Zulfikar Filandra, reditelj: Potreban nam je kontinuitet, potrebna su nova imena, potrebni su nam drugačiji filmovi

U kinu Meeting Point održana je specijalna projekcija Vaših filmova pod nazivom “Minotaur: pet godina labirinta” koja obuhvata tri Vaša ostvarenja “Minotaur”, “Sister” i “Closure”. Budući da se radi o autorskom triptihu, kako vidite ove svoje filmove u tom slijedu u kojem su prikazani i kakve Vam emocije oni sada pobuđuju?

- Čar te večeri za mene je što sam i ja tada prvi put pogledao ta tri filma zajedno. Postojalo je osjećanje rizika da nešto ne uspije u spoju te ideje trilogije koju prvi put testiram uživo, ali za koju vjerujem da je osnovana. Dojmovi publike i moj dojam je da smo uspjeli te da se ta tri filma zanimljivo sukobljavaju jedan s drugim i da dijalektika trilogije tu stoji i vjerovatno zatvara jedan krug koji je film “Minotaur” prvi uspostavio formalno kroz svoju montažu i sadržajem kroz fragmente mog i tuđeg materijala.

Moglo bi se reći da se u okvirima “Minotaura” ogleda cjelokupan Vaš dosadašnji filmski rad, on se doima kao svojevrsna estetska ulaznica u lavirint, a pritom ga prati i začudan proces oblikovanja i konačnog završetka, ali doima se da je to film koji se iznova još stvara. Šta za Vas danas, pet godina nakon njegovog prvog prikazivanja, jeste “Minotaur”, te kako se on natkriljuje nad druga dva pomenuta filma?

- Jedna dragocjena opaska iz publike je bila o tome kako je proteklo vrijeme djelovalo na sam film i da je to osjetno. Ne znam da li je taj film još našao svoje mjesto u našoj kinematografiji, dizajniran je da promijeni sliku oko toga što bosanski film može biti i inspiriše neke druge ljude na slične poduhvate. Sigurno je da je proteklo vrijeme normalizovalo film i reakcija publike na njega je mnogo bolja nego što sam očekivao, ljude film dira, provocira napetošću, inspiriše ljepotom, i to mi jeste motor za dalje razmišljanje o relaciji autor i publika.

Emocije i podražaji

Sada kad gledam sa distance, drago mi je koliko je to film u nagovještajima, koliko malo i puno on istovremeno daje publici. Oduprli smo se nekoj mladalačkoj težnji da stvari objasnimo i nešto veliko zaključimo. Odnosno, uspostavljen jedan drugačiji model komunikacije, neinformativan, nego prvenstveno emocijski i podražajni. Kao da se film dešava u spojevima i rezovima, a prvenstveno u umu gledalaca, ne na ekranu. Problem znanja je jedna preokupacija koja se s tim filmom dobro kristališe. Da olakšam kritičarima, mogu reći da je problem znanja za mene logična preokupacija jer živimo u Bosni Hercegovini, odnosno pitanje komunikacije, kako se i koliko razumiju ljudi koji zajedno žive u ovoj zemlji, to jeste, kako se uopće ljudi razumiju. Film je jako pogodna umjetnost za istražiti te mehanizme.

U kakvom su, pak, odnosu “Sisters” i “Closure”? Šta ova dva filma crpe iz “Minotaura” i kako ga nadograđuju?

- Zajedno ta tri filma pokrivanju period od 2005. do 2025, s tim da u “Closureu” radim s nekim uspomenama i mojim crtežima dojmovima koje sam imao sa tri ili četiri godine odrastajući u ratu u Sarajevu. “Sister” je film o periodu 2020-2023, pandemiji, našim navikama konzumiranja video i audiosadržaja u tom periodu i on preuzima sve ono nježno iz “Minotaura”, stoga taj naslov, dok je “Closure” više preokupiran maskulnitetom i fantazijom rata i snage. Iako nježan, “Sister” se bavi mrakom i smrću koja se kao tema nazire u “Minotaur”, dok je u “Closureu” atmosfera mraka centralna i trauma smrti i gubitka je eksplicitna.

Formalno se tu mijenjaju i istražuju odnosi prema crnom frejmu, prema muzici, prema ekranima. Progresivno je sve manje materijala koji sam sam snimio i sve je više virtuelnog i tuđeg materijala, procesuiranog kroz moj metabolizam.

