ČITANJE (U)SEBI: U tom prostoru između

”Polje, slama, žudnja”, Evelina Rudan, Fraktura, 2025.

Pjesnički jezik autorice Eveline Rudan u njenoj knjizi “Polje, slama, žudnja” vraća nas onom primarnom iskustvu prvotnog susretanja sa riječju. Od početnog trenutka s kojim stupi u ovu knjigu čitalac ima osjećaj da je dio nekog magijskog ritualnog, u kojem sve povjerenje biva usmjereno na ono izgovoreno. U njemu je, dakle, sadržana sva snaga i moć. Kroz njega se pročišćuje sebe i dolazi do mogućnosti uspostavljanja nekog drugačijeg unutrašnjeg poretka.

U vremenu kada poezija sve više postaje hroničarski izvještaj, gotovo da se zaboravilo na činjenicu da ona može doseći svoje suštinske zamahe samo ukoliko je ostvarena u polju jezičkog rada. Preosmišljavanja svega oko sebe i u sebi, sa sviješću da je svaka tema sama po sebi irelevantna ukoliko nije uspjela dobiti autentično jezičko uobličenje. Dakle, poezija nije tu da bi nam saopštila očito, da bi otkrivala opšta mjesta i poluistine, ona mora napraviti korak dalje, izglobiti nas iz svake udobnosti, da bismo pokušali sagledati sebe sa distance, zastati, postaviti sebi neophodna pitanja uz koja bi se moglo nastaviti dalje. Biti nešto prozračniji i otporniji na haos otrovane stvarnosti.

Autonoman pjesnički izraz

Šta želim reći, suverenost kojom pjesnikinja Rudan gradi svoj lirski glas ukazuje nam na autoricu koja ne preza pred avanturom potrage za izrazom pred kojim će se iz temelja protresti sve okoštalosti na koje smo pristali. U svijetu koji teži neprestanoj kontroli i stabilnosti produciranoj opštom sterilizacijom i simplifikacijom svega, svih pojmova i figura, svih oblika i perspektiva, poezija dolazi kao jedino moguće polje otpora. Onaj nužni prostor, u kojem se još može polučiti struktura koja teži slobodi, suprotstavlja se paradigmama i poželjnim okvirima. U knjizi “Polje, slama, žudnja” dešava se upravo to. Vehementno dekonstruiranje opštih mjesta, prekodiranje cijelog sistema značenja i simbola, kako bi se ostvarila mogućnost da se izvan toga stvara autonoman pjesnički izraz.

Moglo bi se na samom početku čitanja učiniti da se ovdje ide u puki eksperiment da bi se sve razorilo. Jer jezički ritam, njegova lucidna toboganska kaskada, u prvom dijelu knjige doima se prevashodno usmjeren u pravcu igre. Međutim, iz te početne pozicije, igra jezikom se daljim tokom knjige usložnjava, ona postaje noseća linija oko koje se okuplja cjelokupno tkivo ove knjige. Iz toga izvire i njen ritam, njeni rezovi, ali i ironijske i kritičke premise propitivanja.

Šta pjesnikinja u knjizi “Polje, slama, žudnja” zapravo radi? Ona ispisuje koncepcijski iznimno izvedenu pjesničku strukturu, pri kojoj kroz svoj lirski subjekt razvija ljubavnu priču sa zamišljenim objektom žeđanja. Jasno nam se saopštava da će ona sada izmisliti njega kako bi ga zavodila, kako bi kroz taj odnos pokrenula sve one procese koji su nužni da bi se u svojoj punini osvijetlile sve mogućnosti i nemogućnosti ljubavi. Ali nije ovdje posrijedi nikakva banalizacija, niti sentimentalno svođenje teme ljubavi na jeftinu emociju. Naprotiv, Evelina Rudan kroz pjesme, koje tematiziraju jedan već po sebi pomjeren slučaj, ispisuje široki luk dinamika i odnosa, koji sežu u najširi spektar problema i ograničenja koji su svojstveni vremenu u kojem živimo.

