Život između dolazaka i odlazaka

U galeriji Manifesto nedavno je postavljena Vaša izložba “Drago mi je da si tu”. O kakvoj se postavci radi i šta je njome bilo obuhvaćeno?

- Izložba “Drago mi je da si tu” svojim sadržajem zaokupila je čitav prostor galerije, pružajući posjetiocima priliku da svojim ulaskom postanu dio same postavke. Ujedinjujući zidne i podne površine različitim nijansama sive, stvorena je atmosfera koja služi kao podloga za dalju okupaciju prostora tekstualnim sadržajem na kojem se izložba temelji. Moja početna ideja bila je potpuno ispunjenje prostora tekstom do granice prezasićenja, ali uz sugestije i smjernice kustosa Bojana Stojčića, pronašli smo rješenje koje je zadovoljilo i moja očekivanja, a nadam se i očekivanja publike.

Razumijevanje i brižnost

Redukcijom tekstualnog sadržaja, oslikavanog direktno na zidovima i podu galerijskog prostora, selektovani segmenti dobili su poseban naglasak, čime je postignut balans između vizualne prisutnosti i konceptualne jasnoće. Isti princip primijenjen je i kroz druge medije, poput animiranog teksta na TV ekranima i oslikanih platana, koji su na svoj specifičan način istaknuli pojedine strofe i dodatno produbili dimenziju cjelokupnog doživljaja.

Jedan od radova sa izložbe  “Drago mi je da si tu”

Radi se o intermedijalnom projektu, kroz različite medije, kako se navodi u najavi izložbe, propitujete emocionalne i fizičke dimenzije života oblikovane migracijom. Kako problematizirate ovo pitanje i kako ga vidite u vlastitom iskustvu, budući da već dosta godina živite i radite u Berlinu?

- Moj lični doživljaj, iz kojeg se razvila ideja za izložbu, nastao je analizom i radom na vlastitom odnosu s roditeljima i porodicom, od koje sam, zbog života u inostranstvu, fizički udaljena i time uskraćena za mogućnost dijeljenja svakodnevnog života. Naš odnos postao je predmet mog promišljanja jer mi je iskreno stalo do međusobnog razumijevanja i brižnosti. Čini mi se da su se tek sada, nakon nekoliko godina prilagođavanja novom kulturnom kontekstu, stvorili uslovi koji mi omogućavaju da uložim ne samo svoje vrijeme već i emotivne kapacitete u zajednički rast. Oduvijek sam bila svjesna razlika u životnim prilikama, a poređenje tih prilika često je tema razgovora pri svakoj posjeti kući. Međutim, ono što je nedostajalo bio je ljudski element – individualizovano proživljavanje teških, ali i olakšavajućih iskustava, koji bi unio stvarnost u pojam života “tamo negdje”, bez oslanjanja na ideje i projekcije o jednodimenzionalno boljem životu. Tatino zdravstveno stanje poslužilo je kao povod za učestaliju komunikaciju u posljednjih nekoliko mjeseci, što je otvorilo vrata normalizaciji češće međusobne razmjene mišljenja, emotivnih stanja, površnih informacija, ali i kritičkih stavova. Želim da vjerujem da transformišući svoj primjer mogu da poslužim kao povod za spoznavanje šire slike o odnosu dijaspore i lokalnog društva s ciljem razvijanja zdravijeg odnosa zajednice kojoj svi pripadamo. Da li ovom izložbom u tome uspijevam, ne znam, ali svakako od toga ne nastojim odustati.

Kako u okviru tog svog iskustva umjetnice u emigraciji doživljavate svoju poziciju u BiH? Šta Vam znače povraci i kako ih vidite u odnosu na Vaš život u Berlinu?

- Povratci, ma koliko radosni, uvijek sa sobom nose dozu težine jer ih neminovno prate odlasci. Razlika u odnosu na putovanja na druge destinacije je neuporediva – povratak na mjesto koje nosi toliku količinu srodnosti, prepoznatljivosti i pripadnosti ostavi dubok trag odlaskom, bez izuzetka. Taj trag uvijek zahtijeva određeni vremenski period kako bi emotivni povratak sustigao fizički. Primijetila sam tokom svog posljednjeg boravka u Bosni, koji je trajao gotovo pune tri sedmice, da je vrijeme potrebno za balansiranje emotivnog i fizičkog povratka proporcionalno dužini posjete. Što je boravak duži, to je više vremena potrebno da se vratim u realnost, a ovog puta to zaista nije bilo lako. Život u Berlinu nešto je na što sam se odavno navikla i istinski volim sve što mi pruža, od ljudi s kojima dijelim vrijeme do slobode koja ga karakteriše. Nažalost, Berlin mi nikada neće moći ponuditi sve, jer veliki dio onoga što volim oduvijek će me čekati samo u Bosni.

