ČITANJE (U)SEBI: Zlo se iz dosade dogodi

”Život u topu kojeg nema”, Nenad Stipanić, Sandorf, 2025.

Nakon romana “Bogovi neona” (Sandorf, 2019), u kome je kroz eksperimentalnu formu i propitivanje granica romanesknog teksta postigao iznimno složen i zanimljiv narativ, jednu vrstu hibridnog, distopijskog iskoraka iz stvarnosti, propitujući pri tome mnoga čvorišna mjesta, pukotine i kontradikcije sadašnjosti svijeta u kojem živimo, književnik Nenad Stipanić u svom novom ostvarenju “Život u topu kojeg nema” donosi nešto klasičniju priču.

Neobičnost i pomjerenost

Međutim, to je samo uslovno tako. Iako se u ovom romanu Stipanić bavi odrastanjem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Senju, ali i ratovima - kako Drugim svjetskim ratom kroz lik fokalizatorovog lunatičnog djeda, tako i onim početkom devedestih u Hrvatskoj - te emigracijom u Berlin, kada Neon, protagonist ovog romana, kao čovjek u zreloj dobi odlučuje sa porodicom otići iz Zagreba, autor nas svojim stilskim postupkom iznova uvodi u svojevrsnu neobičnost i pomjerenost. Naime, poznato je da je obilje romana u postjugoslovenskoj književnosti napisano u duhu oživljavanja sjećanja na potonulo vrijeme jugoslovenskog socijalizma, kao i onih koji tematiziraju mrak devedesetih. Posebno u posljednjih nekoliko godina svjedočimo toj potrebi da se sa distancom iznova uroni u ta traumatična razdoblja nešeg bivanja na ovom prostoru, jer očito ona još uvijek determinišu mnogo toga sa čime egzistiramo. Sa druge strane, postoji i cijela biblioteka knjiga ispisanih iz emigrantskog iskustva putem kojeg se iznova nastoji dokučiti ta raspolućenost između dva pola bivanja, istrgnutost čovjeka iz konteksta koji ga je kulturološki oblikovao i ubačenost u nešto potpuno drugačije sa čime se treba izboriti. Međutim, ono što jeste važna razlika kada je posrijedi roman “Život u topu kojeg nema” odnosi se prije svega na činjenicu da on, bez obzira na to što se ostvaruje u naznačenom okviru, prenebjegava opšta mjesta prijeratnog, ratnog i emigrantskog pisma, tražeći u formalnim i kompozicionim oblikovanjima iskaza, a posebno u samom jeziku, način kako prevazići autofikcijske linearne ispovijesti.

Otuda, roman Nenada Stipanića govori o svim navedenim stvarima, ali ih pred čitaoca donosi provučene kroz snažnu grotesku, ironizaciju i otklon koji nam omogućava da zaplovimo u potpuno autonoman svijet junaka Neona, čije refleksije unutar ovog romana iznevjeravaju bilo kakvu potrebu za autoviktimološkim diskursom i daleko su od svake patetične bolećivosti. Roman počinje u prezentu, Neon je dakle čovjek u srednjim godinama, preselio je u Berlin, gdje treba stvoriti uslove da i ostatak njegove porodice dođe. U toj početnoj epizodi romana mi vidimo susret sa Berlinom, potrebu da se iznova pronađe vlastito mjesto i utemeljenje. Grad se širi u svom prostranstvu, sa svojim hipsterskim šarenilom, i Neon u njega stupa sa svim teretima zrelosti, roditeljstva, slutnjama i nesigurnostima koje donosi odluka da se u pedesetim godinama odluči dići sidro i otići. Jedna epizoda, susret u kafani sa trojicom jugovića vraća ga u prošlost, na staze pređenog puta odrastanja i djetinjstva. I to predstavlja središnji dio ovog romana.

