O knjizi "Mali svakodnevni padovi" Đorđa Krajišnika: Stihovi sastrugani sa života

”uljez, stranac /slučajan gost /u životu”

˗ “Mali svakodnevni padovi”, Đorđe Krajišnik, PPM Enklava, 2025.

Druga zbirka poezije Đorđa Krajišnika “Mali svakodnevni padovi” dolazi nakon četiri godine od njegove prve knjige, “Zamisli Zambezi iz riblje perspektive” (2021), što bi moglo i sugerisati da ovaj autor piše sporo i oprezno, daleko od hiperprodukcije kakvu diktiraju naše savremene književne scene. Krajišnik, školovan u polju književnosti, već je dugo jedno od najvidljivijih imena bosanskohercegovačke kritičarske i novinarske scene, čovjek koji godinama premrežava kulture i autore u prostoru nekadašnje Jugoslavije. Zato je njegovu poeziju nužno čitati dvostruko: ona pripada i piscu i kritičaru, pa sam čitajući zbirku, od njenih stihova očekivala i poetsku zaigranost i lucidnost koja bi izvirala iz autorove profesionalne biografije.

Anatomija unutrašnjih lomova

Ova je zbirka zanimljiva jer dolazi od nekoga ko svakodnevno prosuđuje tuđi stil, ritam, greške i sada opet dopušta sebi da za čitatelja bude ranjiv i nesiguran. Naslovna pjesma “Mali svakodnevni padovi” – “Sjetim se Pesoe/Lisabona i mačaka /koraci kao slova /gube se u pijesku /i sve strane svijeta /postanu ranjive /ne znam ko me šalje /i kuda sam pošao” – opisuje čitavu poetiku stihova pred nama: identitet koji se raspada, lirski subjekt koji stalno odlazi i vraća se, svijet čiji su orijentiri postali ranjivi. Ova pjesma otvara tematsku osovinu knjige – svakodnevne male slomove, osjećaj stranosti u vlastitom životu i stalno kašnjenje za sobom i drugima. Ovim tonom Krajišnik uspostavlja egzistencijalni ritam zbirke: pred čitatelja se podastiru mali svakodnevni padovi koji su temelj ljudskog iskustva.

Zbirka nije linearna niti je podijeljena u cikluse, iako se može čitati kao priča u kojoj prelazimo preko djetinjstva, pa odraslog života, unutrašnjih rasapa i ontoloških sumnji. Ali formalno, knjiga je bliža kružnoj strukturi, sa ritmom vraćanja sjećanjima, košmarima, tijelu, gradu, i tako dalje. Krajišnik svoju poetsku formu gradi na načelu fragmenta dok raspored stihova stvara zgusnut unutrašnji naboj i značenje; poput estetike “prekinutog toka svijesti”, u kojoj sama forma odjekuje kao refleks unutrašnje pukotine. Na nivou strukture, zbirka funkcioniše kroz niz kratkih “mikro-padova”, stihovnih rascjepa koji djeluju samostalno, a istovremeno i kao tačke gdje se subjekt i svijet rastaču. U svakom se stihu jezik razlama, što direktno upućuje i na lom subjekta. Takva konstrukcija je i razumljiva jer Krajišnik svoju poetiku duguje melanholiji koja je došla u vremenu poraća i neizvjesnosti, a koja i dalje istrajava: jezik se lomi jer se svijet kojem pripada njegov subjekt slama.

Mnoge pjesme počivaju na istoj zakonitosti: počinju introspekcijom, zatim dolazi trauma ili sjećanje, onda povratak u stvarnost, rasap i opet serija promišljanja. Vidljivo je to, recimo, u pjesmi “Sarajevo” koja ne govori samo o gradu nego i o svijesti koja je istovremeno rasuta i zbijena, odsutna i prisutna. “Čitav život patiš za svojim gradom /ne onakvim kakav on jeste /nego onim koji spoznao si /u primordijalnim slutnjama svjetla”, kao refleksija i introspekcija kojoj se pridružuje sjećanje: “djedov automobil klizi /iza obronaka brda /stidno se ukazuju obrisi /treperenje /udara u središte stomaka /noge odrvene /nemaš daha /i kao da sanjaš /sa strahom da ćeš izgubiti nešto /dragocjeno”, i zatim povratak u stvarnost i promišljanje: “bio jednom jedan grad /tražiš ga a njega nema /utopio se u sebe /sakrio u nevidjelost.”

Knjiga "Mali svakodnevni padovi" u izdanju PPM Enklava/

Uvijek iznutra

Sve se ovdje vraća na gotovo isti ritam: svaki pokušaj izlaska završava povratkom unutra. Cikličnost u zbirci rezultira ponavljanjem motiva – djetinjstvo, porodično nasljeđe, traume, grad i tijelo – kao i formalnim ponavljanjem jer su mnoge pjesme oblikovane kao svojevrsne parabole: počnu u jednoj tački, šire se i zatim se vrate u početnu tačku u izmijenjenom stanju.