“Closure” kao polaznu tačku uzima 1993, u kojoj ja imam tri godine i u kojoj je moje prvo filmsko sjećanje, a to je gledanje filma “Rambo 3” sa Sylvesterom Stalloneom u glavnoj ulozi - taj film na mene i moje drugare ostavlja veliki dojam i mi crtamo njegovu figuru, izrezujemo je i igramo se s njom i od kutija za cigare i šibica pravimo igračke tenkove. Krajem iste godine dobivamo pismo da je moj amidža Ibrahim, mladi vojnik zarobljen od svojih bivših kolega iz HVO-a, poginuo kao živi štit na Bulevaru u Mostaru. Ibrahim je bio zarobljen u logoru Heliodrom. Rat iz očiju djeteta te tri linije: filmski prizori Stallonea, videoigre i stvarni ratni snimci su struktura tog filma i prelijevanje jednog materijala u drugi. Tu sam opet u preokupaciji idejom da je film jedna od sila koje generiše stvarnost, što čini pravljenje filmova jako odgovornim zanimanjem (prema publici).

Ono što jeste dosadašnja odlika Vaše umjetnosti odnosi se, prije svega, na snažno prisustvo osobene emocije, te spremnost da se traga unutar sebe, beskompromisno se izlažući i ogoljavajući u tom smislu. Zašto Vam je bilo važno u Vašim prvim filmovima poći od te intimnosti, zaobilazeći kolektivne narative i identitete kakvi jesu uglavnom prisutni u našoj kinematografiji, te kakav je u tom pogledu Vaš odnos sa autobiografskim na filmu?

- Za moje odrastanje su bile jako važne dvije tradicije: s jedne strane istraživanje i crpljenje individualnog i ličnog u historiji književnosti, romanima i poeziji koju volim, i lično i individualno istraženo i korišteno kroz historiju savremene umjetnosti i performansa. S druge strane je za mene ključna tradicija rok bendova: prijateljstvo, odnosi i kolektivna saradnja, kreativnost i kreacija.

Za život u Sarajevu je ključan odnos pojedinca i sredine. Mnogo se u toj relaciji podrazumijeva. Tu je i taj koncept ofirnog koji je meni jako zanimljiv. Može li se od nečeg ofirnog kreirati umjetnost, također je vodilja iza filmova kao “Minotaur” i “Sister” te pitanje šta se dešava kad se ide protiv ofirnog ili šta se dešava kad se ofirno prigrli - to je pokretač za neke druge stvari koje radim.

Rokenrol je, također, tradicija ohrabrivanja na slobodu, provociranja sredine. Meni je u Sarajevu sloboda također tema za razmišljanje. Prije svega, u istraživanju svog i tuđeg individualnog shvatio sam da svi ljudi najviše čeznu da budu ozbiljno shvaćeni i da im se pristupi na takav način.

Pored toga, može se reći da insistirate na eksperimentalnosti, istraživanju estetskih granica filmske umjetnosti, njeno povezivanje sa drugim umjetničkim izrazima, ali i sa filmskom tradicijom. Otuda se stiče dojam da Vaš rad nastaje sa punom sviješću da je umjetnost nikad završiv proces, dok fragmentirane strukture Vaših ostvarenja upućuju na ono što jeste odlika našeg aktuelnog trenutka. Gdje u tome sagledavate mogućnost estetske sinteze?

- Film je, srećom, jako sintetična umjetnost, a i profesija režije, kako smo je učili na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, jako je široko shvaćena, postavljena kao umjetnost i set principa nezavisnih od medija na koji se primjenjuje, stoga dosta drugih nefilmskih projekata u svom životu posmatram i pristupam kroz prizmu režije. Mislim da je bosanska stvarnost izuzetno fragmentirana i, opet, da se u njoj dosta stvari podrazumijeva te stereotipizira.

Filandra: U preokupaciji sam idejom da je film jedna od sila koje generiše stvarnost,

Nošenje sa stvarnošću

Naša publika živi mnogo kompleksnije živote i emocije od većine naše umjetnosti. Za fragmentiranu strukturu su voditelji vjerovatno neki elementi došli do mene preko Jamesa Joycea, Marcela Prousta ili Freuda te iskustvo interneta i savremenih tehnologija koje su meni bile logičan način nošenja sa našom stvarnošću, pogotovo tokom odrastanja.

