Tragedija o krhkom tiraninu: Shakespeare je zaista naš suvremenik

Kralj Lear: “Tako mlada, a tako bešćutna.” Cordelia: “Ne, tako mlada, moj gospodaru, a tako iskrena.” Prve su to replike između oca i kćeri koje će nagovijestiti tragediju što neminovno slijedi, nerazuman postupak Leara kada, u nastupu srdžbe i nerazumnog bijesa, razbaštini svoju najmlađu i najmiliju kćer.

Težnja za istinom

Sve potom gradi se oko tog suludog postupka, da bi drama kulminirala njegovim krikom kajanja pred sam završetak - Kralj Lear: “Ne, nije živa! Zašto da i pas i konj i štakor život imaju, a ti da nemaš daha? Vratiti se nećeš više nikad, nikad, nikad!” Između tih stihova nalazi se čitav jedan kazališni kosmos u kojem se zrcali svijet minulog doba iz vremena Shakespeareovih. Junaci tih prohujalih vjekova nepogrešivo nas vode sve do naše sadašnjice, svijeta u kojem živimo, po svojstvima i osobinama ljudi ništa drugačijeg nego onda.

Kralj Lear moćna je i po svom dometu nigdje drugdje dosegnuta tragedija/

Ludosti starca, “krhkog tiranina”, prepoznajemo u likovima ljudi kojima smo okruženi, kao i nepokolebljivu težnju za istinom zbog koje se i danas lako gubi život. Pokvarenost i licemjerje naših suvremenika isti su kao i oni prije četiri stoljeća - Shakespeare je, kako je davno rečeno, zaista naš suvremenik.

Nova izvedba ove klasične drame mogla se pogledati krajem prošlog mjeseca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Komad, u prijevodu Antuna Šoljana, postavio je njihov čest gost, mladi redatelj iz Splita Ivan Plazibat. Scenografiju potpisuje Davor Molnar, kostimografiju Petra Pavičić, dok je skladateljica Nevena Glušica. Velika je to ansambl predstava, vodi je Ljubomir Kerekeš u ulozi Kralja Leara. Tri sestre igraju Dea Presečki (Cordelia), Hana Hegedušić (Goneril) i Tea Harčević (Regan), Glostera donosi Marinko Leš, Edmunda Lovro Rimac, a Edgara Karlo Mrkša.

Jedina zapažena i, mislim, duhu predstave vrlo dobro uklopljena intervencija je dvostruka uloga Lude i Cordelie koje igra jedna glumica, Dea Presečki, ali i dodjela uloge Kenta glumici. Vjernog pratioca poludjelog kralja gledamo u glumačkom ostvarenju Sunčane Zelenike Konjević. Cordelia i Luda, naime, jedini su protagonisti koji istinu govore pod prijetnjom bijesa zaluđenog kralja.

Brutalno iskrena dramu o moći, obitelji i ljudskoj slabosti/

Luda je ipak u boljem položaju jer kao luda smije izvrtati stvarnost i izricati istine koje se silniku ne dopadaju, dok Cordelia to čini iz nasušne potrebe da bude iskrena i odana svom ocu, roditelju koji će je zbog toga prognati, a ona na kraju biti usmrćena. Kent, pak, jedini istinski poštovatelj i prijatelj Leara, također ne odustaje od borbe za istinu u pokušaju da preobrati svog kralja, prateći ga kroz sve faze njegova ludila, pa taj pomak u dodjeli njegove uloge glumici nije tek puki kazališni trik, već ima svoje opravdanje i razloge.

Kralj Lear moćna je i po svom dometu nigdje drugdje dosegnuta tragedija. Ta njena tragičnost poput valova zapljuskuje nas od prvih minuta do samoga kraja. Kaže Plazibat: “Kralj Lear je strašan komad, tako da je prva verzija nakon smrti Shakespearea čak igrana sa hepiendom. Postoje, naravno, i druge tragedije s nesretnim završetkom, ali u Learu nema egzemplarnosti. I dobri i loši jednako su kažnjeni. Mi smo navikli na one narative gdje, možda, glavni junak i umire, ali njegova vizija i njegove ideje, njegova pravda živi. Ovdje na kraju nema nikakve pravde koja bi ostala živjeti... Lear je sigurno tiranin prema onome što vidimo, to je čovjek koji ne kontrolira emocije, on ne dopušta da mu se proturječi, a ono gdje je W. Shakespeare duboko human i zašto nas ovaj komad toliko zanima jest to da sloj po sloj, kao glavicu luka, ljušti Learove privilegije, ljušti njegovu moć i na kraju razum. Shakespeare na neki način piše prve realistične prizore ludila u književnosti, sliku ludila koja je još svježa i aktualna. Zastrašujuća je ta slika, gubljenje samog sebe i svojih uspomena je ono što nas sve plaši...”

Predstava u režiji Ivana Plazibata/

Decentriranje tragičnog

Upravo taj proces nestajanja jednog nekada moćnog čovjeka, njegovo poniranje u vrtloge ludila i nemoći, njegov sunovrat u crnu rupu ništavila kada gubi sav autoritet i svu silu kojom je nekad neograničeno raspolagao, mislim da su najdojmljiviji trenuci predstave. Ili, kako to u programskoj knjižici predstave zapaža Vesna Đikanović: “Kralj Lear je drama nasilja u najdubljem strukturnom smislu. Nasilje se ne nalazi samo u fizičkom činu već i u jeziku, u nasljeđu, u ljubavi i u očinskoj figuri koja donosi propast. Sve što se dalje zbiva je razgrađivanje dramskog subjekta, njegov pad koji nije postavljen kao događaj, već kao trajanje koje se pretvara u proces kojeg pamtimo kao gledatelji. Proces decentriranja tragičnog subjekta koji biva izmješten iz centra svijeta, izbačen na čistinu, nigdinu, i time postaje središte ogoljenog, univerzalnog istraživanja ljudske svijesti i ljudskosti...”

Negdje u prvom činu, u četvrtom prizoru, Luda će izreći: “Carić hrani kukavicu pravu/dok mu mlado ne odgrize glavu. I utrnu se svijeća, u tami ostadosmo.” O toj tami u kojoj nas predstava ostavlja, tako strašnoj i nepojmljivoj kao što ćemo to stoljećima poslije gotovo fizički osjetiti u drami Becketta, riječ je i u varaždinskoj izvedbi “Kralja Leara” u režiji Ivana Plazibata.