O filmu "The Bone Temple": Prepoznaješ li zvuk svog imena?

”We may have diseases, and barbarism.”

-“28 Years Later:

The Bone Temple” (2026)

Nešto više od pola godine nakon premijere filma “28 Years Later”, trećeg poglavlja serijala koji su 2002. započeli Danny Boyle i Alex Garland, a ujedno i prvog dijela nove trilogije, stiže i “28 Years Later: The Bone Temple” – nastavak koji ambiciozno pokušava produbiti priču o virusu što ljude pretvara u pomahnitale kreature. Drugi dio trilogije režira Nia DaCosta, rediteljica koja je privukla pažnju nastavkom kultnog filma “Candyman” (2021), čiji je scenarij pisala zajedno sa Jordanom Peeleom. U kontekstu ove priče, DaCostin dolazak djeluje kao dobra odluka jer serijal s njom dobija jedan ipak drugačiji i svježiji pristup – prisutan u poetici koja horor razumije kao društvenu alegoriju, a ne samo kao žanr prikladan za proizvodnju straha.

Između razuma i fanatizma

DaCosta je već u “Candymanu” pokazala interes za propitivanje kolektivne traume i za nasljeđe nasilja, a taj se senzibilitet sada premješta sa rasnih i urbanih mitologija na postapokaliptični pejzaž u kojem su humanost i etika izgubili svako uporište. I umjesto da imitira Boylea, DaCosta pokušava na svoj način interpretirati njegovu početnu, radikalnu ideju, kroz drugačiji, introspektivniji ugao.

Boyle i Garland su ovoga puta tu kao izvršni producenti, dok je završni dio trilogije već najavljen kao mjesto na kojem će se zaključiti jedna od najuticajnijih horor-franšiza dvadeset i prvog vijeka. Reakcije na “The Bone Temple” su, očekivano, podijeljene. Za jedne je riječ o pristojnom, čak dostojanstvenom nastavku serijala, dok je za druge pred nama razvodnjeni epilog koji više nema snage ni subverzivnosti prvijenca. Istina je, rekla bih, negdje između. I premda film nije bez slabih tačaka, čini mi se promišljenijim i tematski zaokruženijim od svog neposrednog prethodnika.

Prvi film (2002) je označio prekretnicu unutar žanra, prikazavši London pretvoren u veliko groblje nakon što se virus stvoren u laboratoriji proširio i većinu populacije pretvorio u krvožedna bića. Međutim, ono što Garland posebno naglašava u scenariju ovog dijela jeste to da ipak nemamo posla sa živim mrtvacima nego zaraženima - ljudima čija je bolest, barem teorijski, izlječiva, i tu ideju pokušava razviti doktor Kelson (Ralph Fiennes) kojeg smo upoznali u prvom dijelu, čovjek koji gradi hram od kostiju zaraženih, kako bi odao počast ljudima kakvi su nekad bili.

“Neko vrijeme razvijam ideju o samoj prirodi zaraze. Znamo da postoji tjelesna komponenta. Krvarenje i nekontrolisan rast na staničnoj razini. Znamo da je tu i komponenta koja uključuje osjetila. Bol i nepodnošljiva uznemirenost koju morfij u nekoj mjeri utišava. Ali šta ako postoji i psihijatrijska komponenta zaraze? Kada zaraženi napadaju, šta oni vide? Šta misle da napadaju? Vidio sam ih kako ubijaju djecu, pa i bebe. Beba ne daje razlog da je se ozlijedi. Zato sigurno vide nešto čega nema. Doktor bi to nazvao psihozom. Doktor bi rekao i da se psihoza može liječiti.”

Film počinje tačno ondje gdje nas je prvi dio ostavio/

Ta pukotina mogućnosti postaje središte čitave trilogije. “The Bone Temple” premješta fokus na pokušaj razumijevanja psihe zaraženih, dok doktor Kelson nastoji prodrijeti u njihovu svijest, razvijajući ideju iz prethodnog filma – uvođenje Alfe, zaraženog koji pokazuje tragove ljudskog u sebi.

Film počinje tačno ondje gdje nas je prvi dio ostavio: mladi Spike (Alfie Williams) biva vrbovan od ekscentrične sekte Jimmiesa, koju predvodi Sir Jimmy Crystal (Jack O’Connell), inspirisan izgledom jednako ekscentričnog Jimmija Savila (svi članovi sekte nose blond perike). Kao i prethodnik, i “The Bone Temple” nam jasno daje do znanja da zaraženi neće biti sama suština priče. Ako je “28 Years Later” prikazao traumatičnu inicijaciju Spikeovog suočavanja s gubitkom, DaCostin nastavak prerasta u snažan portret dehumanizovanog društva u kojem preživjeli mogu počiniti brutalnija djela od samih zaraženih. Ovdje horor više ne proizlazi primarno iz monstruoznosti zaraženih - ona je gotovo potisnuta u drugi plan - nego iz nestanka bilo kakvog oblika etike među preživjelima. Film, dakle, paralelno prati dvije figure: Kelsona, ekscentrika koji još vjeruje u nauku i u mogućnost iskupljenja, i Jimmyja, traumatizovanog Mesiju koji se proglašava Luciferovim sinom, dok mladima koje poziva u svoju sektu nudi da pronađu smisao posredstvom nasilja. U tom raskoraku između racionalnog i religijskog fanatizma, Garland (kao nekoć George A. Romero) ponovo insistira na tome da je čovjek oduvijek najdestruktivnija vrsta na planeti. Ovdje je ta ideja dovedena do krajnosti, smještajući likove u borbu za opstanak, lišenu svih principa i vrijednosti.

