Rikardo Druškić, umjetnik: Moja težnja ka progresu manifestuje se kroz stalnu potrebu da ulazim u dijalog s nepoznatim

U sarajevskoj Vijećnici postavljena je Vaša izložba XANTEA 2502 kojom se objedinjava Vaš rad posljednjih godina. Kako ste koncipirali ovu postavku, šta je inicijalno bilo njen pokretač, te šta biste označili kao njene suštinske elemente?

- Postavljanje izložbe u sarajevskoj Vijećnici proizašlo je iz želje da, nakon gotovo četiri godine vrlo intenzivnog i strastvenog rada, konačno predstavim ciklus XANTEA 2502, prvo svom gradu, a potom i ostatku svijeta. Postavku smo oblikovali kustosica Elma Hodžić i ja, s posebnim fokusom na integraciju mog prvog kratkog animiranog filma “BLU-Long Night of the Soul”, čiji smo autori Saša Peševski i ja.

Film je estetski inspirisan svijetom koji sam stvorio, dok je na njegov narativ najveći uticaj imala jungijanska psihologija, uz snažno prisustvo istočnjačke filozofije. Suštinski elementi izložbe su eksperimentalnost i multidisciplinarnost. Uz same slike, posjetitelji mogu vidjeti i pomenuti kratki animirani film, kreiran uz pomoć umjetne inteligencije, dok XANTEA 2502 kao projekat postoji i unutar virtuelne stvarnosti, čije će kompletno predstavljanje biti završeno uskoro.

Autobiografski ciklus

Vrlo važni elementi univerzuma Xantea jesu zvuk i muzika. Adis Bilain Kutkut radio je muzičku kompoziciju za otvaranje izložbe inspirisanu Xanteom, čime se dodatno produbljuje iskustvo posjetitelja. Pored njega, muziku za film radili su moja sestra Naomi Druskić i Dino Aganović Hibrid.

Generalno, plan je da XANTEA, ako već nije, postane platforma na kojoj će i drugi umjetnici gostovati i doprinositi tome da se ovaj slojeviti univerzum dodatno oplemeni različitim umjetničkim senzibilitetima.

Središte ovih Vaših radova jeste propitivanje drevnih simbola i značenja u njihovom susretu sa futurizmom, odnosno sve ubrzanijim i tehnološki složenijim svijetom u kojem živimo. Šta nastaje kada dođe do sudara te dvije krajnosti?

- Moram naglasiti da je XANTEA 2502 prvenstveno autobiografski ciklus. Radikalnu karakternu kontradiktornost nastojao sam povezati estetskim jezikom slikarstva. Razapet između vlastitih polariteta, kroz umjetnost, a posebno kroz ciklus XANTEA, uspio sam unutrašnju sliku preoblikovati u priču koja tvori koherentnu cjelinu.

Prošlost nije moguće odvojiti od budućnosti, baš kao što mit nije odvojen od tehnologije. Mitologija je u svoje vrijeme bila tehnologija drevnog čovjeka; način na koji je on shvatao svijet, moć i stvaranje kroz simbole i rituale. Baš kao što je u biblijskoj mitologiji čovjek stvoren po slici Božijoj – Imago Dei – i oblikovan prema uzoru božanskog, tako je i umjetna inteligencija stvorena po slici čovjeka, reflektirajući njegove sposobnosti, logiku i kreativnost, dok istovremeno preispituje što znači biti čovjek u svijetu koji oblikujemo.

Spajanjem tih dviju krajnosti ne nastaje nostalgija za prošlošću ni idealizacija budućnosti, već treći prostor; hibridni univerzum u kojem se arhetipsko i tehnološko međusobno ogoljavaju. U tom sudaru postaje vidljivo da se suštinska ljudska pitanja nisu promijenila, već su samo dobila nove forme. Budućnost i prošlost ovdje nisu shvaćene linearno, već kao međusobno determinirani sistemi značenja: mitovi i arhetipi djeluju kao dubinski obrasci kroz koje čovjek i danas razumije moć, stvaranje, kontrolu i transcendenciju.

