“Sparina. Nigredo” je tehnički vješta i konceptualno dosljedna zbirka

“Riječi su ponekad nepodnošljive/rijetko su sreća, često pretis-lonac.”

- Mili Đukić, “Sparina. Nigredo”

“Sparina. Nigredo”, nova zbirka poezije Milija Đukića, objavljena 2025. godine, u izdanju Udruge Amplituda iz Mostara, i pored pukotina i oscilacija zaslužuje čitateljsku pažnju. Riječ je o knjizi koja tematizira raspadanje, transformaciju i nemogućnost bijega iz provincije – prostora koji se ovdje pojavljuje kao umanjeni model, gotovo preslika globalnih problema. Njena naslovna metafora – nigredo, alhemijski stadij raspadanja koji prethodi preporodu, ali koji ovdje ostaje nerazriješen, kao da je sam preporod nemoguć – postaje ključ za razumijevanje Đukićeve poetike.

Apokalipsa svakodnevice

Ovdje se radi o raspadu u koji se sadašnjica prometnula, o svojevrsnoj apokalipsi svakodnevice, o raspadanju jezika, tijela, identiteta i kolektivne imaginacije u vremenu kasnog kapitalizma, digitalnog doba i postratne traume. Nigredo se, pri tome, pojavljuje ne samo kao metaforički okvir nego kao temeljna pozicija lirskog subjekta kojem kriza nije faza, nego u njoj trajno boravi, kao u jedinom mogućem obliku postojanja. Đukić strukturira knjigu kroz, uslovno rečeno, tri ciklusa: “Istovremeno za stolom i pod stolom”, koji otkriva intimnu tjeskobu, “Kladionica” proširuje tu patnju na društveni okvir, dok “Ne ulazeći u tančine” odlikuje sklonost ka metafizičkom. Pjesma “Krava koju je nemoguće zaobići” - istog naslova i različitih stihova - otvara i zatvara zbirku i takođe djeluje kao simbolični okvir cijele knjige, opisujući neizbježnosti u kojima je subjekt uhvaćen.

Jedan od najuočljivijih postupaka u zbirci jest kontinuirano spajanje visokog i niskog registra, filozofskih referenci i trivijalnosti svakodnevnog života, pri čemu se granica između tih registara često briše, kao, naprimjer, u pjesmi “Roletne”: mućkaš Coca-Colu/ratovi u pretraživaču/pornografija u privatnom prozoru/maštarija o progresu na samrti /poželiš dublje sagledati stvari/nešto te vuče za nos /društvene mreže/zapadne demokratije /bukkake književne scene/čir mora da radi, brate /težak si čovjek”, u kojoj se društveno, intimno i ideološko stapaju u jednu nepreglednu masu informacija koja proizvodi stanje stalne zasićenosti i otupljenosti.

Mili Đukić piše, između ostalih gradova njegove biografije, i iz Mostara, grada koji je sam po sebi metafora: podijeljen, ratne prošlosti i neizvjesne budućnosti, na razmeđu tradicije i tranzicije. U skladu s tim, ova je poezija na neki način i topografija traume, ali i ironična hronika provincije, gdje se svaki gest – od pušenja cigarete do skrolanja kroz društvene mreže – pretvara u gotovo mehanički ritual koji samo produbljuje tjeskobu. U tom smislu, “Sparina. Nigredo” je poezija o čovjeku koji je istovremeno svjedok, žrtva i saučesnik vlastitog propadanja.

