Predstava prema tekstu "Kiselina" Tene Štivčić: O prekoračenju granica među ljudima

“Uvijek me zanima moć kazališta da raskrinka laž. Svi smo skloni popušiti laži. Svi smo skloni uhvatiti nekog vjerovanja i dati se uljuljati. Mislim da je kazalište tu da nas iz toga trgne. To je, uostalom, negdje u srži dramske prakse. Drama počinje s laži – kad je laž raskrinkana, drama je gotova.”

Tako u prvom novinskom razgovoru, nakon što je lani postala ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, o jednoj od bitnih zadaća teatra govori Tena Štivičić, dramska spisateljica, diplomirana dramaturginja, jedno od vrlo renomiranih imena suvremenog hrvatskog dramskog pisma, ovdje, ali i u Europi.

Višeslojan glas

Posljednja njena drama “Kiselina” praizvedena je koncem prošlog tjedna u Zagrebačkom kazalištu mladih. Koprodukcija je to s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa, u režiji gosta iz te zemlje Antanasa Obscarskasa. Dramaturginja je Karla Leko, a koreograf Miloš Isailović.

Detalj iz predstave "Kiselina"/

Dramski opus Tene Štivičić kreće upravo iz ZeKaEM-a prvim njenim komadom “Ne mreš pobjeć od nedjelje”, dok je još bila studentica treće godine dramaturgije na zagrebačkom ADU. Prošlo je otada više od dva desetljeća. Slijedile su nove drame: diplomska “Dvije”, potom “Fragile!”, “Krijesnice”, “Sedam dana u Zagrebu”, “Nevidljivi”, “Europa”, “64”, “Cabaret Kaspar”. Po izboru BBC-ja uvrštena je među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pola stoljeća kazališta u Velikoj Britaniji.

Potom slijedi njen dotad najveći međunarodni uspjeh: prva je hrvatska autorica čija je drama “Tri zime” izvedena na pozornici National Theatrea u Londonu, u režiji Howarda Daviesa, i iste godine, 2014, nagrađena prestižnom svjetskom nagradom Susan Smith Blackburn, koja se dodjeljuje za najbolju dramu pisanu na engleskom jeziku. Ta drama uskoro će se postavljati na brojnim pozorišnim scenama u Europi i Japanu, igrat će je i umjetnički ansambl HNK-a u Zagrebu, gostovat će širom ex-jugoslavenskog kazališnog prostora, a na MESS-u u Sarajevu žiri će je proglasiti najboljom predstavom festivala.

Ove godine njena drama “Raseljene”, pisana po narudžbi teatra Berliner Ensemble, ovjenčana je jednim od najuglednijih priznanja u njemačkom kazališnom prostoru – Nagradom “Helene Weigl”, uz obrazloženje žirija:

“Tena Štivičić donosi svjež, višeslojan glas u kazalište njemačkog govornog područja – glas koji utjelovljuje novu generaciju dramatičarki čije perspektive zaslužuju znatno veću prisutnost na našim pozornicama. Njeno djelo predstavlja dragocjeno obogaćenje za Berliner Ensemble i snažan je dokaz kako suvremeno dramsko pismo može ujediniti političku hitnost, emocionalnu dubinu, formalnu preciznost i izraženu žensku perspektivu”.

To raskrinkavanje laži, ta ukotvljenost u sadašnji politički trenutak, ne bez uranjanja u emocionalnu dubinu, neke su od značajki i njenog najnovijeg dramskog rukopisa “Kiselina”, praizvedenog u ZeKaEM-u krajem prošle sedmice. Sama će o komadu reći:

“Mislim da je najvažnija tema ‘Acida’ kako je unutar hijerarhijske strukture lako zakamuflirati zlostavljanje, a pogotovu kada je riječ o poslu u kojem veliku ulogu igraju javno mišljenje i medijska slika; koliko je svaki događaj podložan interpretaciji, a svaka interpretacija interesima. Koliko ima sive zone u ovoj temi, koliko smo lako u sustavu u kojem živimo uvučeni u sudioništvo”.

Konkretno, “Kiselina/Acid” vodi nas u često teško prepoznatljive i složene odnose unutar jedne kazališne, primarno plesne trupe. Vodi je obožavani i svjetski priznati koreograf kojem se nitko ne smije niti može suprotstaviti. No baš na jubilej, tridesetu godišnjicu rada, pojavljuju se prve pukotine. Počinju kružiti glasine o njegovu diktatorskom vođenju grupe. Sve pokreće jedno pismo u kojem se iznose optužbe, a uskoro će sve završiti njegovim svrgavanjem i ustoličenjem novog umjetničkog ravnatelja.

