"Mali roman o tišini" Semezdina Mehmedinovića: Labirint ogledala u kojem se autor, narator i čitatelj susreću s vlastitim odrazima

”Ono što osjećamo, to je zauvijek.”

- “Mali roman o tišini”, Semezdin Mehmedinović, Buybook, 2025.

Još od mita o Narcisu se pitanje prepoznavanja vlastitog odraza uspostavilo kao važan trenutak u kojem čovjek, zagledan u sebe, posumnja da u njemu živi još neko – sličan, a opet drugačiji. Devetnaesti vijek je tu ideju pretvorio u gotovo klinički simptom epohe; pojava dvojnika postala je dijagnoza neurotičnog društva, a književnost ga je prihvatila kao jedan od svojih motiva. “Dvojnik je dio onoga Ja koje uspijevamo izdvojiti iz mraka; on transcendira ono što mislimo da jesmo i pokazuje da i mi prebivamo dobrim dijelom u prividu koji nismo sami izmislili”, piše Branimir Donat u tekstu Dvojnik – podijeljeno i (ili) umnogostručeno ja.

Poetika tišine i povratka

U tom procjepu između vlastitog i tuđeg, između stvarnosti koju oblikuje prošlost i prostora koji je istovremeno blizak i stran, može se smjestiti i posljednji roman Semezdina Mehmedinovića, indikativnog naziva – “Mali roman o tišini” - djelo koje se, uprkos svojoj fragmentarnosti i esejističkoj strukturi, može čitati kao duboka meditacija o identitetu, sjećanju, gubitku i – posebno – o dvojniku kao ključnoj metafori ljudske egzistencije. Roman možemo razumjeti i kao labirint ogledala u kojem se autor, narator i čitatelj susreću s vlastitim odrazima, ali i sa odrazima drugih koji ih definišu, izazivaju ili čak uništavaju. Dvojnik je ovdje i pokazatelj jedne specifične traume: on podsjeća na rat, izbjeglištvo, gubitke, ali i na nemogućnost povratka u prošlost. U tom smislu, on je simbol nikad pomirljivog raskola između “ja” prije rata i “ja” nakon njega. “Tako i ja šetam gradom i gledam, ulazim u poznate zgrade i u njima se sjećam davnih događaja. Stranac. Moja prošlost se ukazuje kao blijeda kopija crteža otisnutog preko indigo papira. Ovdje sam i tamo. Onda i sada. U svojoj sadašnjosti kao u tuđem snu.”

Roman je vrlo zgusnuto ispripovijedan, sa naplavinama različitih smislova. Njegova fragmentarnost proizlazi iz tematske jezgre: rasutog identiteta, povratka nakon dugog izbivanja, starosti i bolesti. Već na početku Mehmedinović jasno precizira vlastiti postupak: “Pisati o sebi znači pisati o svome snu”. Logika sna – diskontinuirana, asocijativna, ali s unutrašnjim smislom – strukturira i cijeli roman, te iako se pripovijedanje ne odvija hronološki, ključni događaji (rat, izbjeglištvo, povratak, bolest) ipak tvore vremenski okvir unutar kojeg čitatelj prepoznaje protok godina i iskustva.

Poglavlja romana su kratka, često nalik skicama, ali ih povezuje nekoliko konstanti - sjećanja, bolest, umjetnost i tišina. Odluka da roman unaprijed naslovi kao “mali” i “o tišini” djeluje kao odluka kojom se pisac od samog početka želi skloniti od unaprijed učitane grandioznosti i bira da mjera priča bude šapat ili čak prstohvat, “mjerna jedinica njegovog svijeta”, kako će to na jednom mjestu i navesti. Taj naslov svakako da nije jedan sveukupni opis teme, nego radije pokušaj da se pisanjem stvori prostor bez buke i, prije svega, bez bola. Piščev prijatelj će tvrditi da se u Sarajevu ne može skupiti dovoljno tišine za roman jer je to grad povišenog tona, a pripovjedač će mu odgovoriti:

“Tišina kakvu ja zamišljam, i o kojoj sam želio da pišem, gotovo da se i ne tiče odsustva zvuka, već oslobođenosti od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol. Tišina kao odsustvo bola.”

