Kad je buka postala revolucija: Pravi bunt je umro sa Sex Pistolsima
Naslijeđe koje polako nestaje
Ove godine navršava se pedeset godina otkako su se u Londonu okupila četvorica mladića koji su, gotovo slučajno, promijenili tok popularne kulture. Iako su djelovali kratko i haotično, članovi grupe Sex Pistols su ostavili trag koji ni pola stoljeća kasnije nije izblijedio. Njihova pojava nije bila samo muzička revolucija – bila je kulturalni šok.
Sve je počelo 1975, kada su gitarista Steve Jones i bubnjar Paul Cook, uz pomoć menadžera Malcolma McLarena, pronašli pjevača s dovoljno stava i bez imalo straha – Johnnyja Rottena, pravim imenom John Lydon. Bas-gitaru je svirao Glen Matlock, student dizajna koji je u McLarenovoj radnji Sex prodavao farmerke sa feršlusima i provokativne majice s kraljičinim licem. Iz te prodavnice, u kojoj su se miješali lateks, provokacija i moda, rođen je i naziv benda – Sex Pistols.
Prvi javni nastup Sex Pistols zabilježen je 6. novembra 1975. u Umjetničkoj školi St Martin’s u Londonu, a bio je prateći bend rock sastavu Bazooka Joe. Odsvirali su nekoliko pjesama, a nakon dvadesetak minuta su im isključili miksete jer su razbili opremu. Publika ih očito nije odmah shvatila, ali već naredne godine londonski underground počinje brujati o “onim luđacima koji sviraju tri akorda i pljuju publiku”. McLaren je znao da ima zlatnu formulu – bend koji je istovremeno i muzički i medijski skandal.
Njihov prvi singl “Anarchy in the U.K.” iz 1976. zapalio je medije i izazvao paniku u britanskim institucijama. Rottenov glas, ogoljen i sirov, postao je simbol mladalačkog bijesa. Kad su se nekoliko mjeseci kasnije pojavili s pjesmom “God Save the Queen”, upravo u vrijeme srebrenog jubileja kraljice Elizabete II, izazvali su nacionalni šok. BBC ih je zabranio, ploča je bila povučena iz radnji, ali se, naravno, prodavala još brže – bunt je bio najbolji marketing.
Njihov jedini album “Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols”, objavljen 1977, postao je jedno od najvažnijih izdanja 20. stoljeća. Svaka pjesma bila je manifest: “Holidays in the Sun”, “Pretty Vacant”, “Bodies” – sve su zvučale kao rafali usmjereni protiv sistema. Kritičari su ih prvo napadali, zatim slavili; publika ih je obožavala ili mrzila, ali niko nije ostajao ravnodušan.
Iza kulisa, haos je bio jednak onome na sceni. Matlock je otišao početkom 1977, zamijenio ga je Sid Vicious – više ikona, nego muzičar, oličenje punk destrukcije. Njegov turbulentan odnos s Nancy Spungen, završen tragedijom, postao je tamna strana mita o Sex Pistolsima. Do početka 1978. bend se raspao, nakon turneje po SAD-u koja je završila poznatom Rottenovom rečenicom: “Ever get the feeling you’ve been cheated?” (Da li ste ikada imali osjećaj da ste prevareni?).
Legendarni nastupi
Ali to nije bio kraj. To je bio početak nečeg mnogo većeg. Iz njihovog kratkog bunta izrasli su The Clash, Joy Division, Buzzcocks, a i cijela generacija koja je vjerovala da gitara, bubanj i malo hrabrosti mogu promijeniti svijet. Punk nije bio samo muzika – bio je način života, modni izraz, politička poruka, filozofija neposluha.
Iako se tek povremeno okupljao za kratke turneje, Sex Pistols nikada nije izgubio svoju auru – upravo zato što nije pokušavao biti profesionalac. Njegov moto bio je jednostavan: “uradi sam, sviraj glasno, ne traži dozvolu”.
Danas, pola vijeka kasnije, njegova poruka odzvanja gotovo jednako snažno. U vremenu algoritama, reklama i pažljivo filtriranih imidža, podsjeća nas da istinski bunt počinje onda kad prestaneš brinuti o tome hoćeš li se nekome svidjeti. Zvuči nemoguće u ovom modernom svijetu gdje se život bazira na upravo obrnutim principima - svi se svima sviđaju, jer lajk je moneta koja prolazi gdje bunt neće. Današnja mladež bi otišla tako daleko i rekla da je bunt postao krindž.
Nama koji imamo godina kao i Sex Pistols, on ostaje grupa koja je svirala kratko, ali je promijenila sve. I to je možda najpunkerskija stvar koju je jedan bend ikada učinio.
