O filmu "Die My Love": Precizno, ironično, grubo i direktno, dovoljno blizu da mu ne možemo pobjeći niti ga ignorisati

 - Čime se baviš, Grace?

- Ničim. Rastrzana sam između toga da hoću nešto da radim i da mi se... ne radi baš ništa.

- “Die My Love” (2025)

Kako publici preporučiti film “Die My Love”, pitala sam se. Film koji na prvi pogled pripada uskom krugu publike, zbog svoje tematske i formalne specifičnosti, teško je smjestiti u uobičajeni repertoar preporuka. Ipak, nakon gledanja, shvatam da bih ga rado preporučila svima - ne iz vjere da će baš svako u njemu uživati, već iz želje da što više gledalaca doživi ono što nudi: iskustvo koje je nužno osvijestiti. Radi se, dakle, o filmu škotske rediteljice Lynne Ramsay, gdje upoznajemo mladi bračni par, književnicu Grace (Jennifer Lawrence) i Jacksona (Robert Pattinson), koji sa tek rođenom bebom useljava u zapuštenu kuću Jacksonovog ujaka koji je na tom mjestu izvršio samoubistvo. I odmah, umjesto idilične svakodnevice sa kojom u pravilu počinju ovakve priče, u “Die My Love” se skliznuće u ludilo dešava gotovo odmah i vidljivo je u pogledima, sitnim istupima, mimici i tijelu u cjelini.

Zbir (ženskih) tragedija

Grace svojim tijelom pokazuje kako sa njom nešto nije uredu i da se ne osjeća dobro. Rođenje djeteta intenzivira unutrašnji haos, ali taj odnos, jedini prostor nježnosti u filmu, nije uvijek dovoljan da uspostavi stabilnost: beba ne donosi spas, nego produbljuje osjećaj nelagode. Postporođajna depresija, hronično nezadovoljstvo, traumatski gubici, erozija partnerskog odnosa - sve su to moguće tačke čitanja, ali Ramsay odbija da ih eksplicitno navede. Ipak, posljedice - upisane u pokretima i pogledima - ostavljaju dovoljno tragova: Grace je zbir (ne)vidljivih ženskih tragedija.

Kao i u svojim prethodnim filmovima “Morvern Callar” (2002) i “We Need to Talk About Kevin” (2011), Ramsay i ovdje polazi od književnog predloška, istoimenog romana argentinske spisateljice Ariane Harwicz, ali odlučuje da ne prati u potpunosti njegovu logiku nego ga fragmentira, oslanjajući se više na atmosferu i emociju nego na logiku fabularnog toka. Prošlost se kod Grace pojavljuje kao isprekidan lanac trauma: smrt roditelja u avionskoj nesreći kada je imala deset godina; sada suprug čija se želja povlači, ponajprije seksualna, ostavljajući je u začaranom krugu samozadovoljavanja i očaja; nemogućnost pisanja “velikog američkog romana”, kako će ga Jackson u više navrata ironično nazvati. Sve to tvori niz pukotina koje ne vode ka jasno definisanom slomu - Ramsay ih čita kao svakodnevno stanje, normalizovanu katastrofu koju film odbija da objasni do kraja.

Upotreba formata 4:3 i mračne, maglovite fotografije Seamusa McGarveya pojačavaju osjećaj dezorijentacije, precizno prateći Graceino psihičko rasulo. Kadrovi ostaju hladno statični, kao da odbijaju da intervenišu ili se približe; rezultat je trajna nelagoda, ponekad čak i strah, ne zato što se nešto vidi, nego zato što se ništa ne razrješava, čemu doprinosi naracija lišena jasne hronologije, više nalik fragmentisanom mentalnom arhivu nego linearnom pripovijedanju. Scenarij nikako ne ublažava Graceine mračne strane: samodestruktivnost, seksualnu agresiju, emocionalnu iscrpljenost. Ipak, film ne zaboravlja da postoji i druga linija - odnos s djetetom koji uprkos svemu ostaje jedino mjesto nepatvorene bliskosti, dok se povremeno, gotovo stidljivo, pojavljuju tragovi, ako ne sretnijeg, onda sigurno drugačijeg života koji su supružnici vodili.

Iako je u pitanju jako dobar film u cjelini, ističem da sam bila impresionirana načinom na koji je Lawrence odigrala dodijeljenu joj ulogu. Pored glavnih, pojavljuju se i druge dvije sjajne glumačke zvijezde Nick Nolte i Sissy Spacek; izbor Spacek ima gotovo simboličku težinu. Nakon “Carrie” (1976), gdje je Spacek utjelovila žensku opsjednutost koja izmiče društvenim i psihološkim objašnjenjima, sada gledamo Jennifer Lawrence, koja izuzetno dočarava tu poznatu nelagodu na ekranu.