Suštinski elementi izložbe su eksperimentalnost i multidisciplinarnost

Tehnologija se, u tom smislu, ne pojavljuje kao prekid s mitom, već kao njegova savremena manifestacija. Način na koji zamišljamo umjetnu inteligenciju, autonomne sisteme ili virtualne svjetove nesvjesno je oblikovan drevnim narativima o bogovima, stvoriteljima i stvorenim bićima. Istovremeno, savremena tehnologija retroaktivno mijenja način na koji čitamo mitove: ono što je nekada bilo božansko ili demonsko, danas se može razumjeti kao arhetip svijesti, algoritam ili sistem. U tom kružnom odnosu prošlost se ne gubi u budućnosti, već se u njoj ponovo pojavljuje – transformisana, ali suštinski ista.

Vaš umjetnički imaginarij nastanjuju svjesni roboti, kiborška bića i arhetipske figure. Zašto Vam je važno prikazivanje te napetosti, trenja, između onog prošlog mitskog i tehnološkog budućeg? U kakvoj su oni korelaciji u Vašem stvaralačkom procesu?

- Već duže vrijeme sam zadivljen jezikom simbola. Jezik nauke je precizan i jasan, ali često ima redukcionističku notu, svodeći ljudsko iskustvo i prirodu stvarnosti na jednostavne faktore. Svijet fantazije u kojem stvaram, nasuprot tome, svijet je simbola i metafora. Kvalija je moć ljudskog iskustva. Ona se puno bolje može izraziti kroz simbolički jezik umjetnosti, jer on omogućava da se obuhvati ono što riječima i racionalnim opisom često ostaje nedokučivo. Nauka u tom smislu ostaje ograničena; ona može objasniti fizičke karakteristike svjetla ili valnu dužinu crvene boje, ali ne može prenijeti iskustvo samog gledanja u crvenu, osjećaj koji ono budi, njegovu emotivnu rezonancu i subjektivnu dubinu. Upravo tu prazninu ispunjava jezik simbola kroz umjetnost, dajući formu i smisao onome što je suštinski neizrecivo.

Taj jezik je, također, mnogo širi od običnog jezika. Kao što su u Gospodaru prstenova, najvećoj fantazijskom narativu ikada ispričanom, vilenjaci metafora za razum i profinjenost, tako su na drugoj krajnosti patuljci, koji predstavljaju sirovu, zemaljsku i materijalnu snagu. Upravo u tom rasponu između sofisticiranog i sirovog, fantazija postaje alat za razumijevanje unutrašnjih napetosti koje oblikuju čovjeka. Roboti su u mom radu metafora jedne osobine ličnosti: otvorenosti prema novim iskustvima. Moja težnja ka progresu manifestuje se kroz stalnu potrebu da ulazim u dijalog s nepoznatim, a umjetna inteligencija je njen najočitiji primjer. Nasuprot tome, ali jednako snažno prisutan, stoji drugi pol moje psihološke strukture: savjesnost. Savjesni ljudi su po prirodi tradicionalni, ukorijenjeni u kontinuitetu i naslijeđu. Otuda i moje duboko poštovanje prema mitovima, u kojima se taloži drevna, hiljadama godina provjerena, mudrost. Smatram da tu mudrost ne smijemo zanemariti ni danas, naročito kada promišljamo savremenu tehnologiju kao izvor ogromne moći; moći koja bez etičkog i simboličkog okvira lako može postati destruktivna.

Međusobno povezani sistemi

Prošlost i budućnost u mom radu nisu suprotstavljene kao dva odvojena vremena, već djeluju kao međusobno povezani sistemi značenja. Mitovi i arhetipi oblikovali su način na koji razumijemo moć, stvaranje, identitet i transcendenciju, dok tehnologija danas te iste teme prevodi u novi jezik. U tom smislu, tehnološko ne doživljavam kao negaciju mita, već kao njegovu savremenu transformaciju.

Korelacija između mitskog i tehnološkog u mom radu proizlazi iz tog kružnog odnosa. Drevni simboli nesvjesno određuju način na koji zamišljamo umjetnu inteligenciju i autonomna bića, dok savremena tehnologija istovremeno mijenja način na koji čitamo i razumijemo mitove. U mom stvaralačkom procesu ta dva pola se ne poništavaju, već se međusobno ogoljavaju, otkrivajući da se suštinska ljudska pitanja nisu promijenila, već su samo poprimila drugačije forme.

