O romanu "Mali otac" Almina Kaplana: Srce, ispalo iz ritma

I am my father’s son, his shadow weighs a tonne.

- Idles, “Colossus”

“Mali otac” (Fraktura, Akademska knjiga, 2025), posljednja knjiga bosanskohercegovačkog književnika Almina Kaplana, predstavlja jasan iskorak iz prepoznatljivog hercegovačkog prostora i ulazak u intimniji, hibridni oblik pripovijedanja, smješten negdje između romana i dnevnika, u kojem pripovjedač bilježi trenutke vlastite svijesti i sjećanja u trenutku u kojem se nalazi na rezidenciji za pisce, u mjestu nad Pazinskom jamom. Taj unutrašnji tok misli isprepleten je stalnom komunikacijom s partnericom Ajnom i svojim ocem, čime se emotivni prostor pripovijedanja dodatno intenzivira. Roman se tako, dakle, bavi jednom od temeljnih književnih tema - figurom oca. Kroz književnu istoriju očevi su se najčešće pojavljivali kao moralni autoriteti ili kao odsutne, simbolički opterećene figure, često u skladu sa određenim društvenim i ideološkim obilježenostima. Kaplan se nadovezuje na tu tradiciju, ali je istovremeno i demitologizira. Njegov otac nije ni heroj, ni osvetnički duh kao u Hamletu. On ne traži da mu se sin za nešto oduži, ali ga svojim postojanjem ipak obavezuje. „Мој otac је mršav, i njegovi su zdravstveni problemi malo drugačije prirode. Njegovo sгсе је slabo, ali ne zbog naslaga masti, nego је ispalo iz ritma. (...) Očeva životna filozofija bila је jednostavna. Nije imao naročitih ambicija, živio је povučeno i pazio da slučajno koga ne povrijedi. Isto tako, drugi od njega nisu imali ni koristi.“ Otac nije nosilac ideala, već čovjek na umoru.

Otac, kugla straha

Ovdje nema dramatičnog zapleta niti nema jasno artikulisanog raspleta koji bi ponudio katarzu likovima ili čitatelju. Okvir romana, kako sam to navela, počinje rezidencijom za pisce, nakon koje se pripovjedač vraća sa iste zbog očevog moždanog udara, a između je umetnut dio naslovljen sa “Na kraju vremena”, u kojem saznajemo detalje iz ranijeg očevog života. Roman se završava poglavljem “Na početku vremena”, gdje se pripovjedač prisjeća ljetnog raspusta nakon prvog razreda srednje škole, kada je prvi i posljednji put bio blizak sa ocem. Ta su dva dijela istrgnuta iz sadašnjice u kojoj se formalno odvija ostatak romana.

Roman "Mali otac" u izdanju Frakture/

Kaplan svjesno odustaje od spektakla i umjesto toga uranja u emociju i atmosferu radije nego u napetost koja bi gurala radnju ka naprijed. Takva emocija ne proizlazi iz događaja, već iz njihovog trajanja, a roman se oblikuje kao prostor u kojem se naslijeđeni strah, potisnuta trauma i svakodnevna egzistencija prepliću u sporom ritmu ispijanja piva, gledanja filmova Érica Rohmera i odlaska u san sa Chopinom. Upravo u toj upornosti da ostane tih, nenametljiv i da se radije raspline u fragmentima, jeste njegova estetska snaga, ali i donekle i granica, o čemu ću nešto kasnije reći više.

Kaplan ne piše samo o ocu kao pojedincu, već o očinstvu kao emocionalnoj, radničkoj, istorijskoj i ideološkoj strukturi. Otac u ovom romanu nije tek roditeljska figura, već na tom simboličkom nivou funkcioniše kao mjesto refleksije: kroz njega se prenose ratno iskustvo, kolektivna trauma, šutnja kao ustaljeni oblik komunikacije, ali i onaj dobro poznati, balkanski modus operandi, zasnovan na pretpostavci da muškarci ne smiju pokazivati emocije niti otvoreno govoriti o vlastitom bolu. “Njegovo je uvijek bilo: čekajmo bolja vremena.” Čekanje boljih vremena nije tek individualna crta karaktera, nego generacijski obrazac, naučen i internalizovan; obrazac koji proizvodi pasivnost, povlačenje i strah od konflikta. Otac je, kako pripovjedač eksplicitno kaže, nosilac naslijeđenog straha: “Taj strah od sukoba i sumnjičavost prema okruženju koje je samo po sebi neprijateljsko otac je naslijedio od svojih roditelja.” A šta je glavni junak naslijedio? U trenutku čitanja, čini nam se i sve i ništa u isto vrijeme, a ni sa jednim se nije uspješno izborio, iako tvrdi da je iz sebe protjerao očevu prisutnost: “Ja sam danas iz sebe otjerao oca koji se u meni uobličio u kuglu straha.”

