ČITANJE (U)SEBI: U svojoj prošlosti kao u tuđem snu

”Mali roman o tišini”, Semezdin Mehmedinović, VBZ/Buybook, 2025.

Postoje autori čije knjige iščekujem kao intimnu svetkovinu, praznik čitalačkog iskustva, kojem se treba prepustiti, ploviti sa njim u ugodnost koja ispunjava svaki receptor pojmovnog. Takva iskustva jesu rijetkost, jer svega je nekoliko savremenih pisaca koji se na taj način ostvaruju u mom imaginariju. Semezdin Mehmedinović svojim je knjigama jedan od njih, a susret sa njegovim tekstom svečanost je koja zahtijeva duboko promišljanje, spremnost da se zakorači sa one strane književnosti, gdje ne postoje nikakve unaprijed određene koordinate već se sa knjigom traje, saživljava i dolazi do pukotina smisla u svoj njihovoj punini.

Sjećanje i zaborav

“Mali roman o tišini” nova je knjiga ovog autora, i predstavlja svojevrsni sukus cjelokupnog njegovog literarnog i umjetničkog rada. U nju se slilo, njome je oblikovano iskustvo pjesnika, pripovjedača i crtača koji u malim pokretima, podražajima što se naizgled čine svakodnevnim, traži svu bit smisla, onoga što je čovjeku dato da dokuči. Da iz mikrodetalja stvara raskošne slike sa dalekosežnim značenjima, koja prevazilaze svaku običnost i treperi u sferama koje su između, koje ne pristaju na prvotni dojam, već svojim gledanjem proniču iza ljudi, stvari i događaja. Čineći ih pri tome, u mnogim slučajevima, životnijim nego što oni to zaista jesu. Jer u njima traži onu univerzalnu nit postojanja, koja nam, u našoj sveopštoj okoštalosti, izmiče, nestaje pred koracima i svakom mogućnosti uobličenja. I tu počinje istinski dar književnika da iz onoga što drugi ne vide iscrpi srž pred kojom se bar nešto spašava od ništavnosti prolaznog, pogubne ropotarnice povijesti koja guta i poništava sve što jesmo ili bismo mogli biti. Posrijedi je, dakle, knjiga koja se neprestano hrve sa sjećanjem i zaboravom, tražeći između njih ono suštinsko utemeljenje, šta smo bili, šta jesmo ili šta možemo biti. Iako to šta možemo biti nikad nije izvjesno, ono se predaje pred onim prošlim i što sada jesmo. Mehmedinović na osnovu onog što prošlo je gradi začudan amalgam književnosti, iz njega crpi sve što sada jeste, ali i ono što nas na koncu dočekuje u budućnosti.

Knjiga "Mali roman o tišini"/

U tom smislu, moglo bi se kazati da Semezdin Mehmedinović insistira na bjelinama, marginama dokučivog, kao da slijedi suprematistički metod suočavanja. Najprije nas susretne sa bjelinom, koja izmješta čitaoca iz svakog poznatog okvira, da bi nas potome uveo u obilje značenjskog, koje se raspršuje i sveprožimajuće ulazi pod kožu. Jer, kako piše u ovoj svojoj knjizi: “Pisati o sebi znači pisati o svome snu. (…) San je uvijek naše sjećanje na san.” Iz te naizgledne diskrepancije, onoga što je neuhvatljivo i što izmiče, iz sna o nama samima, ovaj književnik doseže puninu koja pogađa u suštinu svega što čovjek može biti. Ili, iznova riječima iz knjige: “Šta je ja u autobiografskom tekstu? To je ja koje jako sliči meni, ali ono nikada nije sasvim ja. Pisati o sebi, opisivati stanje kojem smo prisustvovali, uvijek je odstupanje iz opisanog događaja. Prije svega zbog toga jer je sâm čin pisanja nagovor da mislimo u odnosu na prošlost. Meni iskustvo govori da iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna. U proteklih šezdeset godina, većina važnih događaja vraća me u prošlost do samog početka, do prvih sjećanja. A taj pokret unazad sliči snu. Zato je pisati o sebi – bavljenje vlastitim dvojnikom.” Upravo taj dvojnik, kao svojevrsno duplo dno, jeste magistralna linija svih Mehmedinovićevih knjiga, pa tako i ove. To je ono pitanje ruševina, koje već u lajtmotivskom citatu Danila Kiša sa početka ove knjige označava predmet bavljenja “Malog romana o tišini”. Kad je nešto porušeno, piše Kiš, tada zadobija milost da bude opisano u priči. Iz tih ruina Semezdin Mehmedinović nastoji spasiti od propadanja ono vrijeme koje se udaljava, da bi bilo moguće nešto reći o ovom vremenu sada.