Knjiga "Polje, slama, žudnja"/

Strukturirana kao knjiga neprestanog dijaloga, kako sa čitaocem, tako i sa estetskim i etičkim preokupacijama današnjice, “Polje, slama, žudnja” nastoji ne da prevrednuje pojmove i značenja, već da kroz njih izgradi originalan pjesnički ton, onaj koji će obuhvatiti raspon od usmene tradicije do savremenih uznemirenja i lutanja. I neprestano je posrijedi potraga, pronalaženje načina kako dospjeti do imaginarnog drugog, kako uz sve prepreke pokušati u njemu prepoznati sebe. Kroz to se sve vrijeme ima svijest o pisanju, ništa se ovdje ne dešava slučajno ili kao proizvod nepažnje, svakim stihom zahvata se u suštinu. Posebno dojmljivim se čini ta inverzivna redukcija kojom se razbijaju svi sentimentalizmi, a pisanje o ljubavi postaje živo vrelo ponora i vrhova jezika. Sve je, bez sumnje, ovdje u ritmu i jeziku, dočim značenje nastaje iz trenja i sudara, raspršujući se u efektnim ironijskim pomijeranjima. Sama književnost, inteliterarne reference, koncepti i filozofije, transformišu se kako bi ispunili pranine koje nastaju – jer ljubav u svom izmicanju ostavlja procjepe.

U stilskom smislu “Polje, slama, žudnja” knjiga je koja mnoštvom svojih glasova stvara vrtešku visokog intenziteta, pred njom ništa ne ostaje nedodirnuto, nema svetosti i nema onoga što se ne smije reći. Naizgled se može učiniti da se sve želi srušiti i demontirati, ali iz tih ruina oblikuje se potpuno zauman prostor poezije, koja teži jasnoći i preciznosti. Evo kako je to u pjesmi “Prostorni obrat”: (…) o, kako smo se raspali, o kako smo se raspali usred tog skupa, usred tog važnog skupa/mi smo se raspali, mi smo se tako raspali kao što se raspadne stari kauč, kao što se raspadnu/šavovi loše švelje, kao što se raspadne gruda u ruci dječaka koji je loše procijenio snijeg/to je raspadanje bilo tako bučno da se sve lomilo kao gornja stijena, da je sve prštalo kao/usred onog slapa, da je sve vijalo pred vjetrom, da je sve šištalo kao zmija koje prije nije bilo/o, kako smo se raspali, ništa nitko nije čuo i ništa jedno drugom rekli nismo/.

Maksimalni potencijal jezika

Da bi u pjesmi “Asemantična” imali ponovnu potrebu da se stvari harmoniziraju: (…) za mene je samo da čujem glas, da se malo/potopim pod njegovom površinom, da se malo okupam u njemu onako kako se/kupaju vješte vidre u krepkoj vodi brze rijeke, onako kako se kupaju djeca u/toplom i blagom rujanskom moru. Dok u onoj naslova “Geografija srca” imamo nužnost izglobljavanja kao tačku povratka sebi: (…) ti si sjever, i to ne neki daleki sa sobovima na glavi, nego onaj tu bliski/domaći sjever gdje se jezici mogu dotaknuti, gdje se snijeg/može otopiti, gdje se runda može platiti, gdje zečevi traže/svoju mater kad im je hladno, a rijetko im je baš toliko hladno/a ja sam jug, rani jug, i mladi mediteran u začetku, tamo gdje/se bura stigne i roditi i oženiti i dobiti djecu i pobjeći kad treba (…)

Navedeni primjeri otkrivaju nam samo djelimično ono što je složena dinamika knjige “Polje, slama, žudnja”. Teško je iz fragmentiranog odjeljka sagledati ono što je cjelovitost ritmičke punine pjesama Eveline Rudan. Ipak, iz ovih stihova već je jasno da je pjesnikinja zakoračila u onaj prostor gdje se jezik dovodi do maksimalnog potencijala. U ovoj poeziji nećete naći ni trenutak za predah, a ipak će vas njena iznenađujuća priroda odvesti izvan šablonskog gledanja, zasmijati vas, ali i potpuno emotivno razoružati. Sve to izmicanje, sve one nuhvatljivosti, sve ono što je između, sabira se ovdje kako bi zadalo snažan udarac, koji ostavlja bez daha, ali oplemenjuje.