O romanu "Duž oštrog noža leti ptica" Tanje Stupar Trifunović: More je pojelo pticu

”Ko te oslobađa, taj te porobljava.”

“Duž oštrog noža leti ptica”, Tanja Stupar Trifunović

Na početku, sve je gotovo pastoralno i puno života: “Život je zujio i vrpoljio se. Drugačiji, ali ipak život. Priroda je bila gladna, jela je čitava prostranstva. Orgijala je.” Ipak, na dnu takve prirode su srušene kuće, a selo je u isto vrijeme i prijetnja i prostor (pri)sjećanja “rasutih kao krhotine stakla”. Uvod je ovo u roman “Duž oštrog noža leti ptica" (Laguna, 2024) Tanje Stupar Trifunović koji nije ratna hronika niti svjedočanstvo, nego odjek jedne traume. Onaj eho koji i dan-danas odjekuje u našim krajevima – nemogućnost povratka i kontinuirana borba sa sjećanjima.

Šuškavo ništa

Sjećanja kojima su obavijeni protagonisti ovog romana – djevojčica Vanja, njen brat i njihova trinaestogodišnja komšinica Milena - obilježena su odlaskom iz doma i životom na selu, gdje će ih sve ubrzo sustići rat. Ljudi su pričali kako će sve brzo proći, neki su govorili da rat ne postoji i da su to samo glasine, a ipak, u daljini se kontinuirano čulo granatiranje. “Raniji život je iščezao i ustupio mjesto nekom drugom životu koji se od onog prvobitnog razlikovao kao gorki i slatki badem jedan od drugog.(...) Zauvijek smo ostali u selu, mjereno dječijom mjerom vremena, a zauvijek u ratu i u djetinjstvu traje predugo. Nedostaju nam kuća i nekadašnji život, ali to nikad ne govorimo jer smo ih odsjekli kao šibu sa stabla i zgnječili smo to sjećanje kao glavu guštera i ono sad ne može da nas dohvati svojim bolnim, isplaženim crvenim jezikom kojim se pruža ka nama.” Kuće su u ratu pokrale vojska i mještani, pa sada stoje s razvaljenim vratima i prozorima, dok se unutra “čuje šuškavo ništa”. To “šuškavo ništa” postaje i motiv i raspoloženje koje titra knjigom u čijem pejzažu, svaka biljka raste iz kostiju, svaka ptica leti “duž oštrog noža”.

Roman je strukturiran fragmentarno, poput sjećanja i opire se hronologiji. Nema jasno izraženog linearnog toka: prošlost, sadašnjost i scene djetinjstva ne slijede jedno drugo, već se povremeno preklapaju ili potiskuju. Poglavlja se smjenjuju kao kratke prozne cjeline, realistične i poetski potentne u isto vrijeme, i zajedno grade svojevrsni mozaik neprekidnih trauma. Glas pripovjedačice Vanje vodi tekst, ali granica između njenog glasa i Mileninog često se briše, kao da se dvije svijesti stapaju u jedno iskustvo. U tom preplitanju glasova, roman dobija oblik unutrašnjeg dijaloga, a njegova struktura nije samo tehnički detalj nego i etički čin autorice koja odbija književno urediti nasilje i traumu već nam ih radije nudi rasute po tekstu, kao sjećanje koje se stalno ukazuje, poput sablasti.

Tanja Stupar Trifunović, dakle, ne piše o ratu kao istorijskom događaju, nego o onome što je rat samo učinio vidljivim, o neizgovorenom nasilju koje je oduvijek bilo tu, u kući, u porodici. “Oni koji su tukli svoje žene i prije rata, nastavili su ih tući i tokom rata. Samo su sada imali više razloga. I niko im nije mogao reći da prestanu.” Za mjesto radnje ovdje imamo neodređeno, skoro arhetipsko selo: ono nije konkretan toponim, nego jedna preslika Balkana, pejzaž u kojem se sve što je “veliko” (država, istorija, nacija) prelama kroz ono “malo”, kroz ljudsku svakodnevnicu i njihove odnose. Sve ono što se u miru moglo prikrivati raznim porodičnim ritualima, vjerom, stidom i u konačnici tišinom, sada izbija na površinu. Lik Milene je u toj nakani presudan: od majke ostavljena trinaestogodišnjakinja koja trpi uvrede i batine od babe sa kojom živi, seksualno nasilje od čovjeka koji živi s njenom babom i koja je odbačena od vršnjaka. Kada kroz selo počnu prolaziti kamioni, Milena pokazuje kako se ne boji: “Otkad je počeo rat, njoj se sve činilo zabavnijim, jer su selom prolazili vojni kamioni i nepoznati ljudi”. Rat za nju stiže kao fantazija, kao obećanje da će neko doći i odvesti je u bolji svijet.

