O čurekotu govorio i poslanik Muhammed a.s.: Liječi sve bolesti osim smrti

Dragi čitatelji, danas ćemo popričati o čurekotu, jednoj od omiljenih sjemenki u našem pekarstvu, bez kojeg bi sarajevski somuni i travničke pitice bili gotovo pa nezamislivi, pogotovo u vrijeme ramazana. Ulje dobiveno od sjemenki ove biljke, za koju je poslanik Muhamed rekao da liječi sve bolesti osim smrti, u svim islamskim zemljama ima veliku popularnost, a u zadnjih 20-ak godina je našlo svoje sigurno mjesto i na našim policama prehrambenih dodataka.

Odakle potiče

Arheološki dokazi najranijeg uzgoja i korištenja čurekota stari su oko 3.500 godina, a radi se o boci punoj sjemenki koja je pronađena u hetitskoj grobnici na području današnje centralne Turske. Hetiti su trgovali, a kasnije i ratovali sa starim Egiptom, gdje se također uzgajao čurekot, a dokaz o tome je pronađen u nekoliko grobnica, od kojih je najpoznatija ona Tutankamonova iz 13. st. pr. n. e. Koristile su je i druge antičke civilizacije, spominje ga otac medicine Hipokrat, grčki liječnik iz 5. st. pr. n. e., a i Plinije Stariji i Dioskorid, Rimljani iz 1. st., tako da se korištenje nastavilo i u srednjem vijeku, a najjače korijene pustila je kod Arapa jer se smatra da podrijetlo vuče iz pustinjskih dijelova zapadne Azije i Bliskog istoka.

Jedan od najpoznatijih islamskih filozofa i liječnika iz 10. st. Ibn Sina, na zapadu poznat kao Avicena, opisao je detaljno čurekot, a u svom Kanonu medicine Al-Qanun fi al-Tibb ga preporučuje kao lijek za dispneju, odnosno otežano disanje, mada se na Bliskom istoku još od predislamskog vremena u narodnim medicinama smatrao za univerzalni lijek kao što je u Aziji đumbir ili kod nas med, limun i češnjak. U Bibliji se spominje u Starom zavjetu, Izaija 28:25,27, Prispodoba s oračem, ali najpoznatijom se svakako smatra referenca iz Sahih Buharijeve zbirke hadisa, koju većina muslimana smatra najvjerodostojnijom knjigom nakon Kur’ana i jedna je od “Šest vjerodostojnih zbirki”, Sahih Buhari tom 7, knjiga 71, hadis broj 592, u kojoj pisac prenosi riječi poslanika Muhameda koje je Ebu Hurejra, poslanikov ashab, zabilježio: “U crnom kimu ima lijeka za sve bolesti osim smrti.”

Čurekot je u Indiji, odnosno ayurvedskoj medicini, spominjan i ranije, ali je zbog široko rasprostranjene unani medicine, kombinacije tradicionalne grčke, perzijske i arapske medicine, koja se na potkontinentu pojavila zajedno s islamom, stekao još veću popularnost. Danas je Indija najveći proizvođač čurekota na svijetu s oko 8.000 tona, a slijede ju Šri Lanka, Bangladeš, Nepal, Egipat, Irak i Pakistan.

Čurekot, lat. Nigella sativa, u regionu se najčešće još naziva i crni kim ili kumin, mada botanički nema nikakve veze s kimom i kuminom. Ova biljka pripada porodici žabnjača ili ljutića, lat. Ranunculaceae, te rodu crnjika, lat. Nigella, što je u stvari na latinskom deminutiv od crno, lat. Niger, a odnosi se na boju sjemenki svih 18 vrsta unutar botaničkog roda. Kim i kumin su biljke koje pripadaju porodici štitarki, lat. Apiaceae i potpuno drugačije izgledaju i kao biljke i kao sjemenke, ali se radi o tome da im sjemenke tehnološki imaju istu svrhu i način korištenja pa smo si to jednostavno pojednostavili i tom lingvističkom miksu često dodajemo još anis, komorač i korijander, mada se radi o potpuno različitim biljkama.Kako se uzgaja

Čurekot je jednogodišnja zeljasta cvjetnica koja vuče porijeklo s područja zapadne Azije, područja današnjeg Iraka, Irana i Turske i istočne Evrope, područja Bugarske i Rumunjske, ali se davno raširila trgovinom prema jugu na područje sjeverne Afrike i na istok sve do Mijanmara. Biljka naraste do visine od 40 cm. Ima nazubljene, perjaste listove i svijetloplave ili bijele cvjetove. Nije previše osjetljiv na mraz te može rasti i u hladnijoj klimi. Cvjetovi su dvospolni, tj. sadrže i tučak i prašnike, pa se samooplođava i osjemenjuje, cvjeta u julu, a sjeme dozrijeva u septembru, što ju sve čini lakom za uzgoj, pogotovo u vrtu, jer je kao i sve crnjike izrazito lijepa i dekorativna. Čahura u kojoj se nalaze sjemenke podsjeća na čahuru maka pa je i suha biljka dekorativna. Najbliža srodnica joj je poljska crnica ili poljski crni kim, lat. Nigella arvensis, koja je već izumrla u nekim dijelovima Evrope jer se smatra korovom bez obzira na ljepotu cvijeta i realno sjemenke iste zdravstvene vrijednosti, samo sitnije nego kod čurekota.

