Nina Babić, umjetnica: Umjetnost neće riješiti probleme, ali sigurno da može da probudi svijest, da se čovjek osjeti manje sam

U Muzeju savremene umjetnosti RS-a otvorena Vaša je samostalna izložba “Ko sam ja ako ne pripadam nikome?”. Budući da se radi o multimedijalnoj izložbi, kako ste je koncipirali, te šta će njome biti obuhvaćeno?

- Izložbu sam koncipirala i postavila kao jednu vrstu lične mape. Nije to samo presjek rada nego presjek određenih unutrašnjih stanja i iskustava kroz koje sam prolazila tokom posljednjih dvadeset godina, a koji se tiču i osvrću na pitanje pripadnosti. U fokusu su slike velikih formata, crteži, ali i instalacija i videoradovi koji su nastali iz potrebe da određena iskustva dobiju oblik koji ponekad tradicionalno štafelajno slikarstvo ne može nositi do kraja.

Kontinuitet rada

Multimedijalnost mi je bila važna, jer mi je omogućila da prostor Muzeja pretvorim u iskustvo te da posjetilac ne bude samo puki posmatrač nego i neko ko ulazi u atmosferu i samim tim postaje učesnik.

Izložba u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske/

Radi se o svojevrsnom presjeku Vašeg dvodecenijskog umjetničkog rada i djelovanja, koliko se Vaše poimanje umjetnosti promijenilo kroz ovo vrijeme, šta je iz autorske perspektive za Vas ona objedinjujuća estetska nit Vašeg djela?

- Ovo nije klasična retrospektiva, nego izložba koja govori o kontinuitetu mog rada. Moje poimanje umjetnosti nije se radikalno promijenilo, ali se promijenilo iskustvo. S obzirom na to da sam kroz svoje stvaralaštvo uvijek polazila iz ličnog iskustva, i promjene su se implementirale u radove. Ono što se možda najviše promijenilo jeste moja zrelost da ostanem dosljedna svojoj tematici, da nemam potrebu da uljepšavam i da se dopadnem. Objedinjujuća nit mog rada je figuracija kao nosilac identiteta, figura nije dekorativna, nije idealizovana i uvijek je u nekoj vrsti preispitivanja. Estetski, moj rad je ostao dosljedan ekspresivnosti, velikom formatu i crtežu.

Zadržao bih se i na samom naslovu izložbe, kako doživljavate pitanje pripadanja, imajući na umu Vaše ranije izložbe i rad, doima se da odbijate bilo kakva kolektivna ukalupljenja, tražeći kontinuirano prostor individualnog ostvarenja?

- Pitanje pripadanja, pripadnosti je jedno od najdubljih ljudskih pitanja. U suštini, svi smo pomalo usamljeni, a čini mi se u ovom vremenu sve više. To nije samo pitanje pripadanja porodici, zajednici ili društvu nego je to pitanje identiteta, gdje sam, gdje je moje mjesto, kome pripadam i šta ostaje od mene ako mi se oduzme ta pripadnost. “Ko sam ja ako ne pripadam nekome?” pitanje je koje ne traži samo jednostavan odgovor, to je stanje koje je prisutno u mom radu već godinama čak i kad nije bilo verbalizovano. U mom slučaju, pripadanje nikada nije bilo stabilna kategorija, stalno se rušilo, preispitivalo i mijenjalo. I možda baš zato nisam mogla pristati na ukalupljivanje, ni kao žena, ni kao umjetnica, ni kao osoba. Individualno ostvarivanje je uvijek proces borbe i često čovjek mora proći kroz nepripadanje da bi došao do sebe.

Babić: Izložbu sam koncipirala kao jednu vrstu lične mape/Nemanja Mićević/

Unutar svog rada problematizirate poziciju žene, tijela, emocije, u okvirima patrijarhalnih normi i ograničenja. Kako doživljavate vlastitu poziciju kao umjetnica u okolnostima u kojima mi ovdje živimo?