Pjesma koja sažima klaustrofobični i beznadežni svijet u koji je uronjen lirski subjekt jeste “Kladionica”: svijet pretvoren u statistiku, a sloboda u iluziju kontrole, zarobljenost između “žudnje za brzim odlukama” i “koeficijenata koji rastu”, postaju na neki način alegorija čovjeka u dobi kasnog kapitalizma: “draga Penelopo, sad ću ja tebe da čekam/a trebao bih poći za tobom, na Zapad/u stari muzej iluzija i plodova kolonijalizma”, stihovi su u kojima se mitološki i savremeni svijet stapaju, a referenca na Odiseju sudara s “drugom finskom ligom”, dok “nostalgija za posustalim poluplemenima” otkriva da je svaki identitet samo privremena konstrukcija, osuđena na ponavljanje (“vječno ponavljajuće - ja”). Penelopa više nije simbol vjernosti, već metafora za zapadni svijet koji obećava spasenje, ali ga nikad ne ispunjava. Kladionica postaje, dakle, prostor u kojem se odigrava drama moderne egzistencije – drama čovjeka koji zna da je igra namještena, ali ipak nastavlja igrati, jer je alternativa (apsolutna praznina) još nepodnošljivija. Koje je rješenje za ovo stanje, pitamo se, a Đukić odgovara stihovima:

“pokušaj uskladiti autodestrukciju/& proces prirodnog raspadanja/s tempom vlastitog sazrijevanja/amor fati, želje su nostalgija iz budućnosti/svejedno vozio se u/peseru, mokoru, rikši, gondoli, dolmušu/vrijeme neminovno prolazi /što se više budiš sve si ružniji/iznova čekaš izbavljenje, ljeto/istrebljenje. (“Pomoćni kuhar”) Vrijeme koje neminovno prolazi je valjda jedna od otrcanijih fraza, ali ovdje dobiva i strašniji prizvuk: ne prolazi jer te vodi negdje, nego jer te troši, a ti postaješ “sve ružniji”, svaki put kada se probudiš. Čekanje na “izbavljenje, ljeto, istrebljenje”, u sebi nosi ironijski prizvuk jer sve riječi najednom postaju sinonimi - drugačije ime za isti kraj.

Pjesnička knjiga "Sparina. Nigredo"/

Jezik i svijet u njemu

Zanimljiva, iako ne naročito inventivna, karakteristika zbirke jest način na koji pjesnik tretira jezik. Riječi su “riblje kosti na krovu solitera”, “izobličene old school tetovaže”, “trigeri za anksioznu mladež” (“Krava koju je nemoguće zaobići”), a jeziku se u stihovima često pripisuju fizičke karakteristike. Đukić kombinuje kolokvijalni bosanski, internet žargon, filozofske termine, pop-kulturne reference i arhaične izraze, i ovakav odabir upotrebe jezika nije slučajan, već odražava raspadanje značenja u vremenu svakodnevnog preopterećenja. Iako se u stihovima nesumnjivo može prepoznati ironijski impuls, pa i cinizam, rekla bih da je on radije tragičan u tom razotkrivanju različitih mehanizama ljudske egzistencije; kapitalizam i moderno doba, na primjer: “ti si moderni, bijeli nomad/svakako se vrati kao bolji čovjek/spokojno naruči dostavu/poniznom Nepalcu/kojem nikad ne spada lanac” (“Formula je izgovorena”), gdje Đukić parodira globalnog “digitalnog nomada”, ali istovremeno razotkriva eksploataciju koja stoji iza njegove slobode.

Još jedno obilježje stihova pred nama je intertekstualnost. U pjesmama se pojavljuju brojne reference na filozofe, pisce, filmske autore i pop-kulturu. Dobar primjer takvog postupka nalazi se već u uvodnoj pjesmi zbirke, gdje se niz referenci pojavljuje gotovo kataloški: “riječi poput bosch, kierkegaard, nietzsche/jarmusch, krasznahorkai, tochkowitch/riblje su kosti na krovu solitera”. Ovdje autori nisu predstavljeni kao stabilni autoriteti, nego kao svojevrsni fragmenti kulturne memorije koji se pojavljuju u svijesti lirskog subjekta. Njihovo nabrajanje djeluje pomalo ironijski, kao da se velika imena svjetske kulture pretvaraju u znakove jedne generacijske intelektualne tjeskobe.

