Nela Tonković, kustosica: Umjetnost stvara uslove za suočavanje sa sobom i nudi putokaz

Izložba “Topografija tišine – Transgeneracijski prenos traume” obuhvata radove umjetnika Zorice Milosavljević, Selmana Trtovca i Aleksandra Saše Jeremića. Umjetnici se bave traumama Balkana, potencijalima iscjeljenja, iskustvom proživljenosti i simbolikom linije života. Izložba otvara prostor tišine, refleksije i mogućeg oslobađanja, u koji je posmatrač pozvan da uđe. Kustoskinja Tonković govori o generacijskim šutnjama i neprerađenim traumama koje nas gušena ovim prostorima, ali i nadi koju umjetnost može ponuditi.

U Galeriji Saveza udruženja likovnih umjetnika Vojvodine (SULUV) postavljena je izložba “Topografija tišine – Transgeneracijski prenos traume”, čija ste kustosica. Najprije, kako biste objasnili tu naslovnu sintagmu, iz čega ona proizlazi te u kakvom su odnosu tišina i trauma u pogledu onoga što je u estetskom smislu obuhvaćno ovom izložbom?

- Topografiju tišine vidim, s jedne strane, kao mapiranje posledica transgeneracijskih trauma na prostorima bivših jugoslovenskih republika, dok s druge strane ta sintagma ima svoj logičan ishod u činjenici da su oba videorada prikazana na aktuelnoj izložbi bezglasna. Ti videoradovi pokreću neka od suštinskih pitanja: suočavanja sa sopstvenim životom, mogućnosti izlaska iz dubokog ponora društvene traume – a ipak to čine bez ikakvog zvuka, ostajući potpuno u domenu vizuelnog.

Mogućnost prevladavanja traume

Topografija tišine, zapravo, nas određuje kao pojedince koji stasavaju na ovim prostorima, upijaju njihove boli i izneverene nade, generacijski ćute, skrivaju i ne prerađuju ni sopstvene ni društvene traume, i žive u okruženju dugotrajnog muka.

Izložba "Topografija tišine - transgeneracijski prenos traume"/

Postjugoslovenska društva su u mnogim svojim aspektima pojavnosti još duboko traumatizirana. Često se stiče dojam da ta trauma jeste jedini stvarni prenos, jedini kontinuitet kojem se permanentno vraćamo. Kako se ona problematizira u radovima umjetnika koje ste obuhvatili ovom izložbom?

- U svakom od radova trauma je pokretač reakcije. Umetnici Zorica Milisavljević, Selman Trtovac i Aleksandra Saša Jeremić dugo su zajedno istraživali transgeneracijski prenos traume, čitali i diskutovali o njoj. Iz tog temeljnog pripremnog rada nastala su tri zajednička dela: jedno u kojem su umetnici iscrtavali liniju života povlačeći vertikalnu liniju po papiru ljudskih dimenzija petnaest minuta neprekidno, drugo u formi videa u kojem su sedeli prekoputa jedne bliske osobe i pratili crvenu liniju života gledajući jedno drugome u oči, svaku promenu naznačavajući tek suptilnim pokretima lica, i treći u kojem su učesnicima za umetnički rad prilagođene sesije sistemskih konstelacija dodelili različite uloge glavnih činilaca društava na Balkanu kako bi bez ikakvih uputstava sa strane pratili dinamiku te grupe, ne otkrivši samim akterima koga ili šta oni sami predstavljaju. Dakle, trauma je viđena dvostruko: i kao duboko lična i kao društvena. Ipak, u svim radovima se sugeriše mogućnost njenog prevladavanja.

Jedan od aspekata kojim se izložba bavi jeste pitanje gdje je mjesto traume u životu pojedinca i gdje se ono nalazi u stvarnosti društva. Kako sagledavate taj odnos između društva i pojedinca u pogledu traume i njenog prenošenja?

- Bez pojedinca koji je prevazišao svoju nasleđenu traumu nema ni ozdravljenja društva. I obratno, naravno, bez društva koje se ne preispituje i ne želi da prevlada svoju traumatsku prošlost i sadašnjost, nema ni pojedinca koji može da bude zaista slobodan u tom društvu. Zbog toga se radovi u podjednakoj meri bave i ličnom i društvenom traumom, podrazumevajući da su društvene gotovo uvek okidači za prenos ličnih trauma takođe. Na neki način, pojedinac i društvo se napajaju traumama jedno drugoga, u istoj meri u kojoj mogu da pomognu i sopstveno isceljenje.

