Predstava “Tri sestre, ja” Borisa Liješevića: Čežnja, sjeta i žudnja za životom

“Tri sestre”, drama u četiri čina (1901), kazališni je komad Antona Pavloviča Čehova koji jedini ima žanrovski podnaslov “drama”. “Galeba” je odredio kao komediju, “Ujaka Vanju” kao prizore iz seoskog života, “Višnjik” također kao komediju. Ovakve žanrovske odrednice svjedoče o tome koliko je Čehovu bilo stalo da se u njima uoči onaj poseban sraz između uzvišenog i prizemnog, koji doista predstavlja staru, već u antici zapaženu formulu za izazivanje efekta smiješnog.

Poezija pozorišta

Stoga je i podnaslov “Tri sestre” - Drama - također samo uvjetno izvan okvira njegove poetike, koja i u ovom djelu amalgamira i ponekad sučeljava, zastrašujuću u svojoj prizemnosti i otrcanosti svakodnevicu s poetičnim, lirskim uzletima, pokušajima likova da se nad svakodnevicom uzdignu, očuvaju svoje ljudsko dostojanstvo. Tako u predgovoru izboru drama tog suvremenog klasika dramskog pisma o njemu zapisuje Magdalena Medarić-Kovačić, a upravo ta neodoljiva poetičnost protkana u svakoj replici, svakom prizoru njegovih komada, upravo ta “poezija pozorišta” koju stvara, temeljno je polazište na kojem redatelj Boris Liješević gradi predstavu “Tri sestre, ja”, premijerno izvedenu prošle subote u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Poezija prevladava razorne snage u prirodi/Dražen Šokčević/

“Oblikujući novu dramsku formu, Čehov je stvorio i jednu posve novu, autentičnu sliku svijeta i novu perspektivu njezina tumačenja, dakle nov pogled na svijet u kojem se prepliću čežnja i ironija”, zapaža Nedžad Fejzić u pogovoru odabranih drama (izdavač Vrijeme, Zenica, urednik Muamer Spahić), pogovoru sasvim sigurno ne naslovljenom slučajno Klasik moderne drame.

To sustavno preplitanje čežnje i ironije, ta tuga i sjeta prisutna u svakoj izgovorenoj rečenici, ali još i više u onim neizgovorenim, u onim trenucima kada sve staje, kada tišina i muk na sceni govore sami za sebe, a nakon njih progovara unutar lica skrivena i potisnuta žudnja za životom kakav bi htjeli, ali kakav nikada neće doseći, ono je čime odiše atmosfera riječke predstave.

No, ova nas predstava podsjeća i na misao i uputu Almira Bašovića da prilikom analiziranja kompleksnog fenomena Čehovljeve dramaturgije treba, prije svega, “...izbjeći dogmatiziranje osobina komedije i tragedije koje možemo prepoznati u njegovim dramama, kao i dogmatiziranje osobina tragedije i komedije uopće, budući da granica između tragedije i komedije kod njega prolazi kroz jednu jedinu repliku dramskog teksta”.

Tvorci i protagonisti autorskog projekta Borisa Liješevića “Tri sestre, ja” (prijevod Vladimir Gerić, dramaturg Dimitrije Kokanov, kompletan glumački ansambl kao koautor izvedbenog teksta, uz naravno samog Čehova i redatelja) upravo to nikada ne zaboravljaju. Njihova predstava jest Drama, kako ju je sam autor naslovio, ali čijim dramskim krvotokom paralelno teku krvna zrnca tragedije i komedije, bešavno spajajući sve elemente i segmente tog kazališnog projekta u jedno novo, suvremeno i začudno čitanje i prepoznavanje Čehova kakvo još nismo sreli.

Sam Liješević reći će da su za njega “Tri sestre” jedan od najdražih komada u povijesti dramske literature - a zašto u naslov predstave dodaje ja, objašnjava:

“To je otvorilo mogućnost da Čehovljev komad bude teren za putovanje k sebi, da nas ‘Tri sestre’ odvedu na putovanje k ja. Da u Čehovljev komad unesemo sebe i svoje asocijacije. Da komad bude triger za osobno iskustvo, te da se na pozornici dogode glumčeva intima i istina. Da se na sceni dogodi ja, a to ja nisam samo moje ja, već ja kao egzistencija ljudskog bića, svijeta. Naime, potrebno mi je raditi tako da se mogućnosti otvaraju, a ne zatvaraju. Želim da iz mojih ruku nastaje nešto novo. Želim slobodu u izgradnji, spajanju, da mogu ići nepoznatim putem i da mogu otkrivati... Zanima me osobni proces. Ono što se stvarno događa u meni, sa mnom, s glumcem. Ono što je stvarno, istinito, što stvarno nastaje u procesu proba, a to je osobni glumčev proces. Zanima me na sceni čuti ljudski glas, iskren, autentičan, istinit. Za to sam spreman promijeniti planet...”.

