Medeja: Kazališno pripovijedanje dobro znane mitske priče utkane u sadašnje vrijeme

“Poznajem je dobro. A strah me za nju, ne snuje li neko zlo. Jer kivno joj je srce, podnijeti neće jad, što gadno trpi. Znam ja nju i bojim se. Ta strašna je pa zavadi li se tkogod s njom, taj neće lako zapjevati s pobjede.”

(Euripid: “Medeja”, prijevod Koloman Rac)

Ili, nešto dalje, u drugom prepjevu:

“Čuvajte se njezine divlje naravi, tvrde, nemilosrdne. Nešto snuje. Znam ja, neće nju proći bijes dok nekom ne dođe glave. Samo da to ne bude netko od bližnjih.”

(Isto djelo, prijevod Lada Kaštelan)

Utkani arhetipovi

Replike su to koje na samom početku Euripidove “Medeje”, klasične antičke tragedije iz 431. godine prije nove ere, izgovara Dadilja, proričući strašne događaje koji će uslijediti.

Posljednju “Medeju” u bosanskohercegovačkom teatru gledao sam u BNP-u Zenica prije gotovo dvije godine. Redatelj je bio gost iz Beograda Stevan Bodroža, a dramaturginja i autorica jezičke adaptacije Nedžma Čizmo (prijevod Goran Maričić). “To su arhetipovi utkani u nas. Euripid jeste prvi pravi psiholog europske dramaturgije i najveći psiholog od tri sačuvana starogrčka dramatičara i upravo te dubine, mrakove ljudske duše on prvi hrabro razotkriva i daje sebi u zadatak da ih oslika”, smatra redatelj. Nedžma Čizmo pojašnjava što ih je posebno zaintrigiralo u pristupu tom komadu: “Medeja je strankinja u gradu gdje je zatiče ljubavna nesreća, njezina različitost od Helena među kojima živi, njihov odnos prema njoj i odbacivanje dovest će je do osjećaja nepremostive usamljenosti i bezvrijednosti, tako da više neće biti u stanju racionalno rasuđivati i misliti o bilo čemu drugom osim o osveti.”

Kad nade nema, bog nađe put/

Dubrovačke ljetne igre “Medejom” će se pozabaviti još 2012. godine, kada je na Lovrjencu režira Tomaž Pandur. Adaptaciju potpisuje Darko Lukić, a dramaturgiju Livija Pandur. Naravno, opet je riječ o Euripidovoj tragediji. Sam Pandur obrazlaže da je Medejina priča u osnovi djela tragedija nesretne ljubavi i dodaje: “Potraga za zlatnim runom i Medejina priča jedna je od ključnih, velikih tema naše civilizacije i svaki dan, svaku večer ona se iznova rađa u duhu vremena i prostora.”

Trinaest godina kasnije, ovog ljeta, svjedočimo novoj obradi mita o Medeji, ženi strankinji, okrutno odbačenoj od muža zbog druge, barbarki i čarobnici koja će se ništa manje okrutno osvetiti: ubiti njegovu novu zaručnicu, ali i njegove i svoje sinove kako bi mu uništila svaku nadu i pomisao o mogućem novom životu. Medeja kao lik prisutna je u umjetnosti kroz stoljeća. Samo u dvadesetom vijeku nadahnula je P. P. Pasolinija i Larsa von Triera na filmu, brojne dramske pisce poput Seneke ili Corneillea, slovenskog pjesnika Daneta Zajca, njemačku spisateljicu Christu Wolf.

No, ovaj put Euripid je samo polazna osnova, temelj na kojem se gradi sasvim novi dramski narativ. Simon Stone, australski pisac, redatelj i glumac, autor je većeg dijela drame, ali se koriste i fragmenti drame “Obalna pustoš”, Medea materijal, krajolik s Argonautima (1981) istočnonjemačkog dramatičara Heinera Müllera. Komad, u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, SNG Maribor i varaždinskog HNK-a, režirao je Martin Kušej, redatelj ukorijenjen u njemačkom govornom prostoru, čest gost austrijskih i njemačkih pozornica. Kušej je još krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u ljubljanskom teatru Glej postavio spomenuti Müllerov komad, koji mu i sada služi kao jedan od nosivih stupova predstave.