Dotičete se pitanja onih koji ostaju i onih koji odlaze. Šta stoji između te dvije krajnosti, te kako im pristupate kada je posrijedi ova izložba?

- Razlozi odlazaka vremenom se mijenjaju i nastaviće se mijenjati, bez obzira na intenzitet migracija. Ono što često primjećujem u stavovima svojih roditelja jeste sklonost formiranju mišljenja zasnovanih na iskustvima gastarbajterskih generacija. Ljudi iz njihovog neposrednog okruženja, koji su penzije zaradili u inostranstvu, često služe kao osnov za definisanje dijaspore. Ipak, važno je osvijestiti razlike između tih generacija i onih koje danas odlaze. Moj odnos prema domu ne može se poistovjetiti s odnosom koji gaje starije generacije dijaspore. Iako ne smatram ni jedan pristup boljim ili lošijim, ključno je prepoznati te razlike jer one oblikuju naše stavove, vrijednosti i načine na koje doživljavamo dom i migraciju. Takođe, te razlike utiču na to koliko smo spremni da se integrišemo u nove društvene kontekste, koliko želimo da usvojimo njihove probleme i koliko možemo ili želimo da utičemo na njihov razvoj. Ono što smatram najvažnijim jeste da nijednoj strani nije lako, ali bilo bi korisno da razumijemo međusobne razloge i dimenzije zajedničkog proživljavanja dolazaka i odlazaka. Da zaključim, dozvoliću sebi da ponovim dio teksta iz same izložbe: “s jednim sigurno možemo da se složimo/nije lako ni vama/ni meni/ni tebi/ni nama/kad svaki doček/u isto vrijeme postaje/iščekivanje ispraćaja”.

Ono što je u suštinskom središtu jeste jezik kao medij kojim se oblikuju različita iskustva i dileme. Šta Vam znači jezik i kako ga vidite u kontekstu ove postavke?

- Moram priznati da mnogo vremena provodim sama sa sobom i naučila sam cijeniti i uživati u tom prostoru introspekcije. Bez obzira na aktivnosti kojima se bavim, to vrijeme pružilo mi je priliku za dublje razmišljanje, rad na sebi i bolje razumijevanje vlastitih procesa. Neminovno je iz tog introspektivnog prostora proizašlo zapisivanje emotivnih procesa, dilema i zaključaka. Iako mi praksa pisanja nikada nije bila strana, posljednju godinu osjetila sam prvi put potrebu da te zapise otvoreno podijelim.

Tatić: Povratci uvijek sa sobom nose dozu težine jer ih neminovno prate odlasci

Izmješteni život

Izložba je, u tom smislu, postala eksperimentalni pristup dijeljenja vlastitih misli, ovaj put u vezi sa kontekstom izmještenog života i njegovih posljedica. S druge strane, moji afiniteti razvili su se u smjeru nekog oblika poezije. To je vrlo ličan i subjektivan pravac inspirisan intenzivnim iskustvima čitanja poezije drugih autora. Jezičke konstrukcije koje s malo riječi, preciznim rasporedom ili snažnim metaforama uspijevaju doprijeti do dubokih ličnih doživljaja navele su me da se i sama isprobam u tom domenu. Jezik, u ovom kontekstu, ne vidim samo kao sredstvo komunikacije već i kao alat za oblikovanje emocija i misli – prostor gdje intimno postaje univerzalno, a individualno dotiče kolektivno.

Estetika ovih zapisa, kaže se u kustoskom osvrtu, podsjetit će nas na Instagram Story koji nestane za 24 sata: algoritam dizajniran da nam pruži privremeni prozor u tuđe živote, ma koliko daleko bili, kako to objašnjavate?

- Ako smijem priznati, Instagram koristim često i rado. Za mene je ova platforma izvor inspiracije prateći sadržaje onih čije mišljenje cijenim i doživljavam relevantnim. Neizbježno je tako susresti se sa vizuelnim informacijama o tome gdje idu, šta čitaju, slušaju, jedu ili posjećuju, i na sličan način i sama dijelim trenutke svog života s pretpostavkom da mogu biti zanimljivi ili korisni drugima. Svjesno ili nesvjesno, estetika postavke izložbe sigurno je djelimično oblikovana estetikom te iste platforme. U konačnici, svaka izložba danas, na ovaj ili onaj način, završi na društvenim mrežama. Često se stiče utisak da ako nešto nije podijeljeno, kao da se nije ni dogodilo. Zašto onda ne iskoristiti već poznatu premisu u svoju korist? Na kraju, ovo poređenje s Instagram Storyjem, iako možda na prvi pogled zvuči jednostavno, nosi i dublji značaj: kratkotrajnost i efemernost koje ta platforma nosi odražavaju i dinamiku savremenog života, ali i specifičan način konzumiranja sadržaja u digitalnom dobu. Protiv toga se ne treba boriti, nego pronaći načine kako to transformisati u svoju službu.