Međutim, roman često podriva tu tvrdnju, razotkrivajući je kao jedan vid samozavaravanja. Pripovjedačev život je u potpunosti podređen ocu: iako na rezidenciji, on se brine o njemu, trudi se da mu Ajna bude pri ruci, prilagođava vlastitu svakodnevicu njegovim potrebama i ograničenjima. Ono od čega se, navodno, oslobodio ostaje snažno obilježje njegove stvarnosti. Od čega je pripovjedač tačno zavisan i u kojoj je emociji uljuljkan - nismo posve sigurni jer izmiče preciznoj dijagnozi. Čitatelj se u jednom trenutku može naći u poziciji u kojoj je i pripovjedačev psihijatar dok sebi pokušava opisati, oblikovati tog čovjeka koji je sastavljen od svog oca, njegovih sjećanja i života. Bijeg od oca često ne znači njegovo prevladavanje, nego ponavljanje istog obrasca na drugom nivou. Pripovjedačeva depresija i trajni osjećaj da je u raskoraku sa svijetom svjedoče o toj sličnosti sa roditeljem. Tako dolazimo do još jednog, potencijalnog čitanja samog naslova; “mali otac” ne označava samo figuru oca koji se smanjuje pod teretom bolesti i vremena nego i sudbinu sina: on postaje umanjena verzija onoga od čega pokušava pobjeći - svog oca.

Neizgovoreno, a sudbinsko

Kaplanov stil u ovom romanu poprilično dosljedno prati estetiku tišine i suzdržanosti. Cijela je priča izgrađena od kratkih scena i preciznih opisa svakodnevice. U svojim najuspjelijim trenucima ta estetika proizvodi snažan emocionalni naboj. Ipak, ta se dosljednost povremeno pretvara u ograničenje. Dugotrajno zadržavanje u istom emotivnom registru može kod čitatelja proizvesti osjećaj zamora. Kaplan rijetko izlazi iz već uspostavljenog tonaliteta - i stilski i idejno - zbog čega roman ostaje zatvoren unutar vlastite atmosfere i bliži je dnevniku, što ne bi smio biti, makar ne u tolikoj mjeri. U toj zatvorenosti leži njegova koherentnost, ali i njegova slabost: tekst jeste precizno konstruisan, ali rijetko dopušta pukotinu kroz koju bi se pojavilo nešto neočekivano. Kaplanov pripovjedač rijetko ulazi u otvoreni sukob i sve ostaje u sferi unutrašnjih refleksija, blage nelagode, potisnutog nezadovoljstva. Problem, dakako, nije u tome što konflikta nema, nego što se pripovjedač skoro uvijek izmiče i kao da pokazuje da je nemoć jedini razuman odgovor na očevu sjenu koja lebdi nad njim. “Mali otac” precizno opisuje postratni strah, sve naslijeđene traume i šutnje, ali ne nudi mnogo prostora za drugačije. To ne znači da roman mora nuditi rješenja - ali problem nastaje onda kada ni pitanje izlaza nije postavljeno, osim u prošlosti, sjećanjima i prepuštenosti tuzi. U tom smislu, roman se svakako uklapa u trend regionalne književnosti koja je precizna u dijagnozi, ali često ne prelazi niti propituje vlastite granice.

Iako naslov i sam centralni fokus romana sugerišu da je otac središnja figura, majka je tiha, ali izuzetno važan kontrapunkt. “Majka je bila drugačija, ona u sebi nije imala strah kakav je imao otac. Ali je s vremenom, prilagođavajući mu se radi mira, i sama počela na njega ličiti.” Ova rečenica razotkriva jednu od važnih tema romana, a to je način na koji je taj patrijarhalni trenutak uticao na porodice koje su ga često nesvjesno prihvatale. Majka nije poražena nasiljem, nego kompromisom. Ona se prilagodila i priklonila strahu koji nije urođen nego usvojen, radi “mira u kući”. Kaplan ovdje nenametljivo, ali precizno, pokazuje kako se patrijarhat često dešava ne kroz pokazivanje sile, nego kroz prilagodbu jednom načinu životu zbog kojeg je ovdje majčina vedrina izblijedjela kako je brak odmicao, a njen glas “dobio sjenu”.

Od ratne stvarnosti u romanu ostaju sjećanja na očev povratak iz logora i stalni život na oprezu. Kaplan oduzima ratu onu centralnu poziciju kakvu često u književnosti ima i fokusiran je na rat koji je već prošao, ali je i dalje vidljiv u tijelima i navikama. „Naš se život dogodio do rata, sve poslije je obmana“, reći će pripovjedač i ustvari najbolje objasniti kakav uticaj je taj veliki događaj imao. „Otac је čitav rat bio ćutljiv. Ako bi ga neko upitao šta оn misli kada ćе rat završiti, kao iz puške bi ispalio: »Nikada!”»Kako to misliš – nikada?” pitali bi. „Eto tako. Ako se ikad vratimo iz izbjeglištva, vratit ćemo se stari, sa štapovima u rukama i pogureni.”