Sve njene šetnje bile su usmjerene na isti put, “na usku, sivu seosku cestu kojom su prolazili vojni kamioni iz kojih bi često neko od vojnika dobacio, kakav komentar ili samo zviznuo. (...) Milenu je ispunjavao ponos i obuzimala ju je njoj dotad nepoznata sreća što je napokon primijećena”. Kada se pojavi vojnik Milan, on dolazi kao utjelovljenje tog obećanja. Scena njihovog susreta - “Iskočio sam da ti pomognem”, kaže joj dok joj “uzima kantu” i govori “Nemoj biti divlja”, postavljena je kao gotovo nevina, ali u njoj je sadržan čitav jedan nasilni mehanizam podređivanja. Milena se crveni i sve što je do tada bilo djetinjasto, odjednom se pretvara u predmet žudnje: “Njegova ruka bila je na njenoj, sve joj se činilo usporenim i beskonačnim”. Ipak, u svijetu u kojem vojnici neprekidno marširaju, to nikako nije ljubavni prizor iz njenih romana, nego ulazak u igru iz koje neće izaći sretna, a možda ni živa. Rat tako nije predstavljen samo kao vojska i oružje, nego i kao svi njihovi modeli prisvajanja: vojnici kolonizuju zemlju, kuće, žene, i sve pretvaraju u posjed.

Topografija ženskog tijela i rata

Djed koji je zove u kupatilo, vojnik koji grabi njenu ruku, svi su oni dijelovi iste priče u kojoj se moć ne mjeri samo silom nego i unaprijed oduzetim pristankom. Milena je prva koja u tom selu shvata da nasilje nije izuzetak, nego pravilo; ona pokazuje kakav svijet oko nas zaista jeste. Kroz nju Tanja Stupar Trifunović pokazuje da se granica između žudnje i agresije, želje i prisile, briše već u djetinjstvu. Vjerujući da će živjeti radnju ljubavnih romana, ona se prepušta uzbuđenju i žudnji sa vojnikom Milanom, ne pomišljajući na to da je u njegovoj ruci koja grabi njenu, zasađeno sve ono što će kasnije postati trauma. Vojnici nisu prinčevi koji spašavaju, već sasvim obični i često strašni ljudi.

A onda je Milena nestala i Vanja je svoje preostalo vrijeme na selu provela pitajući se gdje je to ona mogla završiti. “Milena se pobunila, napravila je nešto što nije smjela. Bila je i zaboravljena seoska kurva i neustrašiva Jovanka Orleanka i neko ko se nije ničeg bojao i bila je spremna da poludi da ispuni svoj san koji se polomio usput, koji je bio razderan svirepošću svijeta.” Milena se u u romanu oblikuje kao simbol sveprisutnosti i podsvjesne povezanosti s prostorom sela. Njena sjenka je nastavila obavijati cijelu zajednicu, a kroz njenu sjenu pripovjedačica, ustvari, spoznaje vlastiti otpor prema svijetu iz kojeg dolazi, otkrivajući da je njen bijeg, zapravo, bijeg od sebe same, od mogućnosti da se stopi s ritmom sela i njegovim vječnim i mučnim ponavljanjem života i smrti.