Iako zbirka obiluje referencama i konceptualnim razmišljanjima, njena vrijednost ipak leži u pojedinačnim poetskim slikama. Đukić često uspijeva iz svakodnevnih situacija izvući metaforu, pa čak i pouku. Naprimjer, u pjesmi “Pastrmka”, gdje sukob između ribara i promatrača završava gotovo apsurdnim kompromisom. Ovakve scene podsjećaju na kratke prozne parabole: mali događaji koji dobivaju filozofsku dimenziju, ali bez pretjeranog moraliziranja. “Mnogo više nego živu/iz riječne struje, toka njene svijesti/izvukao ju je na obalu, stavio u plastičnu kesu/koja je poskakivala kao dobri duh iz stop-animacije/međunarodni kazneni sud trenutno nije dostupan –/reče automatska sekretarica i promatrač ostade sam/ovo je nehumano, još je i ekološki neprihvatljivo/moram djelovati – pomisli, priđe ribaru iza leđa/uze kesu i tresnu je nekoliko puta o pod/ubio si je, alooo... šta to radiš/odakle ti pravo... moju ribu.../zaurla ribar izbezumljen/promatrač ispusti sada nepomičnu kesu na pod/stisnu šake, ribar čvršće prihvati ribički štap/iskrivljenih lica pogledaše jedan drugog/onda se, kao pravi saučesnici/okrenuše svaki na svoju stranu”.

Iako je poetika fragmenta zanimljiv izbor, pjesnik ponekad prelazi granicu između kontrolisanog ambigviteta i besmislenog nabacivanja slika. U pjesmi “Trajna ondulacija & monovolumen”: “Za kaubojima s torbicama/laso vitlaju kaubojke/minival & minivan/u ratu do istrebljenja!”, asocijacije postaju previše rasute, a čitatelj se gubi u nabrojanim slikama koje ne stvaraju koherentan efekat. Iako je kritika društva jedna od vrlina ove zbirke, Đukić katkad pada u zamku pretjerane mizantropije i uljuljkanosti u postojećim dijagnozama i ponekad zaroni toliko duboko u apokaliptičnu atmosferu da ostavlja dojam repetitivnosti - kao da se svaka pjesma vrti u istom krugu egzistencijalnog pesimizma, bez dinamike ili kontrasta. Čitajući, pitala sam se: Da li postoji ikakva nada, mjesto otpora ili sve uvijek vodi ka porazu. Ovo je bez sumnje poezija zapažanja koja su, naravno, uslovljena životom na ovim prostorima, ali se nekada naprosto čini kako je ta konstatacija da je proces raspadanja jedina stvar koja ima ritam, a mi u tome pokušavamo ne zaostajati - preopterećenje zbirke i ide protiv jasnoće i smisla. Ili makar protiv raznolikosti.

Konceptualno dosljedno

Iluzorno je misliti da poezija može promijeniti svijet ili ga čak učiniti podnošljivim, ali ga, od kada postoji, uspijeva uvjerljivo opisati, pokazati kako izgleda svijet u trenutku kada više nismo sigurni da znamo šta s njim učiniti. Stoga, pred nama je svakako ambiciozan pokušaj da se poetski uvjerljivo artikuliše iskustvo savremenog života na ovim prostorima, da se spoji lokalni kontekst tranzicijske provincije s globalnim fenomenima digitalne kulture i opšte prezasićenosti. Đukićevi najbolji stihovi uspijevaju spojiti svakodnevne prizore sa filozofskom refleksijom, stvarajući upečatljive slike poznatog svijeta. Istovremeno, zbirka pokazuje i ono što sada već možemo nazvati slabostima upravo takve ambiciozne poetske produkcije: sklonost prenatrpanosti referencama i povremenu zamjenu poetske koncentracije hermetičnim, retoričkim razmišljanjem. Uprkos tim nedostacima, “Sparina. Nigredo” je tehnički vješta i konceptualno dosljedna zbirka koja ostaje zanimljiv doprinos novijoj regionalnoj poeziji.