Film “The Plague”: Alegorija o cijeni koju plaćamo kada se jedna zajednica složno dogovori oko isključivanja

”It’s okay to cry. Just let it out.”

- “The Plague” (2025)

Nakon što je serija “Adolescence”, autorski projekt Stephena Grahama, prošle godine snažno odjeknula svojim sjajnim i beskompromisnim uvidom u brutalne mehanizme dječijeg zlostavljanja, naročito u kontekstu mizogine online i incel kulture, činilo mi se da je svako novo vraćanje toj tematici unaprijed iscrpljujuće. Grahamova serija nije samo tematizirala nasilje; ona ga je secirala kao društveni simptom, ogolivši tinejdžersku logiku srama, potisnute agresije i onoga što digitalni prostor znači (u) njoj. Nakon takvog iskustva, posegnuti za još jednim ekranizovanim prikazom vršnjačke okrutnosti značilo je riskirati ponavljanje već viđenog.

Tijelo kao stigma

Ipak, debitantski film “The Plague” reditelja Charlija Polingera, premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu, pokazao se kao ostvarenje koje temi pristupa iz drugog, formalno i tonalno drugačijeg ugla. Polinger za mjesto radnje bira klaustrofobični svijet ljetnog vaterpolo kampa u kojem dječaci od dvanaest i trinaest godina uspostavljaju vlastitu hijerarhiju moći, zasnovanu na brutalnim ritualima isključivanja.

Estetika nelagode i zazor kao društveni mehanizam

/

Već u uvodnim scenama postaje jasno da je prostor kampa strukturiran kao prostor svojevrsne društvene patologije. Bazeni, svlačionice, spavaonice i trpezarija nisu tek usputne kulise, oni su mjesta gdje se muči da bi se disciplinovalo i prostor gdje se pronalazi identitet. Tu se pojavljuje Eli (Kenny Rasmussen), dječak obilježen nadimkom Kuga zbog kožne bolesti za koju njegove kolektivno paranoične kolege misle da je kuga. Njegovo odbijanje da skine majicu pri ulasku u bazen nije tek znak stida, nego simptom svijesti o njihovim pogledima, a njegovo tijelo ovdje postaje brutalno polje društvene osude. Polinger pritom pametno izbjegava banalnu dihotomiju žrtve i zlostavljača i perspektivu filtrira kroz Bena (Everett Blunck), dječaka koji i sam inicijalno biva meta zadirkivanja zbog poteškoća u izgovoru slova T. Benova nesigurnost, njegova želja za pripadanjem, postaju pokretač radnje. Kada se zbliži s Elijem, ta se hijerarhija narušava, a nasilje poprima intenzivnije, ritualne obrise. Ono što počinje kao priča o odrastanju, prerasta u sistematsko ponižavanje i čoporativnu demonstraciju moći.

Žanrovski određen kao horor, film, zapravo, funkcioniše na razmeđu psihološke drame i trilera, a Polinger koristi tjelesni horor - sugestivne kadrove kože, njenu naglašenu teksturu, zvuk koji naglašava nelagodu - ali nikada ne prelazi u eksplicitno nadnaravno. Upravo u tome leži i snaga filma: gledatelj je konstantno podijeljen između racionalnog objašnjenja (Eli je dječak s bolešću) i paranoične fantazije (Eli kao predstavnik nečega stvarno zlokobnog). Vizuelno, “The Plague”, ustvari, najviše usvaja Benovu distorzivnu percepciju. Kako se približavamo klimaksu, kadar postaje nemirniji, kompozicija fragmentovanija, a prostor kampa postaje poput zatvora iz kojeg ne možemo izaći. Polinger time precizno sugeriše da horor ovdje nije izvana nametnuta prijetnja, nego je sadržan u prikazu kolektivne okrutnosti, Benove grižnje savjesti i naše nemogućnosti da razlučimo šta je stvarno, a šta rezultat straha. Istovremeno, pred nama je i psihološki triler upravo zbog stalne prijetnje grupe koja nastaje iz njene nepredvidivosti i stalnog straha od izopštenja. Još, priča preuzima elemente coming-of-age drame, ali ih preokreće i umjesto prikaza sazrijevanja kroz solidarnost i samospoznaju, odrastanje se ovdje odvija kroz stalni osjećaj krivice jer da bi bio dio grupe, Ben mora platiti određenu cijenu i pristati na odluke koje nisu etički ispravne.

Detalj iz filma "The plague"/

Ulogu jedine odrasle figure tumači Joel Edgerton, trener koji jedva da balansira između potrebnog autoriteta i nemoći. Njegovi savjeti Benu - da mora biti svoj i odbraniti se - zvuče kao generički klišeji. Odrasli su u ovoj okrutnoj priči odsutni i njihova intervencija ostaje površinska, čak kontraproduktivna. Edgertonov lik funkcioniše kao privid nadzora, figura koja održava iluziju reda dok se nasilje nesmetano nastavlja neometano provoditi u prostorima kampa.

Kako sam to u uvodu istakla, usporedba sa serijom “Adolescence” se nameće sama po sebi, ali se na njoj ne bih mnogo zadržavala jer su razlike ono što razdvaja ove dvije priče. Dok je serijski format omogućio Grahamu da nam ponudi kompleksniju analizu mnoštva pitanja, pa i društva u cjelini, Polinger u devedeset minuta kondenzuje iskustvo izolacije i kolektivne histerije. Njegov film nije široka analiza društvenih uzroka niti to pretenduje biti, nego je više studija nelagode koja vršnjačko nasilje prikazuje kao oblik zaraze i zazora od drugačijeg. A zazor, pak, nije samo proizvod dječijeg straha, već spoj gađenja i nesigurnosti koji obilježavaju nasilnike. Kožna bolest tako postaje gotovo savršena metafora jer uspješno vizualizira ono što je inače nevidljivo: granicu između čistog i kontaminiranog. Dječaci ne reaguju samo na Elijevo stanje, nego na mogućnost da bi i sami mogli biti obilježeni. U tom smislu, strah od zaraze funkcioniše i kao strah od gubitka privilegovanog statusa u grupi. Drugi nije prijetnja zato što je opasan, nego zato što u potpunosti narušava homogenost kojoj takve grupe teže.

Svaka zajednica želi vlastitu nesigurnost potisnuti isključivanjem drugog

Surovo i ogoljeno

“The Plague” tako postaje film o mehanizmima obilježavanja i postavlja pitanja o tome ko proglašava kugu i odlučuje šta je zarazno? I naposljetku, gdje se nalaze granice odgovornosti odraslih koji posmatraju, a ne intervenišu ili to rade kada je već prekasno? Svaka zajednica, sugeriše Polinger, želi vlastitu nesigurnost potisnuti isključivanjem drugog. U dječijem kampu taj proces izgleda naročito surovo i ogoljeno, a u svijetu odraslih on je možda sofisticiraniji, ali ne nužno i manje brutalan. Važno je i naglasiti da reditelj ni u jednom trenutku ne vidi sebe kao moralizatora ili nekoga ko upire prstom, ali i ne stoji posve na distanci.

U konačnici, film sasvim sigurno ne nudi utješne odgovore (ako ih uopšte i nudi), i ne zatvara temu, nego je vraća nama kao svojevrsni zadatak: moramo prepoznati gdje i kako i sami učestvujemo u mehanizmima koje nekoga drugog pretvaraju u mjesto zazora, u kugu. U tom smislu, “The Plague” nije tek još jedan film o bullyingu, već radije alegorija o cijeni koju svi skupa plaćamo kada se jedna zajednica složno dogovori oko isključivanja.