Roman "Duž oštrog niža leti ptica"/

Do kraja, Milenu nikada neće pronaći, a svijet oko Vanje će ostariti i umrijeti, zidovi će biti “puni vlage i buđi”, ali trauma će jedina ostati svježa, jer, kako Tanja Stupar Trifunović pokazuje, vrijeme ne može izliječiti ono što se društvo trudi opovrgnuti. U poslijeratnom svijetu sa kojim roman završava, Milenin lik ne postoji kao uspomena, nego kao simptom: ona je ono što zajednica mora zaboraviti da bi mogla sebe nazvati zdravom. Ona je duh koji kruži selom, ne kao nadnaravno prisustvo, nego kao unutrašnji nemir svake žene koja je preživjela i svake djevojčice koju uče o onom unaprijed oduzetom pristanku. Vanja, sada odrasla, prepoznaje da je “svijet postao jasniji i utoliko strašniji”, a (njihovo) odrastanje je, zapravo, jedan mučni proces prihvatanja brutalnosti kao nečeg normalnog.

Ovdje žensko tijelo nije metafora, nego granica koju svakodnevno prelaze otac, vojnik, djed, država, Bog. Muško prisustvo u romanu ima topografsku dimenziju: svaki pogled, dodir ili riječ ostavljaju trag, pretvarajući tijelo u mapu na kojoj privatno postaje nacionalizovano, porodično, kolektivno. Milena i Vanja tako nisu samo likovi nego dvije tačke iste karte, generacija pod istom okupacijom, čije je djetinjstvo mobilizovano. Ovakav prikaz tijela i odnosa prema njemu za ovu autoricu nije ništa novo; u svojoj poeziji Tanja Stupar Trifunović je pokazala da umije intimno iskustvo transformisati u kolektivno, gotovo manifestno, i tako nam pokazati jednu stvarnost koju svi živimo ili smo nekada živjeli.

O neizgovorenom nasilju

Feministički naboj romana ne proizlazi samo iz bunta nego iz odbijanja da se bol prevede u puko moralisanje. Ni Milena ni Vanja, iako nesumnjivo žrtve jednog vremena, poretka i ljudi, nisu žrtve u sentimentalnom smislu. Njihova tijela svjedoče o onome što društvo uporno potiskuje: o ratu koji neprekidno traje. “Duž oštrog noža leti ptica” nije roman samo o ženskom stradanju već o ženskoj anatomiji kao političkoj i vojnoj strategiji. Tanja Stupar Trifunović piše kao neko ko zna da jezik možda nije dovoljan da izrazi sve, ali da šutnja nikada nije niti smije biti rješenje. Njene junakinje koje ovdje progovaraju kroz bol ne ruše svijet, već ga razotkrivaju u njegovoj punini i najvećem teroru.

Završavajući ovaj tekst, potvrđujem sebi ono što sam poodavno shvatila kada je riječ o književnosti Tanje Stupar Trifunović: ona kontinuirano pokazuje društvenu odgovornost i svijest o temama sa kojima i dalje svakodnevno živimo. Snaga ovog romana leži u njegovoj suzdržanosti i preciznosti, u potpunom odsustvu patetike. Stupar Trifunović piše iz (ženskog) iskustva koje ne traži sažaljenje, već razumijevanje. Svaka rečenica je ovdje pažljivo odmjerena, kao rana i kao svjedočanstvo, pretvarajući roman u arhiv prešućenog i onoga što je izbrisano iz kolektivnog pamćenja. Ono što ga svakako izdvaja u korpusu književnosti koja se ratom bavi jeste odbijanje katarze: povratak kući nije moguć jer je kuća nestala – i kao prostor i kao ideja, a oprost za nasilnike bi značio ponovni povratak u šutnju iz koje je nasilje nastalo. Stupar Trifunović ovdje od nas ne traži suosjećanje, već spremnost da podnesemo istinu. Ona zatvara ovu priču bez kraja: ne zato što nema šta reći nego zato što je u ovom trenutku nemoguće staviti tačku. U državama poput naših u kojima se svi kunu u prošlost, ona piše roman o onome što se iz prošlosti ne može izvući kao ponosna pobjeda jer je i dalje naša sramota, ali i dio naše žive sadašnjosti.