“Mali roman o tišini” izmiče žanrovskim okvirima, spajajući autofikciju, esej, memoare u jedinstven, fragmentarni mozaik bez tradicionalne narativne strukture, blizak čak i književnom ogledu. U svojim najboljim dijelovima ta fragmentarnost uz sebe gotovo hipnotički veže čitatelja koji neće imati osjećaj da mu se nešto pripovijeda, nego da prisustvuje kretanju svijesti. To je jedna od ključnih vrijednosti ove knjige, ali u isto vrijeme i mjesto na kojem bi se mogle propitati njene pukotine. Iako je rascjepkanost sigurno namjerna, ona ponekad otežava čitanje i pojedini se dijelovi romana naprosto čine previše raspršenima, nagovještenima i nedovršenima. “Bilježim sitnice bez reda, onako kako ih se sjećam, a poslije ću odbacivati suvišak i popravljati ono za što povjerujem da je vrijedno zadržavanja. Odbacivanje je suština stvaranja. Nakon što se nabaci bezlična masa, odvajaš suvišak sve dok ne dođeš do željene forme”, napisaće Mehmedinović i ipak zadržati poneki suvišak. Važan dio romana čine i crteži koji djeluju kao produžeci rečenica, ogoljene linije piscu važnih stvari ili lica, a koji istovremeno prekidaju i obogaćuju fragmente.

"Mali roman o tišini" Semezdina Mehmedinovića/

Pisanje, iznad svega

Ipak, možda je najvažnija posljedica romana to što pisanje postavlja u samo središte iskustva. Premda pripovjedač i autor dijele ime, biografiju, gradove i bolest, tekst uporno podsjeća da je “ja” u autobiografiji konstrukcija. Postoji rečenica koja to precizno i formuliše: “Šta je ja u autobiografskom tekstu? To je ja koje jako sliči meni, ali ono nikada nije sasvim ja” i na tom se mjestu uspostavlja ključna i neophodna distanca. Mehmedinovićev književni postupak tako nije čista autofikcija jer “ja” jeste dvojnik, figura koja stoji naspram stvarnog autora. A u toj pukotini ili čak i sukobu - nastaje književnost.

Pred nama je, istovremeno, i gusto ispisan dijalog s drugim knjigama, slikama, filmovima, i muzikom, ispunjen brojnim referencama koje nam pomažu da razumijemo kako to Mehmedinović odmjerava vlastitu poziciju naspram drugih. On stalno promišlja literaturu koju čita, umjetnike koje susreće, slike koje gleda. Pisac je svjestan da je dio jednog specifičnog kulturnog svijeta, da piše nakon drugih i uz druge. U tom smislu, on sebe ne vidi kao neku grandioznu figuru pisca-proroka, Autora, naprotiv: autor je sveden na čovjeka koji kreči stan, zazidava vrata, čita, muči se s bolnim koljenima i promatra svoje ruke načete reumatoidnim artritisom. On ne samo da piše o vlastitim sjećanjima već i konstruiše mozaik kulturnog i ljudskog iskustva, u kojem se stvarni i fikcionalni svjetovi pretapaju. Mehmedinovićev protagonist nije samo promatrač, već aktivni učesnik u dijalogu s umjetnošću i ljudima koji su obilježili i obilježavaju njegovo vrijeme. On čita djela koja su mu, svako na svoj način, postala važna: od Martina Amisa i njegovog memoarskog djela “Experience”, koje mu služi kao polazište za razmišljanje o vlastitom životu kao “prepisivanju snova”, do Susan Sontag, čiju biografiju listajući naiđe na fotografiju koja ga vraća u vrijeme kada je ona, u njegovom stanu na Mejtašu, rekla: “This is how the flat of an intellectual looks like”. Ta rečenica, kao i njen komentar o Wittgensteinovim Blue and Brown Books, postaju mu ne samo sjećanje već i potvrda da je književnost uvijek bila njegov dom.