Govoreći o toj poetici unutrašnjeg, moram se vratiti na Krajišnikovu prvu knjigu poezije, formalno odvažnu, značenjski bogatu, krcatu neočekivanim povezivanjima i zbijenim, gotovo zagonetnim slikama, naspram koje je u ovoj sada vidljivo sazrijevanje, okretanje jasnijem, i svakako neposrednijem emotivnom izrazu. U prvoj zbirci, jezik često preuzima ulogu lirskog subjekta, pjesničke se slike nižu asocijativno (“u kolutu kasnog kucnja /saglasne suglasnike čuje /tok protok krvotok”), s ritmom koji je bitniji od značenja. U ovoj se zbirci jezik smirio, zgusnuo i približio stvarnom iskustvu: “djetinjstvo se razlaže na kiši /u vlazi i mokrim zidovima”, što je nesumnjivo konzistentnije i emocionalno tačnije, ako to mogu reći na taj način. Umjesto asocijativnog lutanja i hermetizma, na polju smo veće jasnoće, autor više ne bježi od konkretne slike. Umjesto mitološkog i fantazmatskog prostora, nalazimo se u konkretnom – stanu, gradu, svakodnevici...

U “Malim svakodnevnim padovima”, u stihovima se osjeća kontinuirana napetost između opisa djetinjstva, grada, tijela, straha, odlazaka i povrataka, između događaja u kojima se i sami možemo prepoznati, kao na primjer u stihovima pjesme Akustika djetinjstva: “progone te sjeni košmara /okapava olovo stravno /sa djedovog raspuklog srca /u opsesivnim ponavljanjima /da nikad nećeš nadživjeti ono što /porodica zakopala je u tebe /ako je neko u tvojoj blizini /kupao mrtvaca /neprestano se u nosnicama /slatkasto glasa panika”, u kojima iščitavamo anatomiju međugeneracijske traume gdje sjenke košmara nisu samo lične nego nasljedne jer ovdje porodica često ne emanira brigu, nego traumu. Ono što ona “zakopa u tebe” gotovo nikada nije samo lijepo sjećanje, nego nataloženi teret svih njenih generacija, dinamika koja je na ovim prostorima naročito izražena. Kupanje mrtvaca kao svojevrsni ritual postaje intimni dodir sa smrću koji postaje inicijacija u odraslost, često doživljena jako rano i uvijek traumatična. On ne piše o društvu direktno (nema politike, nema svakodnevnih događaja), ali svaki stih nosi trag društvenih obrazaca tranzicije, porodičnih hijerarhija i nesnađenosti u urbanom svijetu. Često ponavljani motiv zbirke je i nestajanje, to jeste osjećaj izmicanja sopstva – “opet me nema /neznanac u /otješnjaloj koži.” (Opet me nema) – gdje je identitet lirskog subjekta prikazan kao krhka, nestajuća struktura, a na što se onda dalje nadovezuje i centralni motiv knjige: padovi koji znače sitne erozije, unutrašnja klizanja koja se dešavaju “u sebi” i koja nisu nužno loša već pokazuju i jednu vrstu neobične blagosti.

Čovjek veći od jezika

Iako zbirka ima dosta dobro konstruiran emocionalni i estetski impuls, ipak povremeno klizi u hermetičnost, nasljeđe prve zbirke. Krajišnik je najbolji kada piše tjelesno i jasno, a slabiji kada se otisne u apstraktnu tamu koju oslanja na poetski dojam, a ne na iskustvo. “Jedino stvarna je misao /svjetlucavo odsustvo riječi /ostani unutra /čim otvoriš vrata /da saopštiš istinu /sam sebe izdaješ /pod nepomičnim oblacima /vjetar nosi grad /svjetla i ponori /neoblikovana vizija ega” (Neoblikovana vizija ega), gdje nas stihovi ne upućuju na neko konkretno stanje ili ritam, ovo je čista apstrakcija koja govori da čim misao postane riječ, ona postaje manipulacija, ne nužno laž, ali je izmaknuto njeno pravo značenje. “Saopštavanje istine” možemo posmatrati i u ključu pisanja poezije, u smislu da je svaki čin oblikovanja misli u jezik i svojevrsni čin zavaravanja. Ipak, ova i nekolicina drugih pjesama zvuče kao da pripadaju van svijeta zbirke, kao da pripadaju drugoj poetici, onoj sa kojom je Krajišnik započeo Zambezi – pitanjem i razlaganjem unutrašnjosti opet ka unutra.

Ipak, najveći napredak je ovdje nesumnjivo u tome što je autor pronašao jasniji glas i bolju kontrolu nad jezikom, ritmom i metaforom, pa tamo gdje je prva zbirka ponekad djelovala kao vježba jezika, druga djeluje kao da joj je čovjek ipak veći od jezika. Krajišnik je iz apstrakcije prešao u duboku, bolnu, ali jasnu intimnu liriku, i to sve bez gubitka svoje sada već prepoznatljive atmosfere. “Mali svakodnevni padovi” su tako zanimljiva, ali i izazovna zbirka koja, možda više nego autorova prva knjiga, traži čitaoca koji je spreman da se kreće kroz zamagljene prostore, i da u tom kretanju negdje prepozna i samog sebe.