Važan segment u ovim filmovima je i pitanje onog nesvjesnog. Koliko ima istine u tome da ovaj Vaš triptih jeste i svojevrsna psihoanalitička seansa sa samim sobom, trenutak oslobađanja, prihvatanja i pomirenja?

- Osnovna montažna tehnika za ovu trilogiju jeste psihoanalitička: integriranje fragmenata. Ti filmovi jesu kao seanse, ali ono što mene zanima je da li se može i na taj način doći do publike i tuđe intime. Problem znanja, vremena, transfer između iskustva jedne individue i druge su i neka osnovna filmska pitanja. Mi jesmo kao društvo uspjeli dijagnosticirati dosta naših trauma, ali sad je vrijeme predlaganja strategija kako se kao društvo pozdravljamo s njima i kako ih prerađujemo. Pogotovo za film “Closure” je važna tema prerade traume i moving-ona.

Posljednjih godina često ste bili na putu i van Sarajeva. Koliko Vas je ta distanca od našeg konteksta preoblikovala, kakva iskustva nosite sa Vaših studija i rada na HFG-u u Karlsruheu, tragom onoga što ste u jednom ranijem razgovoru kazali da imate osjećaj da u Njemačkoj stanujete, a da u BiH živite?

- Proveo sam šest od svojih 36 godina živeći van Bosne, kombinacija Dublina, Njemačke i Beograda. Postavljam sam sebi pitanje da li sam ja samo Bosanac i Hercegovac ili kao biljka primam nešto i iz tuđe zemlje? Putovanja podjednako ubrzavaju i cjepkaju osjećaj vremena, i nekad mislim da um doživljava jedno cjepkanje i dijeljenje i da kroz to sve tamo negdje postajem neka druga osoba. Odlazak u Njemačku, prije svega, podrazumijeva poboljšanje mog engleskog, počeo sam da sanjam na engleskom, a određene prostore u mom mozgu sada zauzima i njemački jezik. Dakle, bilo je jako važno donositi knjige iz Bosne i čitati ih tokom protekle četiri godine u Njemačkoj. Nedavno sam čitao dosta Aliju Nametka, npr. podvlačio neke stare riječi koje su mi nepoznate.

Jako mnogo vremena van Sarajeva i Bosne se provodi razmišljajući o Sarajevu i Bosni i neke stvari koje su iritantne doma postaju slatke gledane sa strane. Naravno, zanimljivo je gledati krizu njemačkog društva izbliza i sve te opservacije opet mijenjaju neke perspektive o nama samima.

Shvatio sam koliko su naši ljudi nepošteni prema ljudima u dijaspori i to mi je dragocjeno. Mnogo je muke u iskustvu dijaspore i mnogo osjećaja segregacije, ali i nekog slatkog osjećaja kulturnog nadmetanja, tračanja domaćeg stanovništva. Ukratko, vrlo kompleksno, ali bitno za nas jer sad vjerujem da je Njemačka druga po važnosti bosanska zemlja.

Sada ste tu. Kako sa svim tim proživljenim vidite Sarajevo? Šta je ovaj grad za Vas kao umjetnika i kako uopšte gledate na stanje filmske umjetnosti danas kod nas?

- Moji zahtjevi od naše filmske umjetnosti su uvijek isti: potreban nam je kontinuitet, potrebna su nova imena, potrebni su nam drugačiji filmovi. Ali i dobar mainstream je važan: “Paviljon” i “Amanet 2” su za mene zanimljivi filmovi ove godine jer mislim da daju nešto našoj publici što joj je potrebno, a čini mi se da se naša publika zadnjih godina osjeća jako nezrcaljeno u sopstvenoj domaćoj mainstream produkciji.

