Na fluidnoj granici između stvarnog života i onoga tek izmaštanog, uvijek u procijepu između iluzije i istine

“Da, po mojim džepovima ima trikova, štošta je u mom rukavu. Ali ja nisam cirkuski mađioničar. On vam pruža iluziju koja izgleda kao istina. Ja vam pružam istinu u dopadljivom ruhu iluzije.” Tako prvi prizor drame “Staklena menažerija” otvara Tom Wingfield, sin Amande i brat Laure Wingfield, djevojke po čijim će brižno sakupljenim i čuvanim staklenim figuricama komad dobiti ime. “Ne treba mi stvarnost. Treba mi iluzija! Da, da, iluzija! Pokušavam je pružiti ljudima. Prikazujem im stvarnost u drugom svjetlu. Ja ne govorim istinu, govorim ono što bi trebala biti istina. Ako je to grijeh, neka budem prokleta!”

Djelovati iz nužnosti

Te replike u pretposljednjem, devetom prizoru drame “Tramvaj zvan čežnja” Blanche Dubois njen su konačni krik jednoga promašenog i uludo potrošenoga života, uskoro će biti odvedena u umobolnicu. Ta iluzija, tlapnja u kojoj žive, možda i nesvjesno, ali grčevito tragajući za istinom, ti krhki i već unaprijed na poraz predodređeni, pa i osuđeni antijunaci velikog američkog dramatičara Tennesseea Williamsa (1911-1983) mogla se naslutiti i prepoznati i u posljednje dvije gostujuće predstave u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavella: “Staklenoj menažeriji”, koprodukciji Kazališta Ulysses, Beogradskog dramskog pozorišta i BELEFA, Beogradskog ljetnog festivala i “Staklenoj menažeriji” nastaloj u produkciji Kulturnog i multimedijalnog centra i Gradske kazališne kuće iz Bjelovara.

Detalj iz predstave "Staklena menažerija"

Prvu je režirala Lenka Udovički, gledali smo je prije četiri godine u tvrđavi Minor na otočiću Mali Brijun, kultnom mjestu teatra Ulysses, dramu su prevele Vera Nešić i Dragoslav Andrić, dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština. Glumački ansambl je to BDP-a, nosi ga Branka Katić u roli Blanche Dubois, njenu sestru Stellu Kowalski igra Vanja Nenadić, Stanleya Kowalskog, njenog muža, donosi Miloš Petrović Trojpec - u njima i oko njih odvijaju se sve dramske silnice komada.

“Ne vjerujem u nitkove i lupeže, u heroje i junake, naprotiv vjerujem samo u to da ljudske jedinke mogu djelovati ispravno ili pogrešno i to ne zato što su tako odlučili, po slobodnoj volji, nego iz nužnosti, ili stoga što su bili podložni nekim podsvjesnim utjecajima koji proizlaze iz njih samih, ili iz miljea u kojem žive, ili korijene imaju u njihovoj prošlosti.” To da oko sebe ne vidi ništarije ni heroje, već ljude koji samo različito djeluju, a da često toga nisu niti svjesni, kako je svojevremeno T. Williams izjavio za londonski Observer, u “Tramvaju zvanom čežnja” itekako se može doživjeti i gotovo tjelesno osjetiti. Čitav taj mikrokozmos satkan od neizbježnih sukoba staroga i novoga, poetskog kojeg se zaziva i naslućuje i surove, grube sadašnjice u kojoj se živi, dekadencije i nekog na momente životinjskog poriva da se ne potone, da se unatoč svemu ispliva na površinu ma koliko neizbježne sile tame nastojale nadvladati iskru svjetlosti ipak neutaživu u svakom ljudskom biću - taj potres nastao u sudaru strasti, nasilja, ljubavi i žudnje/čežnje, od konflikta što se rađa u dodiru mašte, snoviđenja i iluzija naspram neumoljive stvarnosti - sve je to položeno na tračnice kojima se kotrlja taj fantazmagorični tramvaj kroz začudne predjele New Orleansa jedne vrele svibanjske noći. A u svojim “Bilješkama za prikazivanje drame” T. Williams će upozoriti da je fotografsko prikazivanje u umjetnosti nevažno i da su “...istina, život ili stvarnost, organska stvar koju poetska imaginacija može predstaviti ili sugerirati samo kroz preobrazbu, kroz promjenu u oblike različite od onih koji samo predstavljaju pojavnost...” I to je ono suštinsko što njegov dramski opus čini važnim u kazališnom smislu.

