(VIDEO) Sexon za Oslobođenje: Rock nije poželjan, ali je itekako potreban

Nakon što je ispunilo arene širom regiona, Zabranjeno pušenje se vraća tamo gdje je sve počelo - u sarajevsku Slogu.

Ipak, ovaj povratak nije samo koncert. Sejo Sexon za Oslobođenje ne govori samo o muzici - govori o odgovornosti, licemjerju, hrabrosti i zašto kultura uvijek nadživi politiku.

Rock živi

Zabranjeno pušenje objavilo novi spot za pjesmu “Pravda za Vedrana” pred koncert u Sarajevu

Hram sarajevske muzike

Povratak u rodni grad obilježilo je objavljivanje spota za singl “Pravda za Vedrana”. Riječ je o petom singlu s njihovog posljednjeg dvostrukog studijskog albuma “Karamba!”. Pjesma govori o vođama navijača koji svoje sljedbenike uče da budu militantni, slijepo lojalni i uvijek spremni za svoj dom, onima koji među mladima šire poruke nasilja i mržnje.

Nakon velikih dvoranskih koncerata vraćate se u Sarajevo, u Slogu - pravu klupsku atmosferu. Šta Vama znači taj povratak?

- To je naš pravi ambijent, naš dom. U klubovima do hiljadu ljudi nastaje posebna kemija, publika se uključi u koncert. Publika nije samo publika nego postaje naš “dvanaesti igrač”. U takvom prostoru dišeš zajedno s ljudima. Sloga nije samo mjesto za svirku, to je hram sarajevske muzike. Tu su počinjali Indexi, Kodeksi, kasnije bendovi iz naše generacije, pa i oni ratni projekti poput Rock Under The Siege. To je lansirna pista sarajevske muzičke scene. Tako da u svakom slučaju uvijek je to jedno mjesto kojem se rado vratiš.

Hoćete li pripremiti nešto drugačije od Vaših velikih koncerata u dvoranama?

- Otkrit ću vam jednu tajnu, kuharsku. Mi nemamo spisak pjesama unaprijed. Nemamo pripremljen repertoar. Imamo oko 60 pjesama koje smo spremni svirati u svakom trenutku. Osjetimo publiku, prostor, energiju - prema tome slažemo repertoar u hodu. To je uzbudljivo i nama, ali i publici. Nisam nikad volio da se ograničavam spiskom. Ja sam sa bendom postigao brzu komunikaciju, da u onih nekoliko sekundi između pjesama imam luksuz da usmjerim repertoar. Ne želim da budemo džuboks. Hoću da svaki koncert bude drugačiji. Ako neko dođe dva-tri puta na naš koncert, ne želi gledati istu predstavu.

Kako vidite budućnost BiH kroz prizmu muzike i kulture?

- Muzika i kultura su kao tiha voda. One ne mijenjaju radikalno političku ili društvenu scenu. Ipak, one podrivaju taj brijeg ksenofobije, nacionalizma i toksične energije koja dolazi, pogotovo iz politike. Kultura, sport i muzika su neki svijetli primjeri koji povezuju ljude, jedino se tu ljudi viđaju. Kada slušate politiku, oni bi najradije zidove izgradili, dvije škole pod jednim krovom, na cigarama imate tri jezika, kada bi mogli, atome kisika bi razdvojili. Ogromni su napori da se ljudi odvoje, jer tako je lakše vladati. Rijetko gdje imate političare koji opstaju 30 i više godina. Kod nas je to, što se kaže, normala. Muzika i kultura će na kraju odnijeti pobjedu i prevagnuti. Život je u povezivanju i otvorenosti.

Da li novi bendovi uopće imaju mogućnosti da se probiju i stvaraju?

- Puno je teže danas biti prisutan u regionu, biti prepoznat, baš zbog političke slike. Niko tu ne želi umjetnike. Mi se pojavimo u nekoj emisiji kada pređemo granicu. Trenutno smo nepoželjni, rock muzičari su dosta kritički nastrojeni. Njihova retorika i kritika vlastima su nepoželjne. Ipak, moderna tehnologija je dala kanale kao što su YouTube, internet, podcasti, koji otvaraju vrata široj publici. Zbog toga smo uspjeli preživjeti. Internet je taj mali otok slobode koji je presudan i dragocjen i zahvaljujući njemu danas ljudi u Beogradu znaju za Letu štuke i zahvaljujući tome mi znamo za bend Deca loših muzičara. Mladi ljudi imaju svoje kanale, imaju svoje svjetove, imaju svoje mogućnosti komunikacije, tako da ih ove politike sigurno neće zaustaviti. Da, malo više truda treba nego prije i malo se treba oznojiti oko toga, ali pokazali su primjeri mnogih bendova da se može - Dubioza je primjer.

Slovenija je ogledalo

U drugom dijelu razgovora Sexon se osvrće na društvo iz kojeg dolazi i na ono što je, kako kaže, najveći izvor i boli i umjetničke inspiracije - nepravdu i odsustvo odgovornosti. Tu povlači paralelu sa Slovenijom, zemljom koja mu služi kao ogledalo svega što nama nedostaje.

Da li umjetnik ima moralnu obavezu da javno govori o problemima, da li ima odgovornost prema društvu?

