Rat je raspad svakog smisla

“O, kako bih bio sretan da mogu biti štakor: živio bih izvan ove logike i izvan ovih prljavih ljudskih okvira! Štakor nije čovjek, nego štakor: ima svoj tavan, svoje klipove, svoje nagone, svoja crijeva, svoje radosti, a nije čovjek. Nije umoran, bolestan, prljav, gadan čovjek! Ne kreće se po ratovima, nije predmet u Galiciji, nego nekakav subjekt na svome tavanu, štakor među sebi ravnima.”

Gubitak vjere u čovjeka

Čuvena je to replika puna istodobno bunta i rezignacije kadeta Horvata već negdje u prvim prizorima drame “U logoru” (praizvedba 1937. u Osijeku) kojom se Miroslav Krleža beskompromisno obračunava sa strahotama rata i suludim stradanjem mnoštva vojske i civila, topovskog mesa, u tim nerazumnim ljudskim sukobima. S druge strane, u “Golgoti” (praizvedba 1922. u Zagrebu) on će isto tako bespoštedno i precizno ocrtati stradanje radnika u samo naoko miru, njihovu vječnu borbu protiv nezajažljivosti i okrutnosti kapitalizma koji ih nemilice izrabljuje, predstavljajući taj sukob također kao neku vrstu trajnog ratnog stanja u kojem je ta radnička strana unaprijed osuđena na poraz.

Te dvije rane Krležine drame često se štampaju skupa, no prošle sedmice, u Zagrebačkom kazalištu mladih prvi put su i odigrane zajedno, kao jedinstvena predstava, autorski projekt mlade slovenačke redateljice Nine Rajić Kranjac, njen prvi rad u Hrvatskoj, i dramaturga Gorana Injca, pod skupnim naslovom “Logor/Golgota”.

Dramaturg Goran Injac, uz redateljicu i autor adaptacije odabranih drama, u programskoj knjižici predstave zapisuje:

“Ratni logor nije prostor, to je stanje uma, a sam rat nije samo sukob vojski nego raspad smisla, govori nam Miroslav Krleža u tim svojim ranim ekspresionističkim dramama, pa taj blatnjavi galicijski logor danas možemo zamisliti u bilo kojem od aktualnih ratnih sukoba. A u tom drugom ratu, u ‘Golgoti’, ponovno prolazimo različite mehanizme nasilja, ginemo za velike ideje ili gubimo ljudskost i vjeru te ponovno biramo jednu od zaraćenih strana kojoj ćemo se prikloniti”...

Načelno tomu se nema što prigovoriti i nije se teško složiti sa njegovim zaključkom da je izbor ovih dviju Krležinih drama izvrstan materijal za kazališni komentar sadašnjeg trenutka.

Tako nekako dramskom materijalu pristupa i mlada slovenačka redateljica Nina Rajić Kranjac:

“Za mene je najvažnija tema ljudska potreba za mirom, vjerujem da je upravo to ono što Krleža najdublje naglašava. Rat ne nastaje preko noći, on je dug proces priprema, navikavanja, postupnog pristajanja. To je kolektivna trauma koju i danas nosimo, osjećaj da nas se ponovno trenira za rat, da se normalizira logika sukoba. Prije svega, kroz ljudsku priču, Krleža prikazuje pojedinca koji shvaća da, ma kakav izbor napravio, iz logike nasilja ne može jednostavno izaći. To je osjećaj koji danas ponovno prepoznajemo – gubitak vjere u čovjeka, neka vrsta kolektivne hipnoze i stalni strah od sutrašnjice”.

I taj put nije diskutabilan, na tom tragu također se može doći do one tražene i u tim Krležinim dramama čvrsto upisane “paralele između dvaju ratova: onog oružanog i onog poslijeratnog, koji se vodi za dostojanstvo rada”.

No, u realizaciji dobro zamišljenih i kazališno opravdanih namjera ponekada sve baš ne ispadne kako se željelo. To što predstava traje, uz dvije kraće pauze, nešto više od četiri sata, najmanji je problem, pamtimo predstave Nine Kranjac i po šest sati, recimo, “Solo” (2021) ili “Anđeli u Americi” (2023) Tonyja Kushnera, a koje vam se čini da proteknu u trenu. U “Logoru/Golgota” to, nažalost, nije slučaj – Krleža se, istina, igra gotovo integralno, adaptacija donosi njegov originalni tekst, ali i didaskalije, koje se, također, izgovaraju na pozornici, pa povremeno imate dojam da slušate neki radioroman ili radiodramu.

Naravno, dijalog je primaran, ali on u takvoj razuđenoj strukturi dramskog materijala često gubi onu izvornu prodornost – nema tu šoka koji nose rane Krležine drame, izgubi se strast njegova bunta, žar verbalnih sukoba, moć njegovog intelektualizma kada se obara na nasilje, ratno ili mirnodopsko, sasvim svejedno. S druge strane, mada redateljica točno uočava da je “Golgota idealan teren za trilersku napetost, za sudar realnog i fantazmagoričnog...”, to na sceni ne postiže.

Jaram radničke klase

Najzad, ponekada u želji da se u nekim scenama približi današnjici, stradanju radničke klase konkretno ovdje i sada, akteri predstave navode brojne privredne subjekte, tvornice, brodogradilišta i firme uništene posljednjih desetljeća privatizacijom i pljačkom, što ipak banalizira i otupljuje oštricu Krležine osude kapitalističkog jarma pod kojim trpi radnička klasa.

“Logor/Golgota” Nine Rajić Kranjac i Gorana Injca velika je, ansambl-predstava, glumice i glumci Zagrebačkog kazališta mladih, njih ukupno 14, izmjenjuju se u rolama obje Krležine drame. Predvode ih, s više ili manje uspjeha u kreiranju zadanih likova, Luka Knez kao kadet Horvat, Rakan Rushaidat (Walter), Gregora igra Dado Ćosić, a Agramera Adrian Pozdirc, Pjer Meničanin je Podravec, ali i barun Meldegg-Cranensteg, potom Dora Polić Vitez igra Židova i mrtvu učiteljicu, Mia Melcher je obješena starica koju su pokrali, Romanowicz-Ruscukova – to su glavna lica “Logora”, uz barunicu Meldegg-Cranensteg koju nosi Katarina Bistrović Darvaš.

Mnoge od njih gledamo i u “Golgoti”, gdje lik agitatora i izdajice Kristijana donosi Ugo Korani, a pojavljuju se i dva nova lica – njegova žena Iva Kraljević i Anđela Ramljak, dok nas kroz obje drame vodi glas naratorice, glumica Petra Svrtan. Scenografski dio posla odradila je Urša Vidić, kostim Marina Sremac, a skladatelj je Branko Rožman.