Moglo se očekivati da će Stipanić nastaviti pisati svoju priču iz tog neposrednog emigrantskog doživljaja, ali ono je samo početna i završna tačka “Života u topu kojeg nema”. Ono što slijedi promjena je registra, povratak u doba djetinjstva u kojem su likovi bake i djeda središnja tačka i uporište svega što se iz perspektive djeteta vidi. Taj dio priče ovog romana uzbudljiv je u svom izrazu na nekoliko nivoa. Pripovijedajući iz dječije perspektive, dijalektom, autor donosi pasaže o djedu koji je bio učesnik Drugog svjetskog rata. Kroz njegov lik zrcali se cijeli niz epizoda fantazmogoričnog odrastanja unutar kojeg se stiču neka ubjeđenja koja će Neona pratiti i kasnije. A zasnovana su na djedovim pričama, njegovim PTSP fantazijama, “opasnim Nijemcima” koji dolaze na jadransku obalu, ali i sveprisutnim vanzemaljcima koji svakog časa treba da se spuste i porobe sve. Bakin lik kontrapunkt je toj djedovoj i unukovoj zanesenosti, ona strahuje da će Neonu eksplodirati mozak od takvih fantaziranja, i ostaje glas razuma i čuđenja nad tim ludičkim obmanama.

Roman "Život u topu kojeg nema"/

Stipanić, pak, u svom romanu ne ostaje samo u tom registru. Ovo nije priča koja se zadržava na djetinjstvu, Neon nakon tih početnih epizoda već odrasta, a dolazi raspad Jugoslavije i rat. Autor nas i u tu stvarnost uvodi jednako pomjereno, bez onih dobro poznatih dokumentarističkih detalja. Ne pristaje da nam priča ono što već znamo, već kroz Neonov lik razvija i dalje luckastu priču. Način na koji on doživljava svijet oko sebe, pa i tu strahovitost rata koji se nadvija nad sve, ima u sebi nešto švejkovski usmjereno. Drugim riječima, u svojoj pripovijesti Nenad Stipanić nam pokazuje kako se drugačije može pisati o stvarima koje su nas traumatično oblikovale. Izmještanjem narativa iz tih sveprisutnih simplifikacija on stvara književnost koja gleda dalje, sposobna je prevazići sužene horizonte i očekivano. Neon i u trenutku rata zadržava perspektivu pomjerene optike, koja ga vodi kroz svakodnevicu. Postaje vojnik, ali ne onaj koji se suočava sa neprijateljem na frontu, već pitomac u pozadini rata. Kao takav neprestano snatri o tome da bude u borbi, ali taj njegov poriv nema apsolutno nikakve veze sa bilo kakvim osjećajem mržnje i želje da se dugog ugrozi. Posrijedi je junak zadubljen u vlastiti imaginarij, u ridikulozne predstave onoga što se oko njega događa. Ipak, to ne znači da se u romanu “Život u topu kojeg nema” želi eskapistički prenebjeći ono što je brutalna naturalistička datost, ona probija svojom direktnošću, ali dozirano, u funkciji koherentnosti cjelokupnog teksta.

Raspršivanje iluzija

Taj paradoks da unuk djeda koji je cijeli život strahovao od “zlih Nijemaca” u svojoj zrelosti na koncu odlazi, trbuhom za kruhom, upravo u Berlin, predstavlja jedno humorno, ali i tužno zaokruženje ovog romana. Preciznije rečeno, on je epilog koji raspršuje svaku iluziju, dekonstrukcija svake okoštalosti, ali i slika i prilika onoga što je od nas na ovim prostorima ostalo. Nenad Stipanić nam pak pokazuje kako se može pisati a da mašta ne biva potisnuta onim što aktuelnost traži. Posrijedi je knjiga koja daje mogućnost da se zaigramo, uplovimo u narativ što nas, bar na trenutak, lansira u neki drugačiji kosmos, gdje povijest jeste jednako krvava i prisutna, ali se iz nje mogu izvući i spasonosne niti vedrine. To ne znači da se činjenice zaobilaze, ali književnost nije nizanje činjenica, već traganje za autentičnim iskorakom i pričom koja će nas i rastužiti i nasmijati. U “Životu u topu kojeg nema” prepliće se nekoliko narativnih linija koje se stapaju u snažnu maticu romanesknog traganja za odgovorima o onome što smo bili, što jesmo i što možemo postati. Nema jednostavnih izbora, na nama je koliko mislima i koracima možemo obujmiti od onoga što nam je dato.