O filmu “Sentimental Value”: Trier insistira na ideji da umjetnost nije stvar slave, nego sposobnosti da se podnese patnja i istraje u pozivu

”Kažu da molitva nije razgovor sa Bogom, već priznavanje očaja. Bacaš se na pod jer jedino to možeš.”

- “Sentimental Value” (2025)

Jedan kratki komentar na Letterboxdu, napisan nakon gledanja najnovijeg filma Joachima Triera “Sentimental Value”, glasio je: “Možda ću sutra nešto napisati ako ikada prestanem plakati”. Taj naizgled usputni zapis postao je gotovo i moja vlastita reakcija. Dok pokušavam oblikovati rečenice ovog teksta u nešto smisleno, osjećam se upravo tako – istovremeno zadovoljno i rastrzano, što mi ipak jeste i uvjerljiva potvrda da je film stvarno dotaknuo nešto živo, pogodio neki nerv. Još je u filmu “The Worst Person in the World” (2021) Trier pokazao da posjeduje izuzetnu vještinu bilježenja titraja ljudskih emocija: sitnih svakodnevnih odluka i lomova koji nas oblikuju, mijenjaju i tjeraju da preispitamo ko smo i kuda idemo. Njegova kamera nikada nije usmjerena na spektakl, ne cilja na epohalne geste, nego se uporno vraća onome što često pokušavamo sakriti – banalnosti intimnih rascjepa. Ta upornost da se ostane blizu ljudskom čini njegovu filmsku poetiku autentičnom. Iz te pozicije, iz tog gotovo patološkog interesa za nasiroviju stvarnost i sve njene nesavršenosti, otvara se i “Sentimental Value”, prikazan premijerno ove godine na festivalu u Cannesu.

Intimna topografija

Priča započinje prologom; u uvodnim kadrovima slušamo glas u offu koji opisuje život u porodičnom domu. “Kada su joj u školi rekli da napiše sastav iz ugla nekog objekta, Nora je bez oklijevanja odabrala porodičnu kuću. Opisivala je njenu utrobu kako podrhtava dok se sa mlađom sestrom spušta niz stepenice. Kuća bi ih motrila dok se provlače kroz rupu u ogradi i izlaze na ulicu gdje ih je gubila iz vida. Nora se pitala da li je kuća više voljela da bude lagana i prazna, ili teška i puna. Da li je pod volio da gaze po njemu? Da li su zidovi golicljivi? Da li je katkad u bolovima? Vjerovala je da bi kuća radije da bude puna. Prije njih su brojni ljudi i njihovi ljubimci živjeli tu. Njen čukundjed je preminuo u sobi gdje je njena baka rođena. Sada tu spavaju njeni roditelji. Tata je rekao da se kuća naginje usljed oštećenja otkrivenog nakon izgradnje prije jednog vijeka. Nora je napisala da se kuća urušava i tone, ali usporeno. Sve to vrijeme koje su proveli tamo bilo je djelić sekunde u ovom sporom urušavanju”. I u svega nekoliko minuta Trier uspostavlja atmosferu koja će biti prisutna u toku cijelog filma, odražavajući tu sentimentalnu vrijednost koju će kuća imati za svakog člana porodice.

Kuća je, dakle, i fizički prostor i svjedok života svojih stanara, a mi kao gledatelji smo pozicionirani kao svjedoci života generacija jedne porodice. Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) rođene su i odrasle u ovoj kući sa majkom, nakon što je njihov otac Gustav Borg (Stellan Skarsgård) – uspješni filmski reditelj – napustio državu poslije razvoda kako bi se posvetio karijeri. Film se u startu fokusira na prikazivanje udaljenosti i između Gustava i Nore, najstarije kćerke i sada pozorišne glumice. Iako smo u sadašnjem vremenu, protagonisti više puta zalaze u prošlost, a mi skupa s njima pokušavamo pronaći porijeklo trauma koje nerijetko određuju njihov identitet, ograničavaju njihove težnje i oblikuju međusobne emocionalne veze.

U odnosu Nore i Gustava ima nešto čehovljevsko – potisnuto nezadovoljstvo, tiha gorčina i rezignirani pokušaji da se artikuliše bol koji se gomila generacijama. Nije slučajno što se već u uvodu pojavljuje Čehovljev “Galeb” (1986): i Nora i Gustav, uprkos profesionalnim uspjesima, nose svoje rane, neraskidivo vezane za porodičnu istoriju. Nora teret odsutnog oca, a Gustav se još uvijek bori s traumom iz djetinjstva, obilježen smrću majke Karin koja je preživjela nacističko zarobljeništvo i mučenja kao pripadnica norveškog pokreta otpora, da bi u porodičnoj kući počinila samoubistvo dok je on bio dijete. Danas Gustav opsesivno pokušava snimiti film o njenom suicidu i želi da njegova kćer tumači lik njegove majke. Kada Nora odbije ulogu bez čitanja scenarija, Gustav angažuje Rachel Kemp (Elle Fanning), mladu holivudsku zvijezdu u usponu, koja možda ne odgovara ulozi, ali producentskim i distributerskim strukturama - uključujući i Netflix - obećava komercijalni uspjeh. Trier tu diskretno, ali precizno, upućuje kritiku dominantnim matricama filmske industrije i dijelu onih filmskih radnika fokusiranih na sve osim na sam film.