- Svoju poziciju doživljavam kao poziciju nekoga ko stalno mora da se dokazuje. Sad, da li je to zato što sam žena ili ne, to je već druga tema. Čini mi se da već sama riječ položaj žene postaje floskula, pa se i ne bavimo stvarno suštinskim položajem. Da, činjenica je da se žena i dalje posmatra kroz uloge koje joj društvo ili pak ona sama sebi, zbog obrazaca koje je naslijedila, dodjeljuje. Uloge majke, supruge, dobre ili loše žene. Moje stvaralaštvo se upravo opire tome, dodijeljenim ulogama. Biti umjetnica ovdje znači stalno biti na granici, između društvenih očekivanja i unutrašnje potrebe da ostaneš autentičan. Ja sam žena umjetnica koja stvara bez uljepšavanja, bez idealizacije i bez potrebe da bude prijatno i dopadljivo. Možda patrijarhalni sistem ne voli takvu istinu koja nije upakovana, ali sam odlučila da ne budem dio tog sistema. Da li nosim određene posljedice, da, vjerovatno. Da li sam uspjela da ostanem van sistema, imuna na određena pravila, to još ne znam, znam samo da je to konstantna borba, a iz borbe nastaju jake stvari.

Imajući na umu činjenicu da egzistiramo u vremenu velikih globalnih turbulencija, dok je trusnost naših lokalnih prilika stalni uzročnik društvene neuroza i rasapa, šta je, po Vama, uloga umjetnosti danas?

- Smatram da je uloga umjetnosti danas važnija nego ikad. Živimo u vremenu u kojem se stvarnost raspada na previše informacija, previše buke, a premalo istinske ljudske komunikacije.

Prostor da se zastane

Nije umjetnost magija, ali umjetnost daje prostor u kojem čovjek može da zastane. U društvu koje često potiskuje emociju trauma se gomila, a možda je umjetnost jedan od rijetkih jezika koji može da govori o traumi bez da je banalizuje. Neće umjetnost riješiti probleme, ali sigurno da može da probudi svijest, da se čovjek osjeti manje sam.

Individualno ostvarivanje je uvijek proces borbe i često čovjek mora proći kroz nepripadanje da bi došao do sebe/Nemanja Mićević

Usmjereni ste i na pedagoški rad u umjetnosti, šta za Vas jeste ta mogućnost neposrednog prenošenja znanja, na koji način objašnjavate važnost umjetnosti mlađim generacijama?

- Pedagoški rad mi je izuzetno važan i neodvojiv je dio moje ličnosti i umjetnosti takođe. Mislim da je važno da ih kroz umjetnost naučim da imaju svoj glas, jer ako ga nemaju, onda nema ni umjetnosti. Učim ih da ne traže brza i dopadljiva rješenja, kako u životu tako i u umjetnosti. Mladim generacijama umjetnost je potrebna, daje im prostor da izraze ono što možda ni sami ne razumiju. Mogućnost da budem dio njihovog razvoja je velika odgovornost, ali i velika privilegija.

Vaša prošlogodišnja izložba u Banskom dvoru pokazuje intenzivno emotivno polje kao središte stvaralačke energije. Kako ono što je unutrašnji, rekao bih, intimni proces suočavanja pretačete u radove koji trebaju komunicirati sa onima pred kojima su izloženi?

- Kao što sam već spomenula, moj rad uvijek počinje iz ličnog iskustva, ne znam drugačije. Ali ono što mene zanima nije ispovijest radi ispovijesti, nego transformacija iskustva u sliku koja može postati univerzalna. Unutrašnji proces je često neugodan, nekad je suočavanje, nekad autodestrukcija, ali umjetnost mi omogućava da taj haos prevedem u formu. Rad kad izađe pred publiku, on više nije samo moj, on postaje ogledalo. Ljudi u njemu često vide svoje strahove, svoje gubitke, svoje odnose. I to je nešto što me fascinira, kako nešto tako duboko i lično može postati zajedničko iskustvo.