant, oni se spuštaju u dubine duše gdje vladaju prije svega emocije.

Prijatno veče završeno je tako da ju je otpratio do ulaza u njenu porodičnu kuću. Razmijenili su telefonske, za svaki slučaj, jer prije toga već su dogovorili sutrašnji sastanak.

Ispunjen zadovoljstvom već je spremao plan za sutra. Privlačna je bila gospođa Aida i učinilo mu se na njoj sve pristalo i po mjeri ljepote koja je njemu odgovarala.

Sljedeću noć prespavali su, ma šta prespavali, poigrali se kako se ono muško i žensko znaju poigrati. Ona mu je u jednom trenutku rekla da je upravo on muškarac o kakvom je cijeli život sanjala i da bi željela da ostatak života provede s njim.

“Ali ja sam oženjen, ti udata, kako si to zamislila?”, isturio je pred nju nepremostivu prepreku.

“Moj brak je moja briga”, rekla mu je.

Desetak sljedećih dana prošlo je u znaku uzajamne opijenosti finim osjećajima koji se mogu okvalifikovati zaljubljenošću.

Vratila se u Ameriku i upaljenu vatru svakoga dana održavala bezbrojnim porukama. Šibale su preko oceana krupne riječi “ljubavi života mog”, “jedva čekam da opet osjetim tvoje milovanje i čujem tvoj uzdah...”

Nije prošlo ni dva mjeseca - opet je bila u Sarajevu. Mužu je rekla da je majka bolesna i da treba njenu njegu i prisustvo.

Onda je sljedeći put došla nakon mjesec. Pa opet nakon mjesec. Nije mu bilo ni mrsko ni zamorno, dalo se s tom ženom uživati, ali jedne večeri nakon možda sedmog ili osmog dolaska u Sarajevo...

“Sjeli smo naveče u Galiju, malo smo kao i inače popili vina i sve je bilo uredu dok mi ona najednom nije rekla. Heej, znaš šta mi je rekla? Da ozbiljno razmišlja kako da ubije svog muža?! Svog vlastitog muža s kojim živi dvadeset godina i koji joj je sve dao. Heeej, možeš zamisliti monstruma!”

I to je bio njen način izlaska iz braka, a sad on treba da odluči šta i kako sa svojim brakom.

“Joooj, ja sam se zaledio. Pa kad je u stanju pomisliti nešto takvo za čovjeka koji bi joj trebao značiti najviše u životu... šta bi bilo onda sa mnom? Kad bih ja došao na red?”

I… ništa. Popili, pojeli, on se požalio na bolove u stomaku, otpratio je do kuće i blokirao na svim mrežama. A telefon je dao na tiho da se ne čuju njeni pozivi. Učestali, pa rjeđi i na kraju prestali.

“Eh, kakve znaju biti žene, moj Toni”, zaključio pisac Muris.