Čitajući Mešu Selimovića, čiji izgubljeni scenarij Palme u snijegu otkriva u arhivi svog prijatelja, Mehmedinović ne traži samo umjetničko djelo već i odgovore na pitanja o identitetu, gubitku i povratku. Selimovićev portret, djelo Ismeta Mujezinovića, postaje lijepa metafora za sve što je nestalo, ali i za ono što se može vratiti kroz sjećanje i umjetnost. Tako je i sa slikarstvom i muzikom koji naratoru postaju nadahnuće za vlastitu borbu s boli i, na kraju, za pisanje. Kada razgleda portret Meše Selimovića ili kada s prijateljem Sulom razmotava platna, Mehmedinović ne analizira samo slike, on traži tragove vlastitog života u njima. Slično je i s filmom: od Antonionijeve “La Notte” (1961) do Kiarostamijeve “Ovjerene kopije” (2010), filmovi postaju mjesto susreta sa onim dvojnikom i mjesto duboke refleksije. On ne samo da opisuje svoje dane već ih nastoji osjetiti i doživjeti kroz te reference: pažljivo, analitički, ali i osjećajno, s dubokim razumijevanjem kako književnost, umjetnost i život nisu odvojeni, već međusobno prožimajući prostori, i zauvijek mostovi između ličnog i univerzalnog, traume i ljepote, tišine i zvuka.

Čuti vlastito disanje

U romanu se sabire cijela unutrašnja drama povratka i samoprepoznavanja: kada pripovjedač napiše “sve u mome životu kreće se prema ruševini”, on ne misli samo na fizičko propadanje tijela, urušavanje grada ili vremena, nego na vlastitu svijest o tome da je raspad proces koji traje u svemu što postoji, da se na njega gotovo i navikao. Ipak, nasuprot toj nezaustavljivoj degradaciji stoji tvrdnja da je “ono što osjećamo – zauvijek”, pokazujući da je čista emocija možda i posljednje utočište smisla. Između te dvije tačke – ruševine i emocije – smještena je njegova spoznaja da je “sebi lik iz romana koji još nije do kraja pročitao”, što istovremeno otvara i zatvara pitanje identiteta: ako smo našeg života istovremeno i pripovjedači i junaci, tada život postaje tekst koji se tek u pisanju pokušava razumjeti. Mehmedinovićev povratak u grad postaje pokušaj da postane autor sopstvene egzistencije, jer – kako će to i napisati – sa sobom je “usklađen samo onda kad piše” – u jeziku koji ga je oblikovao i u prostoru koji tom jeziku pripada.

Nema sumnje da autor piše tiho i da je ta suzdržanost estetski promišljena i dosljedna. No upravo u toj dosljednosti krije se i opasnost: ne toliko opasnost nerazumijevanja, koliko zasićenja. Roman je ispunjen velikim, emotivno nabijenim temama i događajima; u takvom rasporedu, sve što nije pod istim naponom, lako se učini suvišnim. Time se donekle rasplinjuje napetost koja bi, snažnijim kontrapunktom između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, mogla imati oštriji, prodorniji ton. Kontinuitet piščeve poetike ovdje je itekako prisutan, ali se čini da je pred nama možda i njegova najtiša, najmirnija knjiga. Ona koja ne pokušava nadglasati svijet, nego ga prigušiti do nivoa na kojem se može čuti vlastito disanje i, jednako važno, vlastita bol. U nizu propitivanja, anegdota i prisjećanja, pripovijedajući svoj život, Mehmedinović pripovijeda i kulturu i umjetnost ovog podneblja, zagledan u drugog čak i onda kada ostaje nasamo sa sobom.