Takođe, dotičete se pitanja polarizacije svijeta, premošćivanja razlika i potrage za cjelovitim doživljajem, koji neće ništa isključivati, stvarajući jedinstvenu viziju koja integriše mnogo dublje iskustvo ljudskog, između straha i nade. Kako biste u pogledu toga objasnili ono što je izvorište Vašeg stvaralačkog zamaha?

- Osnovni filter kroz koji promatram život i stvaram sliku o prirodi realnosti za mene je psihologija. Čovjek čiji je politički pogled na svijet usmjeren ka desno, i čovjek čiji je politički pogled ka lijevo, kao dva vanzemaljca su u istom tijelu homosapiensa. Oni imaju različite poglede na svijet, različite sisteme vrijednosti, a jedino u čemu misle isto, jeste da su oni bolji od ovih drugih. U suštini, u krivu su i jedni i drugi. Ono što većina ljudi ne razumije jeste da političko opredjeljenje nije svjesna odluka, već stvar karaktera i temperamenta, a to niko od nas nije birao.

Ljudi koji su usmjereni ka desno, dakle, prema tradiciji, važni su jer društvu daju stabilnost i red. Mana previše reda i stabilnosti je stagnacija. Zato je uloga tradicije da bude stub društva. Način na koji društvo ide naprijed je kroz progresivne ljude, koji su na političkoj skali gotovo uvijek s lijeve strane. Previše slobode i progresa znači urušavanje tradicionalnih sistema, što je trenutna situacija u kojoj kao civilizacija živimo. Zato se širom zapadnog svijeta osjeća nemir u društvima. To je razlog zašto desne stranke širom svijeta ponovo pobjeđuju. Stranke na vlasti u demokratiji su uvijek način na koji ljudi na kolektivnom nivou komuniciraju. Previše liberalnih zakona i prekomjernih manifestacija kroz različite kulturne fenomene, uključujući woke pokret, dovelo je do prezasićenosti i revoltiranosti ljudi. Liberali su otišli u ekstrem, a sada su suočeni s posljedicama svojih postupaka, doslovno plaćajući cijenu vlastite pretjeranosti. Ljudi sada žele mir i sigurnost. Vođeni iskustvom posljednjih dvadeset godina, to im neće pružiti liberalne stranke.

U mom radu ne pokušavam potisnuti različitosti, niti negirati sukob ili mračne emocije. Svijet koji gradim nije harmonična utopija lišena napetosti, bola ili destruktivnih impulsa. Naprotiv, on priznaje postojanje straha, agresije i konflikta kao sastavnih dijelova ljudskog iskustva. Međutim, ključno je da ti sukobi ne prelaze u ontološku mržnju. Likovi koji pripadaju različitim entitetima, svjetovima ili oblicima postojanja nisu definisani međusobnim isključivanjem.

Svijet koegzistencije razlika

Potraga za cjelovitim doživljajem u mom stvaralaštvu znači odbijanje logike eliminacije. Umjesto toga, težim svijetu u kojem razlike koegzistiraju, u kojem se suprotnosti ne brišu, već se drže u napetom, ali plodnom odnosu. Između straha i nade, tame i svjetla, prošlog i budućeg, pokušavam izgraditi jedinstvenu viziju koja ne zatvara iskustvo ljudskog u jedan identitet, jednu istinu ili jednu stranu, već ga širi prema dubljoj, integrativnoj ravni.

Zalazite u svojim radovima u prostor nesvjesnog, ali i mogućnosti samootkrivanja u haosu svijeta koji živimo. Šta Vam omogućava to unutrašnje putovanje, istraživanje naslaga sumnje i sveprisutnih sjena unutrašnjeg susretanja sa sobom?

- Moje istraživanje nesvjesnog u radovima proizlazi iz potrebe da se suočim sa sopstvenim unutrašnjim slojevima i haosom koji je u meni, ali i u svijetu koji nas okružuje. Po prirodi sam vrlo intenzivan i radikalan čovjek, a kao mladić nosio sam destruktivne i autodestruktivne impulse, sa devijantnim crtama ličnosti koje nisam birao niti tražio. Kocke su bile bačene, karte dodijeljene, a ja sam morao pronaći način da se nosim s tim. Prvenstveno kroz disciplinu, a po tom i kroz konstantni rad na sebi, uspio sam transformisati svoj život i postati, nadam se, funkcionalna i zdrava jedinka društva, sposobna da doprinese.