Neprestano se krećući po granici vremena i prostora, izbjegavajući svaku linearnost, književnik još jednom, iznova, na svojstven način pomjera svoj prosede stvarajući začudan amalgam formi i oblika. “Mali roman o tišini” smješten je između snova i sjećanja, onoga što je bilo i onoga što je u ovom momentu, prošlo i sadašnje susreću se u međuprostoru bivanja, bez mogućnosti da ih se razluči, da se nađe jasna linija razgraničenja. Oni traju istovremeno, pretapaju se, urastaju jedni u druge, da bi ponudile utočište, pećinu u kojoj je moguće udahnuti, sagledati se, shvatiti šta je ono što smo bili. U tome što smo bili sadržano je sve što jeste. “Moja prošlost se ukazuje kao blijeda kopija crteža otisnutog preko indigo papira. Ovdje sam i tamo. Onda i sada. U svojoj sadašnjosti kao u tuđem snu”, piše autor. Da bi se mogla osmisliti stvarnost, da bi se moglo sagledati sebe, kako Mehmedinović dalje piše: “Prošlost je postala jednako bitna kao i sadašnjost, a sjećanje ravnopravno dnevnim događajima. Sjećanje je opuštajuće, kao sanjarenje, tako da mu se sasvim prepuštam.” Njegov povratak u Sarajevo, uz iskustvo Amerike, svih gradova i prostora na kojima se zatekao, svojevrsna je fantomska bol generacije čija je egzistencija pokidana na dva nesastavljiva pola. Pitanje da li sam ovaj ja isti onaj ja koji je nekad bio prožima se kao tanka, ali ubojita nit, u njoj su sadržani svi odgovori, sve dileme, koje dojmljivo svjedoče o pokidanosti vremenske i prostorne ravni, njihovoj rasutosti usljed svih naših ovdašnjih katastrofa.

Tišina kao odsustvo bola

Međutim, to ne znači odsustvo nade i radosti, Mehmedinovićevim povratkom u Sarajevo, nakon više od dvije decenije izbivanja, prostor grada se iznova osvaja. Pitanje da li je to isti grad, jesu li to isti ljudi, nije ono na što se može dati jednoznačan odgovor. Autorovim riječima: “Dan se bliži kraju. Ali ja nisam umoran, snaga mi dolazi iz obične radoznalosti, prolazim kroz grad kao kroz galeriju i sve što vidim u mome doživljaju više je od onoga što predstavlja.” Svi poznavaoci književnosti ovog pisca znaju da je u njegovom pismu nemoguće odrediti jasnu granicu žanrova njegovog teksta, taj melanž pristupa, iznevjeravanja i pretapanja vremena, odlika je njegove sveukupne potike. To meandriranje između stilskih uobličenja, ali i onoga što izmiče svakom obliku, književnost su koja ne ostavlja prostor za dvojbe. Sve se istovremeno gradi i razgrađuje, sve je tu, a ništa više tu ne može biti. Pored svega, ovo je knjiga o vjeri u čovjeka, ali i knjiga o ljubavi, samoći u dvoje, kroz nju se prelamaju staze, lica i predjeli, koji čas sijaju na suncu, da bi ih potom progutale magle u kojim se sve gubi i nestaje. Takođe, “Mali roman o tišini” knjiga je o bolu, onom metafizičkom, ali prije svega onom stvarnom, čovječijem. “Tišina kakvu ja zamišljam, i o kojoj sam želio da pišem, gotovo da se ne dotiče odsustva zvuka, već oslobođenosti od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol. Tišina kao odsustvo bola”, piše Mehmedinović.

Knjiga Semezdina Mehmedinovića u izdanju Buybooka/

Na samom kraju, riječ je o knjizi koja vjeruje u riječ, koja književnost doživljava kao utočište, bez kojeg bi sve bilo potpuno bez smisla. Još jednom, riječima iz knjige: “(…) Ali također mislim da književnost nije igra koja nam služi, i da ona možda predstavlja višu stvarnost od ove naše svakodnevne u kojoj živimo i tako nadrasta naše realne živote.”