Nik Titanik: Ja se nikad ne okomim bez razloga

Nik Titanik je u odličnoj formi. Najpopularniji hrvatski karikaturist oduševljava svojim najnovijim serijalom promoviranim 26. prošlog mjeseca u Muzeju smijeha u Zagrebu. Nik nas kao uvijek sto posto šarmira i podsjeća da treba sagledati vedru stranu života.

Rođeni Zagrepčanin, čije je pravo ime Nikola Plečko (1974), crta i objavljuje karikature preko 30 godina. Zaštitni je znak visokotiražnog zagrebačkog dnevnog lista 24 sata. Objavio je dosad više od 15.000 karikatura. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stripove i karikature počinje crtati još u osnovnoj školi.

Turska

Ansambl Lado oduševio publiku u Istanbulu i otvorio vrata kulturne saradnje

Hrvatski stereotipi

Inteligentan, jednostavan, duhovit. I u prirodi super inspirativna osoba. Popričali smo samo za čitatelje Oslobođenja.

Nik, naziv Vaše najnovije serije radova je “Bez uvrede, molim”, je li bilo ipak onih uvrijedjenih i iznenadjenih?

- U Kući smijeha u Zagrebu je napravljen veliki izložbeni eksponat posvećen hrvatskim stereotipima, u sklopu kojeg sam ja napravio osam likova. Nešto na tragu moje samostalne izložbe “Mi Hrvati”, koja već godinu dana ide po Hrvatskoj, ali s ulaskom u sferu lokalnih stereotipa u Hrvata. Ne radi se o klasičnoj izložbi.

Vaši radovi su uvijek zanimljivi, ljudi ih vole. Lokalni mediji kažu da ste se ovaj put okomili na Hrvate po regijama.

- Pa da.

Jeste li se stvarno okomili? Koja bi tu riječ bila najadekvatnija?

- Sve što radim, uvijek baratam istinom. Tako da se ja nikad ne okomim bez razloga i ne ulazim u sfere fejk njuza, lažnih vijesti. Ja samo kroničarski bilježim ono što vidim oko sebe.

Dobro, možete li za naše čitatelje reći koji su to Hrvati na koje ste se sada okomili?

- Imamo generalno Hrvata kao takvog, imamo Hrvaticu kao takvu, neću puno opisivati jer će vaši čitatelji moći vidjeti radove. Imamo Zagorca, znači, ja sam krenuo od sebe, imam porijeklo zagorsko, to mi je bilo možda i najslađe raditi. Onda idemo na istok, imamo jednog stereotipnog Slavonca, sa svim detaljima koji ih obilježavaju, barem po mom mišljenju. Imamo Ličanina, Istrijana, Dalmatinca, a nisam jednostavno mogao zaobići i Hercegovca, iako to nije dio Hrvatske, ali ima ih jako puno tu kod nas, pa su i oni bili na tapeti.

Tko je od njih za Vas bio možda najkompliciraniji ili najsimpatičniji lik?

- Najmanje sam brinuo dok sam crtao Zagorca. Zato što mi kod Zagorca nitko ne može prigovoriti zašto sam napravio ovo ili ono, kod Zagorca ja nemam straha i nitko mi ništa ne može prigovoriti jer karikiram samoga sebe. A kod svih drugih moram priznati da sam morao jako paziti kako ih nacrtati i kako sve to prikazati, jer mi je uvijek želja malo, onako, kritizirati, malo ubosti, ali uvijek pazim da ne pređem granicu, nekih uvreda i tako... Ali to, naravno, nije garancija da se netko neće uvrijediti. Što u krajnjoj liniji uvijek dobro i dođe za piar i marketing.

Da utvrdim gradivo, moram pitati o Hercegovcu, što je najtipičnije?

- To su uvijek famozne bijele čarape koje se vide, uvijek križ oko vrata, pitanje domoljublja, sunčane naočale, uvijek neki biznis radi, gradi i, naravno, iz džepa uvijek vire ključevi od Mercedesa.

Vaš prosječni Hrvat kao takav u ruci ima knjigu o Drugom svjetskom ratu, ustaše i partizani, ispada kao da ste prognozirali aktualne događaje u Hrvatskoj. Jedna političarka ovih je dana lansirala i pojam “pristojni Hrvati”, kako biste Vi nacrtali tog “pristojnog Hrvata”?

- Pristojnog Hrvata?

Aha.

- Ako bih htio iznaći odgovor, uvijek kažem da se ne bavim lijepim stvarima, meni je to jako teško. U krajnjoj liniji, nije posao političkog, društvenog karikaturiste da se bavi lijepim stvarima. Uvijek me pitaju: zašto nisi napravio ovo ili ono? Ja ne hvalim u karikaturama, ja u karikaturama uvijek malo kritiziram, uvijek se hvatam nečega što po mom osobnom sudu nisu dobre stvari, što ne znači da sam ja u pravu. Kad me kritiziraju zašto nisi ovo ili ono napravio, ja kažem: uzmi olovku i ti crtaj!

