Josip Stapić, glumac: Pozorište može biti utjeha

Polazeći od pitanja kako djelovati u svijetu ratova i agresije, autorski projekt “Mekoća” u režiji Selme Spahić, nastao u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Istarskog narodnog kazališta Pula, pokušava pronaći nove, nepoznate prostore u zajedničkom mišljenju trenutka u kojem danas živimo.

Svijet radikalne mekoće

- Baveći se pojednostavljenim svijetom hijerarhije kojim vlada hegemonijski maskulinitet i nasiljem kao primarnim principom organizacije društva u kojem je najvažnije preživjeti, dominirati, imati kontrolu, pobijediti, sakriti emocije, i još 6 stvari, rastvarali smo prostore prodora nježnosti i ranjivosti. Predstava kroz stalno poigravanje žanrovima i igrom između stroge strukture i potpunog kaosa nastoji rasvijetliti uvriježene pritiske maskuliniteta, ali i pozorišne mehanizme na koje smo gledalački naviknuti. Da li je moguće zamisliti svijet u kojem je briga o drugome osnovni princip djelovanja? Da li postoji svijet radikalne mekoće i kako ona izgleda, istaknuto je povodom ove predstave, o kojoj razgovaramo sa mladim glumcem Josipom Stapićem.

Detalj iz predstave "Mekoća"/Jelena Jankovic Www.jelenajankov

Jelena Jankovic Www.jelenajankov/

Ostvarili ste ulogu u predstavi “Mekoća” u režiji Selme Spahić, šta Vam kao mladom glumcu znači ovakva prilika?

- Ovakva prilika je za mene bila neprocjenjivo blago, jer se oblikujemo iskustvom, a ovakvo iskustvo ne bih mogao steći na drugi način. Neopisivo sam zahvalan što sam u svom prvom profesionalnom procesu bio dio ove predivne ekipe uz koju sam se kroz dva mjeseca procesa razvijao u glumačkom, a i ljudskom smislu.

Kako je tekao rad na samoj predstavi, šta je za Vas kao glumca bilo najznačajnije u ovakvom procesu?

- U procesu smo svi bili jako zaigrani, radili smo puno improvizacija i upuštali se u sve što smo radili sa velikom znatiželjom. Za mene kao studenta glume je najznačajnije bilo vidjeti kako starije kolege glumci dolaze na svaku probu, puni energije i ambicije. Uz to, bilo mi je značajno što smo u jako kratkom periodu došli do međusobnog povjerenja na sceni, zato što smo onda bili još opušteniji i sigurniji u djelovanju na sceni.

“Mekoća” je predstava o četiri sina, Vi igrate ulogu onog najmlađeg, kako kroz iskustvo rada na predstavi gledate na tu poziciju i ono što ona donosi?

- Moja pozicija na neki način predstavlja moju generaciju, mlade ljude čije se mišljenje, često zbog manjka iskustva, ne uvažava i sputava, pa zbog toga stariji donose odluke za nas ne uključujući naše stavove. Te odluke imaju raspon od toga u koju srednju školu ćemo se upisati do toga da li ćemo ići u rat. Moja pozicija trebala bi da postavi pitanje starijim generacijama: Zašto bismo mi morali imati ista iskustva kao i vi da bi se naše mišljenje uvažilo?

Predstava se bavi pitanjima patrijarhata i rata, odnosno kako patrijarhat kroz odgoj oblikuje muškarca za reprodukciju nasilja, kako Vi iz osobnog iskustva doživljavate to pitanje?

- U osobnom iskustvu nemam mnogo dodira sa nasiljem i nisam direktno osjetio tu vrstu patrijarhata na svojoj koži, ni u odgoju ni u životu. Tako da to nije igralo veliku ulogu u mom životu zasad.

Komad se dotiče i pitanja emocija i nježnosti, odnosno prava na slabost koja se obično proskribira kao ono što ne bi trebalo biti svojstveno muškarcu, šta za Vas jeste mekoća?

- Za mene je mekoća dopuštanje sebi i drugima da budu ono što jesu u datom trenutku, ne potiskivati ili ignorisati emocije koje osjećamo, već vidjeti kakvi smo u toj emociji, šta nam se dogodi kad joj se prepustimo.

Pozitivni iskoraci

Trebamo osvijestiti da ne postoje pozitivne i negativne emocije, već da su one samo emocije i sve su nam dostupne i prirodne, a kako se mi nosimo s njima, moglo bi imati pozitivne ili negativne ishode. Ako bismo trenirali da to osvijestimo i u tome imali strpljenja, mislim da bismo mogli napraviti velike pozitivne iskorake u tome kako ljudi tretiraju ljude.

Stapić: Čini mi se da smo mi trenutno izgubljeni u okeanu informacija s kojima ne znamo šta da radimo/Jelena Janković

Na koji način uopšte doživljavate ono što pozorište može ponuditi u svijetu kakav naš današnji jeste, te šta je za Vas suštinska pozicija za glumca?

- Pozorište može biti utjeha, može biti prostor za inspiraciju, može nas tjerati na razmišljanje i u nama izazvati osjećanja kakva inače možda i ne bismo iskusili. Mislim da je to iznimno dragocjeno iskustvo. Suštinska pozicija glumca je da kroz umjetnost govori istinu na način koji dopire do publike u nadi da će to izazvati pozitivnu promjenu.

Pripadate generaciji kojoj su u naslijeđe ostavljene traume sukoba iz prošlosti, a sadašnjost nam ponovo nameće hučanje rata sa svih strana. Na koji način iz te generacijske perspektive sagledavate sve ono što nas okružuje?

- Čini mi se da smo mi trenutno izgubljeni u okeanu informacija s kojima ne znamo šta da radimo. Toliko je toga dostupno da, čini mi se, nažalost, sve postaje nebitno i sve postaje trend.