Paralelno, drama se bavi i njegovim intimnim životom. Umjetnička i bračna partnerica optužuje ga da je sve te godine bila zapostavljena, te mu predbacuje autoritarno ponašanje: “ljudi su slomljeni nakon što prođu kroz tvoje ruke”, ali prije svega ponašanje prema njoj: “Zašto mi nanosiš bol, ako me voliš, to se ne radi”.

Predstava u režiji Antanasa Obscarskasa/

Od jedne od prvih replika u komadu koja ocrtava srž umjetničkog rada u toj plesnoj skupini – “mi tragamo za nečim neuhvatljivim u ljudskoj duši” – preko čuđenja kako je moguće da se zlostavljanje događa godinama bez reakcije – “kada se to dogodi prvi put, nitko ne reagira, a kada se isto ponovi drugi put, onda to nitko više niti ne primijeti” – pa sve do konačnog raspada među njima i njegovog konačnog pada i poraza – “ovo je tvojih ruku djelo, sada smo tu gdje jesmo” – Tena Štivičić vodi nas kroz dramske situacije, scenske prizore i efektne pozorišne slike na kojima temelji svoj jedinstveni dramski rukopis.

Šteta je što redateljsko čitanje Antanasa Obscarskasa (1990), litavskog kazališnog redatelja koji je studirao pod mentorstvom Eimuntasa Nekrošiusa, a bio i asistent Oskarasu Koršunovasu, ne prilazi “Kiselini” otvorenije i hrabrije. Ključna pitanja o obožavanju, ljubavi i mržnji unutar jedne umjetničke skupine, ali i šire u društvu u cjelini, ne postavlja dovoljno energično i provokativno iako mu to dramski rukopis itekako dopušta.

Nastao na valovima velikog potresa koji je svojedobno pokrenuo pokret #MeToo, novi komad Tene Štivičić, kako i sama obrazlaže, upozorava i zorno prikazuje kako “moćni ljudi u nekom trenutku počnu živjeti na planeti na kojoj svi govore da, jer svi oko njih imaju neki interes, neki strah, neku izloženost ili nekog tko je u trci, i vrlo se lako granice, takozvana crta u pijesku, počinju pomicati”.

Samo ime drama duguje jednom incidentu u Boljšoj teatru 2013. godine, kada je direktor baleta napadnut kiselinom. No ta kiselina ovdje poprima osebujno značenje, kako zapisuje i Dino Pešut u programskoj knjižici predstave: “Kiselina je ovdje temeljni element, izjeda kožu i želuce, oružje je koje otapa lica, kiša koja nagriza etička i moralna načela”.

Zaluđenost i zaslijepljenost

“Kiselina” Tene Štivičić magična je otopina u kojoj se ogledaju sva zakrabuljena i skrivena lica ljudi koje u jednom trenutku dižemo u nebesa, na pijedestal genija, da bismo s vremenom uvidjeli njihov stvarni odraz, otkrili njihovu pravu prirodu, ali i vlastitu zaluđenost i zaslijepljenost, uvjereni da gledamo sliku idola kojem se ničice klanjamo.

Komad prema tekstu Tene Štivčić/

U autorskom timu, uz redatelja, dramaturginju i koreografa, scenografkinja je Barbora Šulniute, kostimografkinja Marta Žegura, a autor glazbe Damir Šimunović. Glumački ansambl ZeKaEM-a predvode Frano Mašković, u ulozi Gabrijela, glavnog lika koji sa zvijezda pada u prašinu, i Nataša Dangubić kao Sonja, njegova umjetnička i bračna partnerica. Luciju igra Ema Bates, Adriana Filip Nola, a uz njih su i Adrian Pozdirc, Nikolina Prkačin, Mateo Videk te plesačice Luna Lilek, Dorotea Domović i Gabrijela Kambić Kovačić.

Da u svemu tom događanju nije teško prepoznati i trilerske note, primjećuje dramaturginja Karla Leko: “Zlostavljanje o kojem se u drami govori nikada nije eksplicitno prikazano jer je normalizirano do te mjere da ga je teško prepoznati. U tome leži napetost, ali i kompleksnost ove drame. Pitamo se što je prava istina, pokušavamo pronaći krivca i njegove žrtve, ali to se pokazuje kao ne baš jednostavan zadatak”.

Režija, nažalost, ne slijedi u potpunosti taj put. Umjesto urona u “ono neuhvatljivo u ljudskoj duši”, koje se nudi već u prvoj replici, sklonija je školskom čitanju tog intrigantnog dramskog pisma i njegovoj pojednostavljenoj inscenaciji. Time nam ne pruža punu sliku novog komada ove dramske spisateljice čiji autentični stil, kako zapaža Marina Vujčić, urednica u nakladničkoj kući Hena iz Zagreba, “obiluje prigušenim humorom, suptilnom ironijom te jezgrovitim i uvjerljivim dijalozima”.