Detalj iz predstave "Medeja"/

Tko je Medeja u drami Simona Stonea, rođenog 1984. u Baselu, odraslog i školovanog u Engleskoj i Australiji? Smrtno zaljubljena žena, napuštena i osramoćena, ali i osvetnica-polubožica koja ne prašta. Što nam danas poručuje kroz minula stoljeća i zašto je danas igrati? Sam autor o svojem shvaćanju kazališta kaže: “Ja se uvijek poigravam paradoksom činjenice da odlazimo u kazalište jer je to na neki način stara ritualistička tradicija, ali na druge načine to je najšokantnije mjesto gdje možemo imati suvremenu refleksiju o tome tko smo i kakvi smo u današnje vrijeme. Netko pomisli ‘idem na klasik’, a onda se to odjednom preokrene i zapravo je namamljen da gleda predstavu o sebi.”

Radnju “Medeje” Stone ukotvljuje u današnji, svima blizak bračni trokut s nevjerom. Mijenja imena protagonista: Medeja postaje Ana, Jason je Luka, uvodi kod Euripida nepostojeću Kreontovu kćer, mladu i poželjnu novu izabranicu Jasonovu, Klaru. Dadilja je pripovjedačica koja nas vodi kroz predstavu, a Kreont, surovi vladar koji protjeruje Medeju, postaje Kristijan.

Stonea često nazivaju i australskim enfant terribleom modernog europskog teatra. Njegova “Medeja” praizvedena je 2014. u Amsterdamu, a potom igrana u Madridu, Londonu, Salzburgu, Beču, Brooklynu i Istanbulu. Na kazalište gleda kao na mjesto polemike jer, kako kaže, ne može se stvarati teatar na temelju straha i kompromisa - bez rasprave nema umjetnosti.

Sve to prisutno je i u predstavi Martina Kušeja. Prevoditeljica i dramaturginja Vesna Đikanović primjećuje: “Ana/Medeja stupa u dvadesetprvostoljetni svijet koji je već u plamenu, prepun zgarišta dvadesetostoljetnog otpada političkih, etičkih i estetskih kriza, napuštenosti i nasilja kojem čovječanstvo radi. O tom svijetu prijeđenih granica svjedoče Anini/Medejini iskoraci u Müllerove monologe u kojima je osuđenost na propadanje i smrt konstatacija kolektivnog iskustva. Pejzaž je to kojim se više ne kreće lik, nego je lik postao materijal.”

Snaga i djelovanje

Redatelj u programskoj knjižici predstave zapisuje da je Euripid svijetu ostavio sliku majke koja ubija vlastitu djecu, a da su brojni autori kasnije njezin lik interpretirali kao iscjeljivačicu, svećenicu, očajnu ljubavnicu ili patološki ljubomornu ženu. “Ja sam se usredotočio isključivo na snagu i neminovno djelovanje Medejine priče.”

Mnogo tog, preko nade, izvršavaju bogovi/

Naslovnu ulogu Ane/Medeje tumači Helena Minić, dobitnica nagrade Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu Dubrovačkih ljetnih igara. Prema obrazloženju žirija, njezina Medeja ne stavlja naglasak na tragični motiv ubijanja djece, nego na neprihvaćanje nepravde, u čemu je dosljedna i uvjerljiva. Uz nju igraju: Uliks Fehmiu (Luka/Jason), Julija Klavžar (Klara), Maša Žilavec (Dojilja), Vladimir Vlaškalić (Kristijan/Kreont), Aleš Valič te Tvrtko Kolar i Jan Rendić, djeca Jasona i Medeje.

Simon Stone u svojoj “Medeji” kazališno uvjerljivo pripovijeda dobro znanu mitsku priču utkanu u sadašnje vrijeme. Predstava je vizualno vrlo atraktivna zahvaljujući dojmljivom videomaterijalu koji ocrtava unutarnja stanja likova. Pozornica je gotovo prazna, s jednom urušenom olupinom broda koji nikada nije stigao u svoju luku, kao ni protagonisti ove tragedije. Euripid je završava čuvenom replikom kora:

“Mnogo tog, preko nade, izvršavaju bogovi.

Kada očekuješ, ne dogodi se.

Kad nade nema, bog nađe put.”