Sektaško, ritualno nasilje u našu svijest priziva valjda i najpoznatiji primjer estetizovanog nasilja viđen na filmu – “A Clockwork Orange” (1971), koji je režirao Stanley Kubrick, ali i klaustrofobičnu, jezivu atmosferu u filmu “Funny Games”(1997) Michaela Hanekea. Taj intertekstualni sloj možemo posmatrati kao svjesno pozicioniranje DaCostinog filma unutar tradicije koja horor kao žanr koristi i kao refleksiju društvene patologije. “Bone Temple” tu tezu gradi postupno, kroz sitne pomake u ponašanju likova. Kelsonova vjera u izlječenje djeluje istrgnuto iz vremena, kao titraj vjere u decenijama pomahnitalom svijetu. Jimmy, naprotiv, razumije logiku raspada svega: ondje gdje nema kontrole, najbrže se uspostavlja novi mit i dobijaju sljedbenici, nova dogma ako ćete radije, pa tako njegova retorika kojom uz sebe veže druge mlade ljude nije samo posljedica delirijskog fanatizma već odgovor na ličnu, ali i kolektivnu traumu; on u haosu pronalazi način da obeća red i sigurnost, i sebi i drugima, ma koliko je sumanut način na koji to želi postići. Sve čemu ćemo svjedočiti od sekte, činiće se opasnije nego sve što su zaraženi činili do tada jer je njihovo nasilje instinktivno, biološki indukovano, dok je ovo što ljudi čine organizovano. Jedno proizlazi iz bolesti, drugo iz uvjerenja koje, sugeriše to film, može biti zaraznije od bilo kojeg virusa.

Apokalipsa i spektakl

Posebno je sugestivan odnos Kelsona i Samsona (Chi Lewis-Parry), nekadašnjeg Alfe. Dok su drugi vidjeli prijetnju, Kelson želi u njemu vidjeti i pronaći čovjeka kakav je Alfa bio. “Bilo bi divno čuti kako izgovaraš barem jednu riječ. To bi bilo čudesno. Otkriti da je ova zaraza samo prekrila tvoj um. Zamračila ga, ali ne i zamijenila. Da u ovom stanju potpunog mira ponovo proživljavaš svoja sjećanja. I da nazireš ono što si nekada bio”, riječi su kojima doktor pokušava doprijeti do zaraženog. Ta perspektiva, naizgled naivna, postaje okosnica filma. Nasuprot njoj stoji Jimmyjeva zajednica, čija “milosrdna” smaknuća i rituali evociraju mješavinu apokaliptičnog kulta i spektakla. Ekstremno nasilje i dalje je prisutno, ali više nije nije samo sebi svrha; film tako otvara prostor za raspravu o vjeri u nauku, o indoktrinaciji u vremenu krize, i o tankoj liniji između spasenja i pokoravanja ludilu. Crni humor, ekscentrični performansi, naročito u nastupu Ralpha Fiennesa pred “Jimmiesima”, uz “The Number of the Beast”, grupe Iron Maiden, funkcioniše i kao komičko olakšanje, ali i kao ironijski komentar na potrebu da se apokalipsi ponudi neki oblik spektakla.

Možda se sve navedeno na prvi pogled čini očekivanim, čak predvidivim, i to ne bi bilo pogrešno tvrditi. No drugačiji pristup teško da bi mogao organski povezati zaplete započete još prije dvadeset i četiri godine. Nezadovoljstvo dijela publike često proizlazi iz nostalgije za radikalnošću prvijenca, no “The Bone Temple” svjesno bira drugačiji put i odlučuje nam ponuditi pomjereniji fokus. U tom smislu, film prihvata činjenicu da je početni šok nemoguće ponoviti i umjesto da imitira vlastitu prošlost, on pokušava iz nje izvući posljedice. Daleko od toga da je riječ o savršenom filmu, ali jeste o ostvarenju koje razumije da se apokalipsa mora i objasniti, a ne ponuditi nam samo beskonačno jurišanje krvožednih mutanata. I sama sam sklona mišljenju kako je ukupna franšiza otišla dalje od onoga što smo svi prvobitno očekivali, ali ipak ostavljam ta očekivanja po strani. Možda bih, iz čisto estetske pozicije, sve završila još prije dvadeset godina zato što vjerujem da svako dodatno produbljivanje horor-priče koja je u startu bila dobra i kao nedovršena, donosi rizik od potpunog potonuća u mediokritetstvo, što je nerijetko slučaj sa svim franšizama. Ali, i u ovako zamišljenom raspletu se može pronaći nešto vrijedno, makar to bio prizvuk poznate čudovišnosti, a nekada od filma i ne tražim više.