Mikrokozmos satkan od neizbježnih sukoba staroga i novoga

“Staklenu menažeriju”, u režiji Dore Ruždjak Podolski (dramaturginja Marijana Fumić, scenograf Lovro Ivančić, kostim Iva Šimunović Lisak, skladatelj Stanislav Kovačić, oblikovatelj svjetla Martin Šatović) Gradske kazališne kuće iz Bjelovara preveo je Ivo Juriša, za nju će sam autor reći da je to najtužniji komad koji je ikada napisao. Drama je to kojom se proslavio, nastala 1944. godine, redateljica će o komadu reći da je “...nježan, a istodobno dubok, govori o obitelji i obiteljskim konstelacijama, o tome što za nas znači prošlost od koje ne možemo pobjeći...” Ujedno, kako zapisuje u programskoj knjižici predstave dramaturginja Marijana Fumić, to je i komad o sjećanju, a “...sjećanja mogu biti ponekad mutna, ponekad iskrivljena, jedna su zamagljena, druga potpuno jasna, kroz neka prosijava svjetlo, druga su pak u potpunom mraku, glasna su, glasnija ili tiha i tiša, ali nikada nečujna...” Kroz ta sjećanja vodi nas lik Toma Wingfielda, on je pripovjedač što nas uvodi u dramska zbivanja u “Staklenoj menažeriji”, objašnjava što se dogodilo i upućuje nas na ono što se treba zbiti, ali je i jedan od nositelja radnje, njegovi postupci također bitno utječu na razvoj događanja i konačan tragičan rasplet - igra ga vrlo sigurno Kristijan Petelin. Njegovu sestru Lauru donosi Erna Rudnički, uvijek na onoj tako fluidnoj granici između stvarnog života i onoga tek izmaštanog, uvijek u procijepu između iluzije i istine.

Prevrtljiva igra sudbine

Prijatelj, kolega s posla, Jim O’Connor uloga je Antonia Jakupčevića, on će se pojaviti i nestati kao netko tko se ovdje našao prevrtljivom igrom sudbine, tako ga i igra. Središnja rola majke Amande Wingfield pripada Mariji Škaričić - ona je ta koja odlučuje o svemu unutar obitelji, njeni stavovi i zapažanja su neprikosnoveni, no sva ta čvrstina i nepokolebljivost srušit će se poput kule karata, njena tlapnja o nekadašnjem stvarnom ili zamišljenom životu na Jugu nestat će poput balona od sapunice: “Ah, na Jugu smo imali toliko služinčadi. Sve je to nestalo. Nestao je svaki trag lijepog života! Sve je iščezlo bestraga! Nisam bila spremna za ono što mi je život donio...” I u ovom komadu, kao i u drugim dramama, opsesivna tema američkog Juga, života izgubljenog u nekom vremenu ondje, nemogućnost junaka da se othrvaju sa tom svojom južnjačkom prošlošću itekako je prisutna.

Da, po mojim džepovima ima trikova, štošta je u mom rukavu

Kako to zapaža i kazališna kritičarka Sanja Nikčević, autorica brojnih znanstvenih, kritičkih radova o američkoj drami kod nas i u svijetu: “…U ‘Staklenoj menažeriji’ majka je stranac u svijetu u kojem obitelj živi jer je promijenila teritorij. I ona je izgubila svoj teritorij boljeg života koji je kao i kod Blanche Dubois - južnjački posjed. Ta opsesija južnjačkom kućom na stupovima kao simbolom izgubljenog raja ima svoje korijene u Williamsovom životu... Dvoje djece u drami osjećaju se strancima u svijetu u kojem žive iako ne pamte neki drugi, bolji svijet kao njihova majka...”

Da li je izlaz iz takvog pogubljenog života moguć, da li je bijeg iz stvarnosti tog svijeta u kojem žive rješenje? Williamsovi junaci i to će pokušati, no kako to u završnom monologu kaže Tom Wingfield: “Nisam otišao na mjesec, otišao sam mnogo dalje - jer vrijeme je najveća udaljenost između dva mjesta.”