- Umjetnik nema nikakvu obavezu. On ima samo obavezu da bude iskren i da napravi djelo u koje vjeruje. Da li će to djelo ispuniti neku društvenu, emotivnu ili duhovnu funkciju, to je pitanje svih pitanja. Nikad to ne znamo unaprijed. Neki će ljudi reći da su hitmejkeri. Ja to nisam. Sa pjesmama nikad ne znaš dokle će dobaciti. Ja nikad nisam stvarao iz osjećaja obaveze ili dužnosti prema društvu, mladima, ne vidim se tako, već iz potrebe da kažem ono što osjećam. Imam obavezu da sam prema sebi pošten i prema ljudima oko sebe. Možda to što govorim nije tačno, mnogima je možda i odiozno, ali to sam ja. Dobar primjer je pjesma “Jugo 45”, pjesma koja je postala metafora za neko drugo vrijeme. Ni u primisli nisam imao šta će se desiti kada sam ju napravio.

To je moja emocija i neki će vam to zamjeriti tvrdeći da je to bio totalitarni režim, nedemokratski režim, goli otoci, proganjanje političkih protivnika. Međutim, ja sam tada imao pet godina. Moja percepcija je bila da sam dobio trenerku, patike i sve od kluba. Kad sam trenirao, nisu morali starci da kupe. Imao sam dom kulture u kojem sam imao bubanj da sviramo i da vježbamo. Moja percepcija je legitimna. Isto kao i čovjeka koji je u tom režimu možda, kako bih rekao, prošao manje dobro. Tako da svi imamo svoj point of view. I to se moramo naučiti poštovati. Glavni problem svih postkomunističkih društava je to nerazumijevanje. Treba dopustiti individualni percepciju bez zle krvi, omalovažavanja. Svačiju sudbinu i nesreću treba poštovati. Mi ne znamo poštovati tuđu nesreću.

Šta je poruka pjesme i spota “Pravda za Vedrana”? Imajući u vidu da ste aktivni već više od četiri desetljeća, odakle inspiracija?

- Svuda po Balkanu su tragedije poput Vedranove, samo što se negdje zovu Uroš ili Hrvoje. Odgovornost nije pisanje grafita. Odgovornost je prihvatiti svoj dio. I da poštuješ tuđe. U Beogradu i u Zagrebu imaju svoje Vedrane. Nisam nigdje vidio odgovornost. Od vođa navijača koji su tamo otišli i odveli te ljude. Ja sam bio u Beogradu sa 24 čovjeka iz BiH. Ja ih moram vratiti, to je moja odgovornost. Morate biti pažljivi kada vodite ljude bilo da ste vođa navijača, političar ili vođa benda. To ja ne vidim nigdje.

Pogledajte u Sloveniji tragediju kada je ubijen čovjek u diskoteci u Novom Mestu. U 8 ujutro su dva ministra podnijela ostavke. Četiri sata poslije događaja. Mi pred Slovenijom trebamo stati mirno. Ako hoćete mijenjati svijet, prvo očistite svoju sobu. Malo ste popravili, malo, ali ste popravili.

Što je društvo bolnije, što je više nepravde, to je više materijala za umjetnost/DAMIR DELJO

Kada se osvrnemo na pitanje da li današnji bendovi mogu uspjeti, ima li sreće, ima li šanse, ima li perspektive baviti se muzikom, još je, mislim, bitniji momenat kreativnost i inspiracija. Kod nas, nažalost, toga ima u izobilju. I što se tiče tema, što se tiče, kako bih rekao, tog nekog inputa, što se tiče svih onih emocija i događaja koji se zapravo pretaču u muziku i u pjesme, kod nas ima svega, nažalost, u izobilju. Jer što je turbulentnije mjesto, što je konfliktnije, vi imate veće pisce, veće pjesnike, veću umjetnost, iz takvih društava dolazi najbolja umjetnost. Uzmimo za primjer Khaleda Hosseinija, koji dominira svjetskom literaturom. Čovjek dolazi iz Afganistana, a toliko stvara. Mi živimo u prostoru koji itekako daje iskre koje bude kreativnost. Evo vam primjer: ja već dva dana ne mogu sebi da dođem, slučajevi maloljetnica iz domova za nezbrinutu djecu iz Tuzle i Sarajeva. I MUP-a. Sada se sjetite Slovenije opet. Možete napraviti pjesmu o dva ministra. Kako jedan reaguje, kako drugi. Ovaj drugi ne pomišlja da je on te ljude doveo u policiju, da su prošli sve sigurnosne provjere i uslove. Niko se ne oglašava. Jablanica, padne brdo, vi nemate nikoga da je podnio ostavku. Ni na jednom nivou nemamo svijest o nečijoj odgovornosti. Eto vam pjesme. Nažalost, kod nas je lako napisati pjesmu. A imate stalno potrebu da ljude prozivate, da govorite, halo, čovječe, to su neki živi ljudi. To su neke sudbine, to su neke djevojčice. Halo, pa zar nema niko? Niko da kaže dosta. Dobar dio balkanskog prostora je baš zato vrlo inspirativan. Da živimo u nekoj Finskoj, Švedskoj ili Sloveniji, ne bismo napisali ništa. Ljudi žive u puno stabilnijim, sigurnijim okolnostima i baš se i nismo naslušali neke dobre muzike iz Finske, barem ja.