Motiv književne rezidencije

Djevojke koje pripovjedač “Malog oca” vidi - ili umišlja - kod zip-linea, a za koje nije siguran da uopšte postoje, predstavlja jedan od rijetkih trenutaka u romanu u kojem Kaplan svjesno narušava realistički režim pripovijedanja. Na samom početku će reći Ajni da se u trenucima nakon sna osjeća kao Lado Tajović u “Lelejskoj gori” Mihaila Lalića, jer čuje ženske glasove ispod zip-line pristaništa. Kod Lada te vizije nisu znak ludila, nego simptom velikog pritiska: rat, samoća i strah proizvode stanje u kojem svijest više ne može jasno razgraničiti vanjsko od unutrašnjeg. Slično tome, Kaplanov pripovjedač ne umišlja djevojke zato što je poludio, nego zato što se nalazi u stanu stalne brige i napetosti.

Rasterećenju bi rezidencija trebala pomoći, ali se to ovdje uglavnom ne dešava. Motiv pisca na književnoj rezidenciji u “Malom ocu” nije tek okvir iz kojeg se retrospektivno ispisuje priča, nego je i jedna slika pozicije koju zauzima književnik. Rezidencija bi, barem u teoriji, trebala predstavljati prostor izdvojenosti, koncentracije i slobode: mjesto gdje se autor oslobađa svakodnevnih briga kako bi pisanje moglo neometano teći. Pisac kod Kaplana, međutim, nije nužno takav. On je fizički udaljen od kuće, oca i porodične svakodnevice, ali joj je u isto vrijeme nikada bliži. Rezidencija ne oslobađa od prošlosti, već pomaže da se ona što glasnije čuje. Ipak, pripovjedač eksplicitno priznaje da rukopis nastao na rezidenciji ostaje nedovršen i time naglašava teškoću pisanja u takvim uslovima; pisanje jer si za to potpisao neki ugovor.

U jednom razgovoru sa prijateljem piscem, pripovjedač će iznijeti svoja opažanja o očevoj priči kao materijalu za književnost, a ovaj će odgovoriti: “Znaš,” kaže on, tvoj otac je idealan da se o njemu napiše priča ili roman. On je dovoljan kao motiv, sve ostalo samo dolazi...” Po prijatelju, od priče je važnija volja da se ona napiše. Dobra književnost, pa ni književnost uopšte, nikada nije nastajala iz pameti, nego iz potrebe. Tošto jetvoj otac meni nepoznanica, baš u tome leži šansa za priču. Da o njemu znam više, o njemu ne bih ni razmišljao, a kamoli pisao”, ističući tako da suštinska snaga priče nije u činjenicama, nego u želji da se priča ispriča.

Roman "Mali otac" u izdanju Akademske knjige/

Dovedeno u pitanje

Uz zamke pretjeranog učitavanja, veza između pripovjedača i samog pisca jeste očigledna, ali samo ako taj “nedovršeni” tekst sa rezidencije mi ustvari probamo čitati kao ovaj roman. Pripovjedač ne uspijeva dovršiti rukopis jer shvata da je svaki pokušaj pisanja doveden u pitanje; kako ispravno pisati o stvarnosti u domenu fikcije? To je mjesto gdje se Kaplan kao autor i tekst romana najjasnije dodiruju. Ne zato što on “piše o sebi”, nego zato što piše iz iste književne potrebe i blokade u kojoj se nalazi njegov lik. Iako tragovi postoje, rekla bih da Kaplan ovdje ne koristi autofikciju samo da bi izrazio vlastitu (ratnu) traumu, nego da bi doveo u pitanje status književnosti kao takve.

Dakle, ne radi se o tome da li je ovo autentično iskustvo pisca samog, nego da roman tematizira poziciju autora koji sumnja u sve. U konačnici, “Mali otac” propituje pisanje ne kao estetski, nego kao etički problem i tom aspektu romana je svakako trebalo posvetiti daleko više pažnje. Pitanje nije kako pisati, nego o čemu se ima pravo pisati: o ocu, o ratu, o intimi i do koje mjere to postaje ružna eksploatacija. Kaplanov roman ne nudi odgovor, već radije ostaje u nelagodi, u tom prostoru između potrebe za pisanjem i sumnje u njegovu legitimnost. Intoniran kontinuitetom tjeskobe, “Mali otac” svoju snagu crpi iz suzdržane i precizne artikulacije, iz koje ujedno proizlazi i njegova slabost: roman tako ostaje zatvoren u vlastitu melanholiju, ali ipak u nasljeđe ostavlja važna pitanja.