Ljubavne varijacije: Priče o ljubavi, sudbini i ljudskoj naravi

Prođu tako godine, nagledaš i naslušaš se svega. U mladosti umišljen i sveznalica, u starosti svjestan kratkoće i života i vlastite pameti, sjetiš se pa postaviš često pitanje: “Bože, zar je to moguće”?

Gdje nestade, a pitam se i otkud mi tolika hrabrost i pamet da ja sa jedanaest godina raspravljam sa nastavnicom Sadetom o pravima muškaraca i žena? I oteglo se to naše nadmudrivanje duž cijeloga časa. Cijelom razredu možda i nije bilo zanimljivo, ali dobrodošlo, jer nije bilo ispitivanja ni nove lekcije.

Slobodni mladalački duh upravljao mojim mislima i riječima i učinilo mi se da sam istinski vlasnik istine. I da nema druge, ni tačnije ni važnije, nego što je moja.

Eh, pusta mladosti, nezrelosti, umišljenosti i naivnosti!

Kasnije, što preko knjiga, što preko prizora kojima sam prisustvovao, što na kraju preko vlastitog iskustva učio i učio i nebrojeno puta rekao sam sebi ili naglas: “Bože, zar je i to moguće”? Putujući kroz život, došao do dana današnjeg i jedino što sam shvatio, jeste to da nešto malo znam, a da ima puno toga što ne znam. Kratak mi i život i pamet da bih dokučio i odgonetnuo zapletene odnose koje valjda otkako je svijeta i vijeka stvaraju muško i žensko. Ljubav je zajednički imenitelj, a iz tog sjemena svašta može niknuti.

A evo nekoliko primjera kad nam začudnost izdiktira ono pitanje: “Bože, zar je moguće”?

Prvi Tek sam se bio zamomčio, a kako je ona bila moja generacija, mogu reći da se zadjevojčila. U komšiluku živjela, a sretali se po diskotekama kojih je tada bilo dosta u Sarajevu. Crnka, vatrena, lijepa, omiljena.

U neko doba se zaljubila u pristalog momka, a i on u nju. I nisu se rastajali takoreći. Kako su ljubavne emocije bez garancije, niti se zna koliko će trajati ni kod koga će prije usahnuti, ona odlučila da ga ostavi. Njega ponijelo neko ludilo i jedne večeri došao do kuće do koje je nebrojeno puta dopratiti znao. Došao, ušao i nožem je ubio.

Kaznu popriličnu dobio, odležao, izašao i kako li, zašto li počeo rapidno propadati. Umro kao osvjedočeni pijanac.

Drugi Kad su se upoznali i počeli hodati, kod drugih divljenje izazivali. Ne može se reći ko je bio ljepši, ona ili on. I nigdje jedno bez drugoga, ili ruka u ruci ili zagrljeni. Nazivali ih Romeom i Julijom tadašnjeg Sarajeva. Kad je polazio u vojsku, vjerili se. I od njegovog odlaska počeli brojati dane ponovnog susreta. Čežnju blažili pismima, svako malo ona njemu, on njoj.

Ona nije nigdje izlazila. Uzalud je nagovarale prijateljice. Do jednom, valjda dosadile s pozivima “hajde, malo se proveseli, šta ćeš stalno u kući”? I ona pristala, otišla u Slogu, gdje je tada bilo muzike i plesa. Umaknula se u neki ćošak, ali kako lijepo žensko ne može biti neopaženo, priđe joj jedan momak da je zamoli za ples. Ah ne, ona je tu došla zbog kolegica, ima vjerenika u vojsci i ne dolazi u obzir. Tako bi prvi put. Domalo, eto opet kolegica, a eto i nje. Isti onaj momak, komplimenti, molba za ples, ali se ona ne da. Treći put, baš kako to bajke znaju navesti (vazda se nešto treći put dogodi) on je privoli na ples. Ugodno joj društvo neznanca, ali tu se stalo. Ples i doviđenja.

A on uporan da je isprati do kuće. Pristane i krenu, prijateljsko rastojanje, za običnog čovjeka ništa posebno u tom prizoru.

Ali jeste u očima njenog momka. Vratio se ranije, dobio sedam nagradnih dana u vojsci, pa sa stanice pravo njoj kući, preča mu ona nego njegovi otac i majka. Njeni kažu da je sa prijateljicama otišla u Slogu. On put Sloge. Spazi je u društvu nepoznatog mladića. Ugleda i ona njega. I umjesto da potrče jedno drugom u zagrljaj, njemu valjda ponos i sumnja ne dadoše, u njenom srcu ko zna šta se dogodi… prođoše jedno pored drugog ko dva stranca.

Sedam dana kasnije ona se udala za novog momka i proživjela s njim cijeli svoj život. Šta je bilo s njim, ne znam.

Treći Nermina, mlada propupala, zarana se u sočnu, lijepu djevojku pretvorila. Bila četvrti razred medicinske škole kad joj je pamet pomutio Rizo, okretan trgovac i švercer na pijaci. Nagovorio je i ona pobjegla od kuće, taman pred punoljetstvom. Roditelje nasekirala i osramotila i izdržala puni mjesec u tom divljem braku. Bruka pukla po mahali, ona se skrušeno vratila i takva obilježena postiđeno niz mahalu, uz mahalu. Prođe nešto vremena, a babo joj nađe i predloži jednog momka iz sela blizu Sarajeva, vrijedan, lijep, dobar. I ona ispuni babinu želju. Udade se, četvoro djece izrodi, a Nermina i Dževad postadoše uzor skladnog braka punog ljubavi. Eto, nekad se i naslijepo ljubav rodi.

Četvrti Selo je postojaniji čuvar tradicije od grada. I kad se Faruk oženio, pa ni godinu kasnije razveo, puko pravi skandal. Faruk obilježen. Ali to ne zasmeta lijepoj Mejremi da pristane da se ukrade za tog istog Faruka.

Pobjegla jedne zimske večeri, navrat-nanos u čarapama, snijeg zagazila dok je Faruk nije u naručje uzeo i pravo svojoj kući odnio. A njen babo opet ni čuti nije htio punu godinu za kćer koja je otišla za obllježenog čovjeka. Tek kad mu je rodila unuka, odledi se srce babino i primi Faruka k’o rod rođeni, što zetovi i znaju biti. U sretnom braku još dvoje djece dobiše, na svoj put izvedoše i cijeli život u ljubavi provedoše.

U godini dana, lijepa nana i lijepi dedo jedno za drugim odoše.

A priča bi sličnih mogao još nizati i nizati, ali potrošio sam karaktere i moram stati.