Grace me je podsjetila i na lik Isabelle Adjani u filmu “Possession” (1981) Andrzeja Zuławskog, jer dijele prije svega status tijela na kojem se vide posljedice njihove mentalne tjeskobe. Kod obje junakinje psihički raspad nije nešto što se prepričava ili objašnjava, već nešto što se pokazuje kroz tijelo: u grču, histeriji, seksualnosti, samopovređivanju i ekstremnim emocionalnim oscilacijama. Anna (Adjani) je eksplozivna, gotovo gotska figura - njena čuvena scena u tunelu je eksternalizacija unutrašnjeg raspada svijeta oko nje. Grace je, nasuprot tome, bliža ovom našem svijetu, ali jednako opasna. Lawrence gradi lik kroz gestove, poglede, izlive agresije i nagle prelaze u ranjivost.

Teatralano, ekstatičano, ali bez snažne metafizičke dimenzije/

Druga sličnost leži u tome da oba filma ne nude stabilnu dijagnozu već se radije oslanjaju na potpunu distorziju svega izrečenog i prikazanog. U oba slučaja, ženska kriza se ne može svesti samo na brak, majčinstvo ili mentalnu bolest, iako su ti elementi nesumnjivo prisutni. Umjesto toga, filmovi koriste kolaps ženskog kao simptom jedne šire pukotine i problema: kod Zuławskog je to ideološko i svako drugo obilježje Berlina u kontekstu hladnog rata, raspad identiteta i podjele, dok bi kod Ramsay to mogla biti priča o iluziji idealnog bračnog života i funkcionalnom majčinstvu u kasnokapitalističkom svijetu.

“Die My Love” je tako film histerije u punom smislu te riječi - teatralan, ekstatičan, ali bez snažne metafizičke dimenzije kao kod Zuławskog, jer je njegova Anna lik koji nadilazi svjetovno i prelazi u kosmičke razmjere. Grace je lišena tog aspekta jer je njeno iskustvo vezano za kuću, tijelo, dijete, zajednicu. Kod Ramsay nema “čudovišta” koje bi preuzelo krivicu; sve ostaje unutar psihičkog i društvenog okvira, koliko god on bio izobličen. Grace i Anna pripadaju onoj genealogiji ženskih likova koji odbijaju da budu čitljivi ili podnošljivi. Obje su “nepristojne” u smislu filmske reprezentacije: preglasne, preintenzivne, jednostavno previše. Ramsay nastavlja liniju predstavljanja ženskog sloma koji nije patologija za razumijevanje, već iskustvo koje razara čak i okvir filma samog.

Jackson, s druge strane, ostaje sveden na funkciju - on je više dio ambijenta nego aktivni učesnik, ali upravo ta ravnost postaje značajna: svi oko Grace djeluju kao blago pomaknuti od nje, kao da nikada nisu na istoj emotivnoj razini kao i ona. Film pritom odbija ponuditi jasnu moralnu hijerarhiju - ne znamo da li su oni hladni prema Grace, ili se ona sama neprekidno sukobljava sa njima i sa svijetom; Ramsay insistira na tome da su obje mogućnosti istinite u isto vrijeme. Jacksonova emocionalna suzdržanost ne ukazuje nužno na odsustvo empatije, već na nemoć, ili možda nesposobnost, da prepozna i artikuliše ono kroz šta Grace prolazi.

Između prisutnosti i odsustva

U toj napuklini između prisutnosti i odsustva se i dešava problem: Grace nikada ne može u potpunosti iskomunicirati svoju tjeskobu, osim možda ironično, niti ikada uspijeva da se vrati u normalne okvire porodičnih odnosa. Ona nije “objektivno” luda, niti je okolina “objektivno” nepravedna - napetost nastaje upravo u toj nemogućnosti da se precizno odredi ko je i za šta kriv. Ramsay gradi prostor u kome svaki pokušaj razumijevanja završava u još većoj konfuziji.

Baš zato će “Die My Love” sigurno frustrirati one koji u filmu traže objašnjenje, poruku ili makar jasnu poziciju. Ramsay odbija da “ispravi” svoju junakinju, da je kazni ili spase. Film završava neprijatno i ambivalentno. Gledatelj se ustvari nalazi u poziciji u kojoj je sve vrijeme bio Jackson, pokušavajući sakupiti tragove smisla i pomoći u razumijevanju - ali bezuspješno. Rekla bih da to nije nužno slabost nego vrlo svjesna rediteljska odluka jer je posrijedi priča koja od početka odbija closure. A što je za ove teme, nažalost, jedino moguće napraviti jer one nisu dio prošlosti pa da na njih možemo staviti tačku, naprotiv. One su dijagnoza unutrašnjeg nasilja koje se dešava kada se nađemo pred različitim očekivanjima. “Die My Love” je stalno, aktivno stanje koje ne možemo ukinuti, ali na njega možemo ukazati - baš kako je to Ramsey napravila - precizno, ironično, grubo i direktno, dovoljno blizu da mu ne možemo pobjeći niti ga ignorisati.