U kemijskom sastavu sjemenki čurekota prevladava ulje i ono tvori oko 45% mase, što ga čini jako kaloričnim, ali isto tako je činjenica da se sjemenke koriste u malim količinama jer su jako aromatične, a realno i skupe, pa ih koristimo samo prilikom začinskog posipavanja pekarskih proizvoda, tako da nema smisla govoriti o njegovoj kalorijskoj vrijednosti. Kao i kod većine ostalih ulja, na 1 dl dobijemo oko 880 kcal, a s obzirom na to da se ovo ulje najčešće preporučuje uzimati na žlicu, korisno je znati da u jednoj jušnoj žlici konzumirate oko 12 ml ulja, odnosno oko 105 kcal.

U zadnjih 20-ak godina, od kada se ovo ulje sve više koristi u zapadnom svijetu, napravljeno je preko 600 znanstvenih studija koje su dokazale dotadašnja vjerovanja iz narodnih medicina zemalja gdje se ono koristi već stoljećima. S obzirom na to da same sjemenke koristimo u jako malim količinama, nema smisla ni govoriti o bjelančevinama i ugljikohidratima, a ni o mineralima i vitaminima jer njegovu vrijednost čine izuzetno rijetki, a našem organizmu jako korisni fitonutrijenti, odnosno tvari koje biljke stvaraju kako bi se borile protiv različitih nametnika te liječile same sebe. Najzanimljivije tvari u njegovom sastavu su nigelon, melantol, timol, timokinon i timohidrokinon, za koje vjerovatno nikada niste ni čuli jer su jako rijetke, ali ipak jako korisne za naš organizam.Eliksir života

Mnogi ovu biljku, njeno sjeme i ulje koje se dobiva iz njih, zbog riječi poslanika Muhameda, poistovjećuju s mitskom panacejom. U grčkoj mitologiji, Panakeia, koju mi nazivamo Panaceja, bila je božica univerzalnog lijeka, inače Apolonova unuka i kćerka boga medicine Asklepija i Epione. Panaceja i njezine četiri sestre predstavljale su i obavljale svaki aspekt Apolonove umjetnosti, odnosno zdravstvene zaštite. Panaceja je bila božica ili personifikacija univerzalnog lijeka, Higijena zdravlja, čistoće, sanitarnih uvjeta i njeno ime se najviše zadržalo u svim modernim jezicima. Iaso je bila božica oporavka od bolesti, Aceso procesa ozdravljenja i Aglea božica ljepote i sjaja, odnosno blistavog zdravlja. Od četvorice braće Podaleirus je bio vješt u dijagnostici, Machaon je bio kirurg, Telesfor je služio oca Asklepija i samo se Aratus nije bavio medicinom.

Panaceja je prema mitologiji uz sebe uvijek imala napitak, eliksir ili oblog kojim je liječila bolesne, što je dovelo do ideje panaceje u medicini, tvari s navodnim svojstvima da liječi sve bolesti. Čak i Hipokrat na početku svoje originalne zakletve zaziva ovu boginju kako bi joj se zakleo: “Prisežem, pozivajući liječnika Apolona i Asklepija, Higeju i Panaceju i sve bogove i božice kao svjedoke, da ću ispuniti ovu zakletvu i ovaj ugovor prema svojim sposobnostima i prosudbi...”.

U srednjem vijeku alkemičari su tražili ovaj mitski eliksir života i zdravlja jer se njim, osim liječenja bolesti, produžavao život na neodređeno vrijeme, kao i kamen mudraca, mitsku tvar koja bi omogućila transmutaciju uobičajenih metala u zlato. Kroz 18. i 19. stoljeće za mnoge se lijekove tvrdilo da su lijekovi za sve i postali su veliki biznis pa se izraz panaceja u modernoj medicini uglavnom koristi u pejorativnom smislu kako bi se opisala prekomjerna upotreba bilo čega u svrhu rješavanja mnogih različitih problema. Stari Grci i Rimljani su kroz antiku za univerzalno ljekovite biljke smatrali divlji komorač, lat. Opopanax chironium, miloduh, lat. Levisticum officinale i stolisnik, lat. Achillea millefolium. Da bi se u srednjem vijeku najviše vjerovalo u kadulju, lat. Salvia officinalis, i kantarion ili gospinu travu, lat. Hypericum perforatum. Na Dalekom istoku najviše se vjeruje u ginseng, lat. Panax ginseng, đumbir, lat. Zingiber officinale i kurkumu, lat. Curcuma longa.