Jungijanska psihologija imala je ključnu ulogu u tom procesu. Omogućila mi je da sagledam i integrišem vlastiti mrak – prvo kroz prihvatanje, a potom kroz usmjeravanje te energije u kreativni izraz. Susret sa sjenama, slojevima sumnje i unutrašnjim konfliktima postaje poligon za umjetničko istraživanje, gdje osobni haos poprima simboličku formu i otvara prostor za univerzalno razumijevanje ljudskog iskustva.

Mitologija je u svoje vrijeme bila tehnologija drevnog čovjeka

Često se u svojim radovima dotičete i pitanja slobode, kako slobodu doživljavate u okviru svoje umjetnosti, šta ona za vas jeste, kako je osvajate i koliko je zaista ima?

- U svojim radovima slobodu istražujem kroz složeni odnos između determinizma i subjektivnog doživljaja. Objektivno, slobodna volja ne postoji, naši postupci su uvjetovani biološkim, psihološkim i društvenim mehanizmima, što postavlja pitanje same mogućnosti istinske slobode. Spinoza je to prvi sažeo poređenjem čovjeka s kamenom koji, kada bi bio svjestan, vjerovao bi da slobodno leti, iako je njegovo kretanje u potpunosti određeno uzrocima koje ne može promijeniti. Jedno vrijeme mi se činilo vrlo “kul” ponavljati ideju da slobodne volje nema; većina ljudi ni ne zna na šta mislite kada im to kažete, a meni je to tada odgovaralo. Danas, međutim, pojam slobodne volje promatram znatno kompleksnije. Nemoguće je isključiti subjektivno iz ljudskog iskustva, a upravo ta subjektivna percepcija slobode ima realne posljedice. Naučni eksperimenti pokazuju da oni koji vjeruju da imaju kontrolu nad svojim životom i da posjeduju slobodnu volju u prosjeku prolaze bolje u životu od onih koji takvu vjeru nemaju.

Iluzije izbora

Ta dihotomija između objektivnog i subjektivnog, između racionalnog i iracionalnog, konkretno i apstraktnog, fascinira me i prožima moj karakter ali i moj umjetnički rad. Sloboda u umjetnosti, u tom smislu, nije potpuna autonomija, već prostor u kojem svjesno igram s iluzijom izbora, dopuštam sebi da manipuliram svojim narativom i oblikujem vlastito iskustvo svijeta. Kroz tu igru sa slobodom i determinizmom nastaju tenzije, konflikti i trenja koja daju mojim djelima njihovu psihološku i simboličku dubinu. Mene su oblikovali geni, oblikovalo me društvo, koliko je suštinski onda slobode u mojoj umjetnosti? Ja ništa od toga nisam svjesno birao.

Imate značajno međunarodno iskustvo i prepoznatost, izlagali ste u mnogim prostorima širom svijeta, kako u tom kontekstu vidite savremenu bh. umjetnost i njenu poziciju u nekom širem kontekstu?

- Hvala na lijepim riječima, ali moje međunarodno iskustvo i prepoznatost treba sagledavati u širem kontekstu. U odnosu na nekog ko je tek završio akademiju, sigurno da je moja biografija impresivna. Ali u odnosu na moje stvarne ciljeve ili na istinski uspješne umjetnike, nisam ni blizu. Ta neostvarenost je, zapravo, korisna i evolucijski opravdana, jer me svakodnevno tjera da radim intenzivno; bez nje ne bih mogao dosegnuti ono što želim.

Generalno, u našoj državi je premalo dobrih umjetnika. Može se svako ljutiti koliko želi, meni to nije važno. Ne želim nikome loše, naprotiv. Sebično znam da prisustvo kvalitetnih kolega na kraju dana mene čini boljim, a to je najveća moja želja. Nažalost realnost je da je bh. umjetnička scena izrazito siromašna. Isto vrijedi i za sport i nauku. Poslije rata, u novijoj historiji naše države, ulagale su se milijarde svjetskih investicija u vjerske objekte umjesto u infrastrukturu, a značajan dio sredstava je nestao, ukraden ili je loše iskorišten. Zbog toga većina kognitivno sposobnih ljudi napušta državu, pa u gradu od pola miliona stanovnika nemate ni deset aktivnih slikara mlađe generacije koji svakodnevno stvaraju.