Između umjetnosti i sjećanja

Ono što stoji između ovako postavljenog okvira čini “Sentimental Value” jednim od najintimnijih i najsmislenijih filmova posljednjih godina. Dok Nora bježi od svojih emocija i doživljava napade panike neposredno prije izlaska na scenu, Gustav ostaje uhvaćen između taštine svojstvene nekadašnjoj slavi i potrebe da se suoči sa samim sobom, sada i ovdje. U toj pukotini, između oca koji ne umije artikulisati vlastiti bol i kćeri čija se trauma pretače u glumački rad i nervne slomove, film rasvjetljava mehanizme međugeneracijskog nasljeđivanja patnje i preispituje mogu li oni ikada biti do kraja raskinuti.

Detalj iz filma "Sentimental value"/

Ipak, radnja se u konačnici odvija oko porodične kuće, jezgra čitave priče, koja prestaje biti običan prostor i prerasta u ravnopravnog učesnika događaja. Ona je središte u kojem su se odvile ključne epizode porodične istorije, mjesto gdje se talože uspomene, traume i potisnuta osjećanja. Trier je oblikuje kao gotovo živ organizam, koji prolazi kroz vizuelne transformacije, a koje potom odražavaju osjećanja likova kroz promjene u boji, svjetlu, rakursima i montažnim rezovima, a takođe i kroz flešbekove koji prenose kuću iz jedne epohe u drugu. Dom je ono što svi, na svoj način, ovdje žele, kako ćemo to i čuti kada Rachel bude čitala dio iz Gustavovog scenarija: “Kažu da molitva nije razgovor sa Bogom, već priznavanje očaja. Bacaš se na pod jer jedino to možeš. Kao kad slomljenog srca pomislimo: “Molim te, zovi me. Oprosti mi. Vrati mi se. Pogriješila sam”. Bila sam sama i plakala sam. Tada, po prvi put, sjela sam na pod i molila se. Ne znam kome sam to rekla, ali sam glasno izgovorila: “Pomozi mi. Ne mogu više ovako. Ne mogu sama. Želim dom. Želim dom”.

Crvena kuća, obilježena samoubistvom i nizom porodičnih raspada, pretvara se u scenu na kojoj Gustav namjerava snimiti svoj posljednji film, formalno posvećen majci, a suštinski upućen Nori. Taj projekt se postavlja kao pokušaj iscjeljenja, ali i kao manipulativni gest reditelja koji, kao i mnogi umjetnici, vjeruje da će estetizacija lične tragedije pružiti privid kontrole nad prošlošću. Trier, međutim, odbija da skrene u satiru ili komediju o umjetničkoj taštini; ne interesuje ga jeftina ironija, ni autoreferencijalno koketiranje s mitom o reditelju koji snima film o vlastitom životu. On uporno insistira da priču gradi kao preciznu anatomiju porodice, njen portret u svim njenim nježnostima i lomovima, bez cinične distance. Iz toga progovara jedna velika istina: porodici se vraćamo čak i kada se zaklinjemo da smo je napustili zauvijek. Njene pukotine žive u nama, čak i kada fizički izađemo iz doma.

Preplitanje fikcije i stvarnosti

Ovo nije “Birdman” (2014) iako je jedna od velikih tema filma odnos između umjetnika i njegovog djela i kriza u koju uđe onaj koji stvara jer ne može da pronađe dovoljno smislen izraz za ono što želi reći. Ipak, u pojedinim scenama prisutna je atmosfera nalik na Iñárrituov film: u nemogućnosti da likovi govore jedni s drugima, umjetničko izražavanje (pozorište i film) postaje tačka susreta i otkrivanja njihovih emocija i prošlosti opterećene sjećanjima. Scenska i filmska praksa postaje zajednički jezik i, kako naslov insuinira, mjesto sentimentalne vrijednosti. Film je smješten unutar filmskog svijeta i suptilno ispituje tu granicu između umjetnosti i života: kako jedno hrani drugo, kako se fiktivno pokazuje kao jedino mjesto gdje je moguće izgovoriti ono što je u svakodnevici nemoguće. Gustavov scenarij prerasta u alat pomoću kojeg on artikuliše svoje strahove, a snimanje filma postaje izgovor da provodi vrijeme sa porodicom. Fikcija i stvarnost se ovdje nenametljivo prepliću jer Nora i Gustav žive na setovima – pozorišnim i filmskim – a oboje, ustvari, žele da budu jedno s drugim, kao otac i kćer.

U toj naglašeno emotivnoj priči nema ni traga patetici, ponajprije zahvaljujući izuzetnim glumačkim izvedbama Stellana Skarsgårda i Renate Reinsve, ali i Trierovom odbijanju da uljepšava stvari: ovo je najbliže životu samom. Kao što se u “Galebu” Nina u svom monologu ogoljava do kraja, tako se i “Sentimental Value” oblikuje kao introspektivna ispovijest koja spaja lične poraze, emocionalne traume i profesionalne dileme, nudeći prostor prepoznavanja i dubokog proživljavanja. Trier insistira na ideji da umjetnost nije stvar slave, nego sposobnosti da se podnese patnja i istraje u pozivu. A porodica funkcioniše po sličnom principu: niz uzleta i padova, trenutaka sreće i neizbježne tuge koje moramo naučiti podnositi.