Suština je u osjećaju
Kad se javi osjećaj iskonske snage umjetnosti, to su posebni trenuci kada tijelom prostruji neka nedefinirana energija, kada vidiš pred sobom nešto grandiozno i neuhvatljivo.
A na izložbi Branka Bačanovića “Grafičke metamorfoze”, otvorenoj 15. novembra u sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum, sve to je satkano od linija, boja i oblika, grafičkih listova inspiriranih humskim i bosanskim srednjovjekovljem i drugim motivima širokog dijapazona. Uz to i eksponati koji su nadneseni i u obliku velikih očiju motre na sve oko i ispod sebe, na svaki eksponat, na svakog posjetitelja izložbe.
Izuzetni i zaslužni
Uz sve to i snažna muzika iz raznih epoha, različitih svjetonazora i civilizacijskih krugova, čiji svaki djelić preciznih značenja završava efektom grmljavine, koja pojačava utisak i izaziva osjećaj jeze, straha i gubitka nade. Grmljavina kao metafora svih nesreća od pamtivijeka, koje su zadesile zemlju bosansku i njene žitelje.
“Grafičke metamorfoze” su djelo čovjeka koji dugo traje i dugo pamti.
A naslov, opet, suprotstavljen bitku umjetnika koji i promjenu kafane osjeća tegobom. Ni status akademika u Akademiji nauka Bosne i Hercegovine nije ga promijenio. Ostao je dosljedan sebi i svojim navikama. Samo jednu jutarnju kafu pije, a rakiju ni jednu prije mraka.
Riječ je, dakle, o istaknutom bosanskohercegovačkom grafičkom dizajneru Branku Bačanoviću i njegovoj izložbi.
Čvrsto gazi osmu deceniju života. Sarajlija. Studij grafičkog dizajna na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti završio je 1977. godine.
Obnašao je i ključne pozicije u Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Neke, nekih godina, u nekim publikacijama, nekima nisu bile po volji, pa su ih u popisu svih obnašatelja zaobišli.
Izlagao je na mnogim samostalnim i selektivnim izložbama u BiH i inostranstvu.
Od 1983. godine ima status hrabrog čovjeka. Postao je samostalni umjetnik.
Na razmeđu dobrih starih vremena, na jednoj, te ratnih i tranzicijskih godina, na drugoj strani, dobio je i status izuzetnog umjetnika. Bilo je to 1992. godine, a onda od 2013. i status zaslužnog umjetnika ULUPUBiH-a i Kantona Sarajevo.
Ogledao se u svim oblicima grafičkog dizajna: vizualnim identitetom manifestacija i kompanija, sistemom vizualizacije u enterijeru i eksterijeru, opremama knjiga i monografija.
Uža specijalnost mu je plakat iz oblasti kulture, a ističe se i po tome jer je u bh. pozorištima pionir prakse tretiranja pozorišnog plakata kao dijela predstave.
Bačanović je autor i plakata za kultne filmove bh. i jugoslavenske kinematografije. Poput “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, a vizualno je oplemenio i kultnu monografiju Dubravka Lovrenovića “Stećci”.
Njegove kvalitete u sferi grafičkog dizajna prepoznate su i na mnogim svjetskim meridijanima, te su na selektivnim izložbama na zidove kačili i njegove radove.
Bačanovićevo stvaralaštvo sinteza je istine o nepatvorenoj pojavi bh. kulturne, pa naglašenije likovne scene, koja kuje svoje umjetničke vizije u okruženju svakodnevice, poznatih mjesta i ljudi, s kojima razmijeni po koju riječ.
I nastavi “ploviti” svojim vretenastim čamcima.
A baš taj karakteristični motiv Bačanovićevih radova, koji asocira i na skultpuralne opuse Mustafe Skopljaka, nadahnute egipatskom umjetnošću ranog razdoblja ljudske civilizacije, jedan je od dominantnijih u novom ciklusu radova ovog umjetnika.
Doima se poput svojevrsne nojeve barke koja se u mnogo drugih radova transformira u placentu ili matericu civilizacije, promatrajući suštinu povijesti čovječanstva čas širom otvorenih, čas lijeno zatvorenih očiju, kao da je to biće svjesno svih manjkavosti vidokruga.
Ako komunikacija s publikom, dok je pozorišni plakat dominirao u njegovom djelovanju, bijaše na početku, Bačanovićev stvaralački hod kroz vrijeme i nova iskustva, njegov duhovni svijet preoblikovali su u umjetnost samu po sebi, u svijet uokviren grafičkom linijom.
Poput ljevičarskog aksioma “jedinstva suprotnosti” pozitiv i negativ nam pokazuju dva lica iste suštine, motivi nas odvode u dalju prošlost i simbolički segmentirano prikazuju poznate motive pisma bosančica, motive i natpise na stećcima, uklesane životinje, šekspirijanski uzlet ljudske duhovnosti.
Mnoštvo je informacija.
Pa se stiče dojam kako je umjetnik od plakata, kao prvobitne asocijativne informacije o dramskom tekstu, stigao do njegova preoblikovanja u novu formu imaginacije, stvorivši time jednu osebujnu umjetničku elipsu.
Koja je jednako važna kao i ona gdje se suočava sa izazovima spajanja elipse života sa elipsom umjetnosti.
Osluškujući puls prošlosti, stvarajući danas, težio je ujedinjenju pulsa univerzuma i svog vlastitog, intimnog.
Baš zato mu je i činjenica da je sačuvan pokoji arhivski snimak osebujnog baritona, prvaka Opere sarajevskog Narodnog pozorišta, njegovog oca Milivoja, bila od velike važnosti.
Jer je to elipsa umjetnosti koju nosi u svom biću, koju je naslijedio, ali koju i produbljuje i prenosi na svoje potomke.
Načini prepoznavanja i prihvatanja Bačanovićeve likovne poetike mogu biti raznorodni.
Najnoviji je poetički dosljedan i zaokružen, unatoč činjenici da se na nekolicini oslanja na ranije stvaralaštvo.
Budno oko
Kad je riječ o najnovijim radovima, što također dominira, prisustvo je asocijacije na strah. Ali jedan osebujan oblik straha. To je strah da ne se izgube vrijednosti koje su prošle provjere više stoljeća.
Jer su motivi i simboli stećaka srednovjekovne Bosne u utrobi naoko zloslutnih bakterija, ali u biti bakterija koje su bedem za odbranu vrijednosti.
To su amebe koje će “poroditi” lice starih vremena, koje će fotoosjetljive pozitive “izbaviti”, a onda, grafičkom, odnosnom likovnom transformacijom u oblik ribe, pustiti da otplovi u beskraj novog spasenja. Ili će se sviti u kakvom gnijezdu, pretvoriti u budno oko koje će upozoriti na moguće nasrtaje ovovremenih “huna i avara”.
Suština nije u pogledu, već u osjećaju.
Zato će razgledanje ove postavke biti prilika za svakog ponaosob da djelomično prihvati ili stvori svoje sasvim drugačije asocijacije i zaključke.
Nema sumnje da je nekoliko stotina posjetitelja Bačanovićeve izložbe u Collegiumu Artisticumu sa takvim osjećanjem i otišlo na sve četiri strane svijeta.