Imamo li na umu da su ovdašnja društva u velikoj mjeri odustala od suočavanja sa prošlošću, te da se kultura sjećanja neprestano podešava prema optici dnevnopolitičke zloupotrebe, doima se da mnogo toga ostaje na kućnim narativima unutarporodičnog suočavanja koje, uglavnom, jeste nekritički odnos prema traumi, ona se nikad ne revalorizira do kraja, već se u ogoljenom smislu prenosi i nastavlja da egzistira kao ono što nas opterećava i guši. U čemu vidite mogućnost izlaska iz tih začaranih krugova, te promjenu okoštalih obrazaca transgeneracijskog prenosa trauma?

- Zanimljivo je što mogući odgovor na ovo Vaše pitanje pruža upravo participativni rad koji su iznedrili Zorica, Selman i Aleksandra. Naime, u radu “Balkan – Sistemske konstelacije” napeta atmosfera i nemir koji uzrokuje većina aktera potpuno se menja kada im se približe osobe koje simbolišu nove generacije. One su u stanju da izmire, spoje i umire sve što se toliko dugo razdvajalo i naizgled neobjašnjivo besnelo. Mogućnost je, onda, u ravnopravnom uključivanju glasa i stavova mladih, novih generacija u naše društvene dijaloge, kako bi nam pomogli da ih započnemo ponovo, na bolji način, i da se konačno prekine prenos traume. Nove generacije drugačije su od prethodnih i po tome što, meni se čini, ne žele da nose težak teret tuđih trauma i voljne su da se upuste u veliki rad potreban da se te traume prevladaju.

Ako se vratimo na antički pojam katarze, u kojem smislu nam danas umjetnost može pomoći u ličnim i kolektivnim suočavanjima sa onim opterećavajućim naslijeđem naše prošlosti?

- Umetnost nam veoma često, pa tako i u 21. veku, nudi ogledalo i kritički se odnosi prema različitim pojavama u društvu. Njena snaga je u mogućnosti da pokrene ljudski um i osećanja istovremeno kako bi poruka ili pitanje bili što snažnije primljeni. Posebno je aktivistička nit savremene umetnosti vitalno važna za procese isceljenja – ali aktivistička, ne parolaška. Opet, i umetnost može da učini tek toliko jer ona ne menja svet, već stvara uslove za njegovo suočavanje sa sobom i nudi putokaz. Svet menjamo mi.

U kojoj mjeri možemo temu ove izložbe povezati i sa onim što se dogodilo u Novom Sadu? Doima se i da je taj događaj ostavio dubok trag i stvorio ogromne procjepe sa kojima će se tek trebati suočiti?

- Iako su umetnici započeli istraživanje transgeneracijskog prenosa traume znatno pre pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu i pogibije šesnaestoro ljudi, njena tema se odnosi na sve vidove prenesene traume. U Srbiji, a pogotovo Novom Sadu, živimo stvaranje jedne ogromne traume i duboke rane.

Postavka u Novom Sadu/

U prelomnom vremenu

Dodatno, našli smo se upravo u prelomnom vremenu u kojem društvo odlučuje hoće li ta trauma postati transgeneracijska ili će je razrešiti u onoj generaciji koja ju je doživela. Pravednim okončanjem sudskih procesa, promenom sistema tako da slični zločini korupcije u kojima smrtno stradaju građani više ne budu mogući, odlučan odmak od potčinjavanja profesije politici i stvaranje svesti o neprikosnovenosti javnog interesa dovelo bi do prekida traume i prenošenja sećanja. Jasno je da ti procesi ne zavise samo od umetnosti.

Pored Vašeg kustoskog rada u polju umjetnosti, imate i politički angažman u Subotici. U kakvom su odnosu ta dva segmenta Vašeg djelovanja, odnosno, da parafraziram Danila Kiša, šta bude kad se susretnu homo poeticus i homo politicus?

- Da najkraće odgovorim: prvo ustuknu jedan od drugog. Čak i u manjim gradovima, poput Subotice, procep između politike i stvarnog života je toliko zjapeći, a zidovi nedodirljivosti koje su političari oko sebe izgradili toliko visoki da su zastrašujući. Lokalne politike obiluju nelogičnostima, nepromenjivostima, diktatu i potčinjavanju volji centrale i uglavnom izneveravaju interese građana. Ali upravo zbog toga svakodnevni čovek i treba da se aktivno bavi političkim radom kako bi se ta situacija zarobljenosti iz korena promenila. Podstaknuta Vašim pitanjem, rekla bih da idealizam homo poeticusa može da pomogne homo politicusu da ne odustane.