Film “Dok nisam srela tebe”: Ko kontroliše kako konačno završavamo vlastiti život?

Rijetki su i vjerovatno ih nema baš veliki broj, ali postoje filmovi uz koje ćete se istovremeno osjećati ugodno dok ih budete gledali i uz koje ćete moći istinski da se nasmijete i također da vam krenu suze. Satkan od duše sa prefinjenim glumačkim performansama svakog od glumica i glumaca ponaosob, scenarij filma “Me Before You” (Dok nisam srela tebe, 2016) iz istoimene knjige objavljene 2012, derivirala je sama spisateljica Jojo Moyes, a u dražesne pokretne slike pretočila je rediteljica debitantica Thea Sharrock.

Vilinski lijepa, Emilia Clarke je naprosto neviđeno neodoljiva u svom portretu mlade Louise Clarke, kao djevojka koja uz izuzetno neobičan način i stil odijevanja, koji je uz njenu lepršavu narav i prirodu ujedno i njena najistaknutija karakteristika. Lijep, zgodan i naočit, Sam Claflin u filmu je tridesetineštogodišnji mladić Will Traynor prikovan za kolica kao kvadriplegičar kojeg će Louisa pokušati (i uspjeti) izvući iz letargije i crnih misli, kada je njegova majka Camilla (Janet McTeer) angažuje da sa njim provodi vrijeme i bude mu njegovateljica.

Ono šta se dalje događa, dakako nećete saznati u cijelosti u ovoj recenziji jer ostavljamo da to sami za sebe otkrijete kada u bespućima interneta potražite i pogledate film “Me Before You”. Ali, bitan detalj koji pak otkrivamo jeste činjenica da Willova majka zapošljava Louisu na šest mjeseci, vremenski period koji je Will dao roditeljima prije nego ode u Švicarsku kako bi izvršio potpomognuto samoubistvo završivši ono što je ostalo od nekada života življenog punim plućima.

Naravno, Louisa isprva ne zna za taj dogovor, a Will joj nimalo ne olakšava posao i stalno je muči ne sarađujući uopšte. Ali, malo-pomalo, Louisa uspijeva da probije njegov oklop i razoruža ga svojim slatkastim smijehom, te ga oraspoloži da vidi drugu stranu.

Čudno je to kako knjigu koja ima oko četiri stotine stranica sasvim sigurno ne možete pročitati za dva sata, koliko traje film nastao kao njena adaptacija. Nakon što završite knjigu i odmah nakon toga pogledate film, uvidite da je itekako dobro napravljen transfer sa stranica knjige na stranice scenarija i dalje na pokretne slike.

Spisateljica Jojo Moyes je napravila vraški dobar posao pristavši prirediti roman za film i uspjela je ono što polazi za rukom tek rijetkima. A to je premostiti vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije. Upravo je ta provalija vješto premoštena sa izbacivanjem detalja koje trpi knjiga, a koji bi u filmu bili dodatni teret i distrakcija sa glavne linije priče.

Film (i knjiga) ne samo da otvara pitanja potpomognutog samoubistva i eutanazije, moralnih i pravnih načela već daje jedan jedinstven pogled na život osoba sa invaliditetom i sve što on nosi sa sobom. Na kraju, ko kontroliše kako konačno završavamo vlastiti život?

“Neko to od gore vidi sve... Povlači nam konce, igra se... Postavi na svoje mesto svako dobro, a zlo još pre... Sve vide oči sudbine...”