Izjavili ste da karikaturist liječi građanina da ne poludi totalno, što je najvažnije u toj terapiji?

- Najvažnije je identificirati, vizualizirati i verbalizirati loše stanje. Ne skrivati stvari. Kao kad pospremamo stan ili kuću, nije dobro prašinu koju želimo maknuti staviti ispod tepiha. Trebamo sve to počistiti. Jako je važno suočiti se. Najbolje je identificirati loše pojave u društvu i izreći koje su to loše pojave. Ja ih crtam. I kroz takve postupke liječiti društvo. Ako ništa drugo barem liječim samoga sebe, zbog svih tih mojih frustracija, tuge i žalosti koji mene prime kad promatram te loše pojave u našem društvu.

Vidjela sam jednu od Vaših najnovijih karikatura, koju ste objavili prije nekoliko dana. Pišete: strašan je opasan otpad, a još je strašniji ovaj na političkoj i društvenoj sceni. Tko je najstrašniji?

- Neću sad o tome.

Ima ih puno?

- Ima ih puno. Moram reći da i ideološki gledano ima ih sa svih strana. Ono što nama fali, u našem hrvatskom društvu, ali i šire, općenito, fali želja za komunikacijom. Ljudi ne razgovaraju međusobno. Govorim o sukobljenim političkim i društvenim stranama, najlakše je pljuvati po onome drugom, najlakše je vrijeđati, misliti da je moja, naša strana najbolja... Ali, nije.

Ljudska glupost i netolerancija

Ništa nije crno ni bijelo. Sve je u nekoj sivoj zoni i svi bi se problemi mogli riješiti kad bi ljudi sjeli, pošteno pogledali i prihvatili vlastite slabosti, spustili se s tog nekakvog moralnog pijedestala ispravnosti i poslušali drugu stranu. Ovo sad zvuči jako patetično i naivno, ali ja stvarno tako iskreno mislim.

Vi živcirate, kako se to kaže, i tzv. ljevičare i tzv. desničare, a tko ili što Vas najviše živcira?

- Živciraju me najviše ljudska glupost i netolerancija, a to je upravo ovo što sam maloprije rekao. Nespremnost za komunikaciju općenito. Nitko od nas nije apsolutno u pravu i nitko od nas nije bez grijeha. Da ne ulazimo u vjerske teme, ali i tamo ima moralnih načela koja su ispravna.

Ističete da Vas je strip Alan Ford formirao u crtačkom pogledu. Poznato je da je svaka stvarnost pet puta snažnija od bilo kakve umjetničke mašte, a strip Alan Ford se i danas često spominje, što je nit koja Vas i dalje vezuje za takav pristup?

- Većina ljudi koja se ne bavi crtanjem hvali Alana Forda, više se orijentiraju na filozofiju tog stripa, kako je Alan Ford najbolje opisao naše društvo 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Referiraju se na skrivenu kritiku nečega što se tada nije smjelo javno kritizirati. Ja sam to više gledao kroz zanatski, znači, crtački dio. Mene je to opčinilo od malih nogu. I dan danas, kad hodam po cesti, gledam kako bi se alanfordovski nacrtalo lice ljudi koje susrećem. Tako da mene to s te zanatske strane fascinira. A onda i ta cijela ikonografija Alana Forda, svi ti likovi, kak’ je to napravljeno, da o pričama ne pričam. To je kao kad se zaljubite u nekoga i ne možete baš objasniti zašto ste se zaljubili.

Mnogi su se zaljubili u Vašu izložbu “Mi Hrvati”, kojom obilježavate jubilarnih 30 godina profesionalne karijere. Premijera ove izložbe u Zagrebu je prošle godine čak dva puta produžena, zbog velikog interesa publike, sad putuje po hrvatskim muzejima i galerijama. Koliko gradova je vidjelo izložbu, gdje je ona trenutno i kakve su reakcije posjetitelja?

- Izložba “Mi Hrvati” gostovala je do sada u 11 hrvatskih gradova. Nedavno je gostovala u Čazmi, a 12. 12. otvorenje je u Našicama. Reakcije su super, atmosfera lijepa, ljudi govore da im je izložba prava utjeha.

Puno radite, od ranog jutra i tako svakoga dana?

- Karikatura je jako ozbiljan posao. Rad u novinama, to su disciplina, rokovi, to vi najbolje znate. Imam podršku obitelji. Radim zbog sebe što volim crtati, volim raditi, crtanje je moj život.