O Sarajevu, nadovezaću se na prethodno pitanje, mislim da sami sebi malo dajemo za pravo radi iskustava koje smo preživjeli, mi smo preživjeli užase u Sarajevu i usput smo riješili neka estetska i moralna pitanja te napravili jedno moralno opredjeljenje koje nam daje mir: većina ljudi u našem gradu neće zapaliti i silovati iako je u okolnostima rata sve bilo dozvoljeno i moguće. Većina ljudi u našem gradu nema potrebu da onom drugom promjeni mišljenje, pogotovo nasiljem. Mislim da je Sarajevo najopušteniji grad u toj trilogiji Sarajevo - Beograd - Zagreb i da to trebamo prigrliti te da je ovo grad u kojem dobre tekovine Jugoslavije najviše žive u cijeloj regiji. Opet insistiram na riječima “preživjeli smo” - one bi trebale na nas da djeluju oslobađajuće i trebali bi sami sebe malo više smatrati ekspertima za neke stvari, i filozofske i egzistencijalne, na ovoj planeti, a ne da nam neko sa strane mora objašnjavati kako se živi i kako se brine jedan o drugom.

Naravno, mene fascinira pitanje originalnosti na toj tenziji pojedinac grupa - jedna svakodnevna tenzija - i koliko se naši ljudi osjećaju sigurno i prepuštaju kreativnosti kroz svoj individualni jezik i sleng, kroz marginalno, tu su neke dugoročne inspiracije za mene koje su dublje nego što naizgled djeluju.

Pored navedenih filmova, u proteklom periodu ste snimili i film “Victory”. On se bavi pitanjem radništva u našem prekarnom privatizacijskom neoliberalizimu, solidarnošću, ali i pitanjem našeg samopouzdanja, potcjenjivanja i izvjesne autokolonizacije kojoj smo skloni. Kako je nastao ovaj film, te zašto su za Vas ovo bile važne teme?

- “Victory” je nastavak preokupacije marginom i tim osjećajem samonipodaštavanja i marginaliziranja koje nas kao društvo često mori. “Victory” je preokupiran time što je do prije nekoliko desetljeća radnička klasa bila centar društva, a više to nije. Taj film je nastajao jako dugo, od 2015. do 2024. Tu su još preokupacije rijekom Drinom, njenom historijom i tim začudnim prostorom industrijske zone Vitkovići. Druga tema filma jesu pogledi: kako mi vidimo sebe, kako nas drugi vide. Meni je jasno da je to moj najbosanskiji i film s najlakšim jezikom od svih mojih filmova.

Zagrljaj u rijeci

Jako je teško historizirati sadašnjost, ali filmovi to uvijek nesvjesno rade kao svoj side-effect i želim biti odgovoran prema tome. Meni se čini da naše društvo sazrijeva i taj film predlaže kao rješenje za naše probleme zagrljaj u rijeci na kraju, malo više solidarnosti.

Na koncu, pokrenuli ste filmsku produkcijsku kuću Kolumbija. Šta je njena osnovna misija i kako namjeravate pristupati umjetnosti u okvirima u kojim živimo?

- Kolumbija je dosad postojala kao fiktivna organizacija osnovana za potrebu bosanske strane produkcije “Minotaura”, te su i “Sister” i “Closure” potpisani pod nju, ali od ove godine smo se legalizovali. Za ovu eru Kolumbije su ključne spomenute politike prijateljstva i neke ideje dizajna koje su me okupirale tokom studija u Njemačkoj. Ja sam najstariji član ekipe i uspio sam zaraziti svoje drage kolege svojim privatnim praksama i sad kad se moje privatne prakse druženja sa najrazličitijim ljudima formalizuju, onda one dobiju neki sopstveni duh i formu koja postaje veća od mene i uspije da pokreće i druge. Zanimaju nas intervencije u stvarnost, samopouzdanje, dadaizam, podsjećanje mladih ljudi na njihovu vrijednost, na vrijednost njihove mladosti i talenta, a moto vodilja je #sarajevoiscool. Trenutno radimo, uglavnom, koncerte, sad u subotu smo obilježili 30 godina potpisivanja Daytona u Parizu sa koncertom Katarze, isprintali smo sedam majica #freefaćko sa likom Amira Pašića Faće, niko ih nije kupio, čak ni Omar Mjesečar - i to je zanimljivo. Mnogo je posla pred nama. Za idući koncert koji organizujemo 26. 12. u BKC-u Sarajevo, gdje dovodimo zagrebački Porto Morto, planiramo majice na kojima će pisati: od Thanatosa do Erosa - to je put kojem želimo da doprinesemo.