Hanna Dujmović, umjetnica: Moje preokupacije izviru iz potrebe da vizualizujem ono što je teško izgovoriti

U Historijskom muzeju BiH otvorena je Vaša samostalna izložba “Nostalgija djetinjstva”, kako je ova postavka koncipirana, te šta ste njome obuhvatili?

- Izložba “Nostalgija djetinjstva” koncipirana je kao emocionalno putovanje kroz fragmente mog odrastanja u poslijeratnom Sarajevu. Postavka obuhvata jedanaest formata koji funkcionišu kao vizuelne kapsule sjećanja: prizori, predmeti, atmosfere koje su obilježile jedno razigrano, ali neizbježno kompleksno djetinjstvo. Slike su poetska rekonstrukcija unutrašnjih pejzaža, zamišljena tako da publika hoda kroz te mikrosvjetove i prepoznaje vlastite fragmente.

Treća dimenzija

Pored slika na platnu, izložbu upotpunjuju i oživljene kompozicije u vidu projekcije na platnu, gdje su slike dobile treću dimenziju i još više pozivaju na interakciju. Za vrijeme svečanog otvaranja izložbe posjetioci su mogli uživati i u VR iskustvu koje je za njih spremio kreativni programer Haris Hadžić, a fasadu muzeja je obogatila 20k projekcija animiranog modela jedne od slika iz ciklusa. Sve u svemu, jedan neobičan koncept i neobična izložba.

Umjetnica Hanna Dujmović/Monia Andrić/

Imajući na umu naslovnu sintagmu Vaše izložbe, kako biste objasnili šta je to nostalgija djetinjstva, kako je percipirate, te kako se ona u estetskom smislu manifestuje u Vašim radovima?

- Nostalgija djetinjstva za mene je osjećaj povratka u vrijeme kada je svijet bio veći, a emocije jasnije. Estetski se manifestuje kroz slojevitost, guste kompozicije, mnoštvo detalja, jake boje i nadrealne prizore. Moje slike vizualizuju ono što ostaje nakon vremena, ono što se pamti tijelom, ne samo umom.

Važan segment ove izložbe je pitanje prošlosti, odnosno sjećanje na vrijeme prije i predmete koji nestaju iz kolektivnog pamćenja. Zašto Vam je bilo važno uroniti u ovakvu temu, te kako sjećanja korespondiraju sa Vašim vizuelnim i performativnim doživljajem?

- Željela sam sačuvati male svakodnevne predmete i rituale koji su obilježili naše odrastanje, a danas gotovo nestaju. Uroniti u ovu temu bilo je i emotivno i arhivsko putovanje. Sjećanja povezuju prošlost i sadašnjost, a vizuelni i performativni segmenti izložbe prenose taj senzibilitet.

Šta je ono što je iz Vaše perspektive ključno kada su u pitanju djetinjstvo i odrastanje u poslijeratnom vremenu na našim prostorima, kakva je to atmosfera, te kako percipirate ono što je povodom izložbe naznačeno kao “zaboravljene magije svakodnevice”?

- Odrastanje u poslijeratnom vremenu nosi mješavinu skromnosti, mašte i sposobnosti da se radost stvara iz najjednostavnijeg. Zaboravljene magije svakodnevice su trenuci poput crtanja kredom, improvizovanih igara, mirisa ulica i malih rituala koji su nestali. Na slikama te magije oživljavam kroz detalje koji pulsiraju životom.

Publika želi iskoračiti iz svakodnevice i vratiti se sebi/Monia Andrić/

Izložba je na svom otvaranju uključivala i cijeli niz multimedijalnih efekata, uz performans i haiku poeziju posjetioci su mogli putem VR tehnologije doslovno zakoračiti u unutrašnji svijet Vaših slika. Šta Vam omogućava ovakav pristup, te kako u tom ključu objašnjavate pojam “prohodna slika”?

- Multimedija mi omogućava da sliku proširim izvan platna i publici pružim iskustvo. Performans, haiku poezija i VR nisu tu da modernizuju rad, nego da otvore ulaz u unutrašnji svijet slike.

Kroz prostor i vrijeme

Prohodna slika je prostor kroz koji se prolazi, bilo putem tehnologije ili slojevitosti kompozicije. U ovu izložbu sam tokom otvaranja uključila i volontere čiji je zadatak bio da se sa maskama životinjskih glava obučeni u crno kreću kroz prostor.

Vaši radovi iznova pomjeraju granice pojmovnog, zalazite u nadrealistički izričaj, ali čini se slijedite i svojevrsnu estetiku snova i oniričkih iskoraka. Kako biste objasnili ono što jesu Vaše stvarne umjetničke preokupacije, ono iz čega Vaši radovi izviru?

- Moje preokupacije izviru iz potrebe da vizualizujem ono što je teško izgovoriti. Nadrealizam mi omogućava da spojim realno i metaforičko, prošlo i sadašnje. Onirički elementi nisu bijeg, nego dodir sa dubljim strukturama: podsvijesti, ranim iskustvima i emocijama.

Izložba "Nostalgija djetinjstva" u Historijskom muzeju BiH/Monia Andrić/

Živimo u vremenu kada se doima da umjetnost nema snagu kakvu je nekad imala. Ipak, sudeći prema reakcijama publike na Vaš rad, itekako postoji želja da se iskorači iz svakodnevnog, pređe ona granica običnosti, kako u tom smislu vidite ulogu umjetnosti, te šta je Vaš pokretački motiv za rad?

- Vjerujem da umjetnost i dalje ima veliku snagu, možda intimniju nego nekad. Publika želi iskoračiti iz svakodnevice i vratiti se sebi. Moj pokretački motiv je istinitost: ako jednu osobu dotaknem i prizovem njeno sjećanje, umjetnost je ispunila svoju ulogu. Živimo u svijetu u kojem svake sekunde iskusimo određene podražaje, a naša pažnja ima sve manje fokusa, stoga je zaista uspjeh okupiti ljude na jednom mjestu i sa njima dijeliti dio svoje duše.