O filmu "Caught Stealing”: Svega previše, ničega dovoljno

”Tužan svijet. Slomljen svijet.”

- “Caught Stealing” (2025)

Darren Aronofsky je snimio svoj prvi komercijalni film. I u tome nema ništa loše, osim što sve u njemu funkcioniše na jednom nivou površnosti koji ipak nisam očekivala od reditelja koji je u svojim filmovima uvijek tražio autentičan pristup poznatim temama: od matematičke opsesije u “Pi” (1998), preko tragične introspekcije u “Requiem for a Dream” (2000), romantične meditacije o vječnosti u “The Fountain” (2006), studije pada u ponor i iskupljenja u “The Wrestler” (2008), psihološke igre u “Black Swan” (2010), pa sve do provokativne alegorije u filmu “Mother!” (2017).

Estetika haosa

Ovdje je malo ostalo od te autentičnosti – sve što je odveć poznato u njegovom novom filmu “Caught Stealing”, do sada je bolje urađeno u nekim drugim filmovima istog žanra. Zasnovan na scenariju Charlija Hustona, adaptiranom prema njegovom istoimenom romanu iz 2004. godine, “Caught Stealing” prati Henrija “Hanka” Tompsona (Austin Butler), bivšeg srednjoškolskog bejzbol-igrača čija je karijera prekinuta saobraćajnom nesrećom. Hank sada radi kao barmen u njujorškom East Villageu. Kao alkoholičar, progonjen je traumom nesreće od prije deset godina, koja se ogleda u ponavljajućim noćnim morama. Njegovo vrijeme prolazi u društvu djevojke Yvonne (Zoë Kravitz) i praćenju utakmica omiljenog tima San Francisco Giantsa. Na početku filma, Yvonne ga opisuje jednostavno i precizno: “Voliš pse, bejzbol. Zoveš mamu i šalješ joj novac. Dobar mali provincijalac”.

Kada njegov komšija Russ (Matt Smith), punker vrlo upečatljivog izgleda, ode u London i ostavi mu svog mačka Buda na čuvanje, Hanka će sasvim neočekivano posjetiti dva ruska mafijaša (Nikita Kukushkin i Yuri Kolokolnikov) koji će ga pretući i zbog kojih će završiti u bolnici i bez jednog bubrega. Tako će preko noći biti uvučen u opasnu igru ruskih mafijaša, jednog portorikanskog gangstera, para hasidskih ubica, dilera droge i detektivke za narkotike, koji svi pokušavaju da dođu do ključa koji otvara skladište s nešto više od četiri miliona dolara, koje je Russ ukrao.

Premisa filma na samom početku zaista djeluje dovoljno intrigantno da privuče pažnju, ponajprije zato što se oslanja na prepoznatljive, ali i potencijalno plodne konvencije crne komedije i kriminalističkog trilera. Glavni junak je od samog starta uronjen u haotičan i prijeteći svijet podzemlja, u kojem se sudaraju kriminalni klanovi, sitni prestupnici i razni marginalci, a sve to oko predmeta čija je simbolička i praktična vrijednost namjerno zamagljena. Upravo ta nejasnoća mogla je funkcionisati kao snažan dramaturški pokretač, jer je Hank progonjen zbog nečega čije značenje ne razumije u potpunosti, jedino što zna jeste da se mora sakrivati i bježati, dok se mrtva tijela gomilaju.

Njegov lik, barem na nivou koncepta, nesumnjivo ima potencijal za dublju psihološku razradu što ovom reditelju nije strano uzevši u obzir sa kakvim je sve protagonistima radio u prethodnim filmovima. Hankova borba s ličnim slabostima, posebno insistiranje na apstinenciji od alkohola, sugeriše pokušaj samokontrole, ali se traume iz prošlosti vraćaju kroz noćne more kao podsjetnik da nasilje i krivica nisu potisnuti, već samo privremeno suspregnuti. Ovi elementi nagovještavaju unutrašnji konflikt koji bi mogao biti u kontrastu s onim što ga je naprasno zadesilo, čime bi se ostvarila paralela između unutrašnjeg i spoljašnjeg haosa.

Detalj iz filma "Caught Stealing"/

Zarobljenost u stereotipima

Ipak, uprkos tom početnom obećanju, Hustonov scenarij ne uspijeva da razvije ove motive na način koji bi ih izdvojio iz dobro poznatih obrazaca. Umjesto da produbi emocionalne pukotine glavnog lika ili da pomjeri žanrovska očekivanja, priča se zadržava na gomilanju poznatih tropa gangsterskog filma. I to u jednom trenutku postane zamorno. Susreti, prijetnje i potjere funkcionišu više kao mehanički elementi radnje, a čak i motivacija ostalih likova, uključujući i gotovo apsurdnu ulogu mačke, ostaje lišena dubljeg simboličkog značenja. Na taj način film ostavlja utisak propuštene prilike: umjesto da žanr(ove) potencijalno iskoristi za neku dublju poruku, ironiziranje nasilja kako bi ovaj film pretvorio u studiju moralne i psihološke erozije pojedinca, mi se moramo zadovoljiti kolažom klišeja koji, iako povremeno zabavni, rijetko uspijevaju da nas ostave zadivljenima.