Komad u režiji Borisa Liješevića/Dražen Šokčević/

A Dimitrije Kokanov dodaje:

“Dodavanjem prvog lica jednine originalnom naslovu autor nagovještava smjer osnovnih procedura rada. Najvažnija stvar u predstavi postaje polazište koje određujemo prvim licem jednine, smjer gledanja, pravac našeg pogleda, sebstvo kroz koje razumijemo svijet, iskustvo koje koristimo kao alat za razumijevanje nekog teksta... Mnoštvo pojedinačnih ispovijedi koje su sudionici projekta uvezali u djelo omogućuje kolektivno iskustvo te suživot svih pojedinačnih iskustava u jednom mozaiku zajedništva...”.

Upravo te ispovijedi glumaca i glumica kojima se presijeca originalna replika Čehovljeva komada i nadopunjava osobnim iskustvom, doživljajem, nekom anegdotom ili neobičnom pričom lika koji je u tom trenutku na pozornici, stvaraju taj bravurozni spoj originalnog teksta i dopisanih replika.

No, ono što je najvažnije - u tom procesu niti u jednom trenutku Čehov se ne poništava. Njegov komad tim intervencijama ništa ne gubi na snazi i poetičnosti svog dramskog iskaza - dapače, dopisani dijelovi skladno se uklapaju s originalom, čine logičnu i samu po sebi razumljivu cjelinu koja velikog ruskog dramatičara samo približava i potpunije razotkriva u vremenu današnjem.

A.P. Čehov tako iz svog vremena (1860 - 1904) suvereno korača današnjim svijetom kazališta - teatra koji se ponekad ostvaruje na načelima dekonstrukcije, najprije tekstualne strukture nekog dramskog djela, da bi se nakon toga rekonstruirao, preobukao u novu formu i postavio na scenu, pod svjetla reflektora.

Dvostruka priroda

Sasvim legitiman korak u autorskom pristupu jednom kazališnom djelu - citiram Vjerana Zuppu:

“Lik ima dvostruku prirodu. Ima prirodu fikcionalnog, ali i onu konkretnog ja nekog glumačkog subjekta. Riječ je o simbiozi. Utjelovljenju fikcionalnog u konkretnom... Dramski lik ima dvije osobe: onu koju predstavlja, a uz nju još i onu koja ga predstavlja...”

Čehov je stvorio i jednu posve novu, autentičnu sliku svijetaa/Dražen Šokčević/

Ili kako bi to formulirao B. Brecht, koji u svojim teorijskim spisima posebno ističe da dramski likovi imaju “dvojako ja” - svoje ja i ja glumca. Tu simbiozu fikcionalnog u konkretnom, tu dvojakost ja, riječka predstava sjajno nosi od prve scene do završne replike: “Samo da znamo, samo da znamo!”

Autorski projekt Borisa Liješevića “Tri sestre, ja” velika je ansambl-predstava i počiva na glumcu. Predvode ih Jelena Lopatić kao Olga, Ana Marija Brđanović kao Maša i Nika Grbelja u roli Irine - uloge su to za pamćenje. Uz njih tu je i njihov brat Prozorov, kojeg igra Mario Jovev, i njegova žena Natalja, koju donosi Aleksandra Stojaković Olenjuk. Deni Sanković je Veršinjin, Jasmin Mekić Tuzenbah, Denis Brižić Kuligin, a na sceni su i Petar Baljak, Damir Orlić, Olivera Baljak i Sabina Salamon. Scenograf je Igor Vasiljev, kostimografkinja Marina Sremac, a autorsku glazbu potpisuje Damir Urban.

“Poezija prevladava razorne snage u prirodi, u čovjeku i oko čovjeka, i ona je osnovna inspiracija čovjeka na njegovom putu kroz historiju, koja ga je stvorila čovjekom”, polovinom prošloga stoljeća zapisao je Krleža.

Predstave poput riječke “Tri sestre, ja” taj poetski nerv uspijevaju pretočiti u teatar kako bi i njime, barem dok traje iluzija na pozornici, “prevladale razorne snage u prirodi, u čovjeku i oko njega”.