Ne moramo ići daleko. Dovoljno je otići u Beograd da vidimo potpuno drugačiju sliku. Tamo, iako ekonomski situacija nije idealna, situacija u društvu je i puno gora, postoji stotine galerija, izložbi i kulturnih događanja. U Sarajevu, pak, jako mali broj ljudi zaista brine za kulturu, a među onima koji se njome bave često dominiraju sujeta i nezadovoljstvo. To je realnost bh. umjetničke scene. Ne vjerujem da naša umjetnost trenutno ima značajan ili bilo kakav uticaj na svjetsku scenu. Rijetki su pojedinci čiji talent i rad dopiru dovoljno visoko da ostave trajan trag. S obzirom na osam milijardi ljudi na svijetu i hipersaturaciju kreativnih izraza, matematički gledano, teško je ostvariti uticaj, što samo naglašava koliko je izazovno probiti se i biti prepoznat globalno.

Dotičete se često, kako ste već naglasili, i pitanja vještačke inteligencije u umjetnosti, kako je vidite u tom smislu, šta ona može dati umjetnosti, a šta oduzeti?

- Jedan od osnovnih zadataka umjetnosti je da ide naprijed i razvija se, a temelj njenog razvoja leži upravo u eksperimentu. Da to nije tako, ljudi bi i dalje bili u pećinama i stvarali s tehnologijom koju su imali tada: rukama. Nažalost, iskustvo me uči da među umjetnicima često nedostaje kritičkog mišljenja. Umjesto toga, susrećemo se s ponavljanjem popularnih stavova. Kada se ti stavovi dublje propitaju, posebno na temu AI u umjetnosti, vidi se da to nisu stvarni uvidi, već popularne fraze.

Vrlo važni elementi univerzuma Xantea jesu zvuk i muzika

Većina umjetnika koje poštujem, kako u svijetu tako i ovdje u Sarajevu, aktivno koriste AI. Većina onih koji strastveno stvaraju žele imati jurisdikciju nad svjetovima koje kreiraju, a AI upravo omogućava taj nivo kontrole. Vremena je premalo, ili mi nismo kognitivno dovoljno sposobni, ali teško je u životu postati majstor u jednoj domeni, ali kamoli u više njih. Nedavno smo moj kolega, Saša i ja, završili umjetnički proces u kojem smo kreirali djelo od deset minuta, u kojem smo radili sve osim animacije i muzike. AI smo koristili da pretvori našu imaginaciju u pokretnu sliku, s potpunom slobodom da višestruko ispravljamo greške dok nismo dobili željeni rezultat. Koji bi animator danas dopustio takvu preciznost i eksperimentiranje? Ako moram biti iskren, a moram, želim i hoću, rad s ljudima, u najvećem obimu, za mene je smrtna kazna. Pretpostavljam da je i njima isto sa mnom, samo iz drugih razloga. Čast izuzecima, čija sam imena već ranije nabrojao u ovom intervjuu. Imam grozna iskustva u radu s ljudima na umjetničkim projektima: neprofesionalnost, neodgovornost i manjak ekspertize. Bio bih lud da to biram pored tehnologije koja me slijepo sluša, nikada ne kasni i ispunjava sve moje zahtjeve. Moj mentalitet nije bosanski, odnosno balkanski, i to je glavni razlog zašto mi je saradnja s ljudima ovdje velika patnja.

Osim tehničkih mogućnosti, AI ima potencijal za demokratizaciju umjetnosti. Zašto bi samo etablirani redatelji poput Denisa Villeneuvea ili Christophera Nolana mogli stvarati naučnofantastične filmove? Zašto talentovani, ali ograničeni resursima kreativci iz udaljenih krajeva ne bi imali iste mogućnosti? Kao i svaka tehnologija, umjetna inteligencija može biti korištena na različite načine: jedni će je upotrijebiti za doprinos društvu i umjetničkom razvoju, dok će drugi promašiti suštinu njenog potencijala. Već se dešava ogromna hipersaturacija. Mnogi današnji digitalni poslovi nestat će, ali ono što ostaje i što ne može biti zamijenjeno jeste vrijednost ljudske vještine, znanja i majstorstva. Sama etimologija riječi umjetnost, jasno ukazuje da je suština stvaranja vezana za umijeće. Slikar koji stvara vlastitim rukama, sa znanjem i umijećem, uvijek će nositi veću vrijednost od digitalnog rada mašine, bez obzira na stepen njene sofisticiranosti.