Zoë Kravitz, u ulozi Hankove partnerke, ostaje zarobljena u stereotipima takvog lika: ona je buntovna, atraktivna, ali ovisna o Hanku, bez sopstvenih odluka koje bi imale težinu. Uostalom, to je slučaj i sa ostalim likovima koji su utjelovljenja funkcija. Jedino gdje se ta kompleksnost nazire je u ulogama koje tumače Vincent D’Onofrio i Liev Schreiber, kao hasidska braća, plaćene ubice. Iza njihove ikonografije, govora i dugih brada, oni predstavljaju tu hladnu, gotovo banalnu brutalnost, naglašavajući kontrast između njihovog religijskog identiteta i posla kojim su se odlučili baviti. Ipak, ni taj motiv nije do kraja iskorišten, već radije prepušten nekoliko ponavljajućih replika koje braća iskoriste u susretu sa Hankom, govoreći mu da živimo u tužnom i slomljenom svijetu, u kojem nema ništa lakše nego posegnuti za oružjem i naučiti rukovati njime.

U tom haosu, ono što Aronofskom moramo priznati jeste da na polju vizuala i tehnike nije iznevjerio sebe. U skladu sa vlastitom rediteljskom poetikom, on ovdje gradi scenski prostor s izraženom estetskom sviješću, koristeći krupne planove kao sredstvo psihološkog pritiska, eliptičnu montažu kao način fragmentacije vremena, te flešbekove kako bi se stvorio utisak da smo zarobljeni u Hankovoj percepciji svijeta. Spoljašnja stvarnost pritom nije tek ambijent, već bi trebalo da funkcioniše kao produžetak unutrašnjih lomova glavnog lika, vizuelni ekvivalent njegove dezorijentacije, krivice i potisnutih trauma.

Tako panoramski kadrovi bez naglih rezova prizivaju New York s kraja devedesetih godina prošlog vijeka. Zahvaljujući fotografiji Matthewa Libatiquea, grad se oblikuje kao arhiv sjećanja: East Village 1998. godine, izražena multikulturalnost, grafiti koji prekrivaju zidove, muzički klubovi i zadimljeni barovi. Ovi motivi ne funkcionišu samo kao dekor, već kao snažan pokazatelj jedne epohe i grada koji će ubrzo postati samo sablasna silueta onoga što je bio. Ne mogu se oteti utisku i da je ovaj New York do neke mjere gotovo fetišizovan kroz niz kadrova koji gotovo da romantizuju taj haos, ali rijetko uspijevaju da prerastu u istinski dramaturški potentan element. Umjesto da vizuelni stil produbi značenje priče ili zaoštri unutrašnji konflikt junaka, on prečesto služi kao svrha samom sebi, više kao nekakav sentimentalni okvir nego aktivni učesnik u Hankovom emocionalnom rolerkosteru.

Površna imitacija

Kao što su to i publika i kritika već zapazili, cjelokupan utisak podsjeća na razvodnjenu, niskobudžetnu varijaciju o temi filmova Guya Ritchieja, ali bez njihove preciznosti i ironije kojom je Ritchie zaokruživao gotovo svaku svoju priču. Umjesto promišljene igre sa žanrovskim klišejima, ovdje je posrijedi tek njihova površna imitacija, lišena samosvijesti i unutrašnje logike. Aronofsky se u “Caught Stealing” svjesno distancira od reputacije autora koji provocira i uznemirava, kako bi se uklopio u šablone mejnstrim produkcije. U čemu načelno nema ništa loše, osim što ipak na kraju, umjesto nelagode, dobijamo ne tako dobar crni humor i naizgled velike likove, ali bez dubljeg značenja. U trenutku kada se autorski film i dalje grčevito bori za svoje mjesto i relevantnost, ovakav ustupak velikog reditelja djeluje pomalo kao linija manjeg otpora koja vodi ka većem budžetu i širem tržištu, ali potencijalno ostavlja dugoročne posljedice po umjetnički identitet. Ipak, ostaje mogućnost da je ovakav iskorak tek jedan eksperiment, a ne pokazatelj trenda, u što bih, priznajem, rado voljela da povjerujem.