ČITANJE (U)SEBI: Svijet je pun ljudskih praznina

”Premijera”, Danijela Jozić, MeandarMedia, 2025.

Pjesnička knjiga “Premijera” Danijele Jozić, iako se radi o prvoj autoricinoj knjizi, svjedoči nam jedan zreo, odmjeren, jednostavan i nepretenciozan izraz, prožet puninom slika i potragom za jezikom kojim će se obuhvatiti prenapregnuta stvarnost oko nas. Drugim riječima, raskoštavanje egzistencije, povratak na mikroprizore i potreba da se sve iznova imenuje, da se od buke i brzine otrgnu oni preostali krnjaci mira, vodi lirski subjekt ove knjige u neprestanu borbu sa konvulzijama i smislom svega postojećeg.

Nulta tačka nemira

A to postojeće jeste zaglušena neoliberalna čamotinja, nulta tačka nemira, okoštale emocije i neosjetljivost na svaku vrstu slabosti. Upravo slabost, pravo da se odustane, isključi i ne bude u poludjeloj vrtešci obnašanja funkcija koje su nam našim okruženjem, poslom, društvenim stegama nametnuti, ispostavlja se kao centralna spojnica svih pjesama unutar “Premijere”. Međutim, ne radi se ovdje o bilo kakvom eskapističkom izletu, niti je potreba za bijegom izražena kao meditativno lahorenje u međuprostoru i odustajanju, već se kroz aktivno promišljanje onoga što jesu datosti vremena u kojem živimo nastoji izboriti pravo na predah, na udaljavanje sa proizvodne trake i prototipnih modela istosti. Otuda se ovdje iz blagosti opetovano prelazi u težinu kako bi se u središtu, tamo gdje se sudaraju krajnosti, pronašlo mjesto za sebe, te razobličilo i dekonstruisalo ono što guši i sapinje.

U pjesmi “Bijelo” imamo ono prvotno radovanje malim stvarima, koje daje smisao u procjepima postojanja, oživljavajući ono što se u atomatiziranoj percepciji u potpunosti zapostavlja: (…) Koji je trenutak kada se iz ničeg stvori bijeli cvijet/ili naraste prekrasno bijelo krzno?/Mačor postane smeđ nakon što se izvalja u zemlji./Onda ga opere kiša i lako mu vrati ono što je/Bog/zamislio./ Dok je u pjesmi “Bjelina” ta emocija dodatno usložnjena, prožeta pukotinama, ali i snažnim porivom za oslobađanje i povratak sebi (…): Živjela sam u gumenoj sobi,/od mene se sve odbijalo./; Voditeljica autogenog treninga je rekla:/Svatko u životu vozi svoj čamac./ Čak i dijete vozi svoj, uz majku,/ali, ona ga ne vuče./; Moj se čamac nasukao na pješčanom otoku./Palim vatru, plešem oko plamena,/obučena u bijelo./; Kosa mi je slana, gusta./Sunce zasljepljuje,/blješti./Skačem uvis./Bjelina.

Jozić sa jedne strane teži u svojoj poeziji udaljavanju i izmještanju, a sa druge diskursu kritičnosti kojim se ukazuje na brojne anomalije i odljuđivanje kojem svuda okolo nas svjedočimo. Na trenutak se sve umiri i utiša, preovladavaju mediteranska blagost i okrepljujuća snaga mora, da bi se već u sljedećem kadru poput oštrice zasjeklo u preovladavajuću nemoć, kapitalistički umor koji tijelo izlaže pritiscima, a um sapinje u odsustvo bistrine. Između želje da se ostvari neovisnost i stekne autonomija nad vlastitim ja, te stalnog nasilja i pritisaka, koji se ispostavljaju kao težina sa kojom se treba hrvati, traži se ona osunčana tačka na kojoj se može obnoviti vlastita cjelovitost.

Odnosno, udahnuti, a da ne postoji ništa što bi se u to umiješalo, ništa što bi to narušilo. Evo kako je to u pjesmi “Najamni rad”: (…) Ne mogu postići targete,/ne da mi se sjediti/pred ekranom./; Nisam pobjednica,/slaba sam,/ne mogu uskočiti u kolo./; Želim ležati u hladovini stabla,/i spavati./; Kad otvorim oči,/želim vidjeti nebo./; I možda dva, tri/oblaka. Da bi nužnost pobune, dosezanje one krajnje odlučnosti kada je čovjek spreman reći da je dosta, osvijestiti poziciju usamljenosti i izdaje, došla do svog punog izraza u pjesmi “Revolucija”: U okovima braka,/vrtića,/škole,/trajne šminke,/zaručničkog tečaja,/team buildinga./; Prerežite lance kliještima./; Potrebna je snaga,/duboko udahnite./; Razbijte lance./

Dakako, radi se o intimnoj revoluciji, ne bilo kakvom kolektivnom oduševljenju, već buđenju u sebi, sa sobom, u svom okviru postojanja. Jer upravo tu, kada se u pojedincu dosegne trenutak ključanja i stvori mogućnost da se odbace svi ograničavajući faktori koji priječe trenutak oslobađanje, počinje stvarna promjena. Nema, kao da nam poručuje ova pjesnikinja, ničega izvan nas samih, svako je odgovoran za ono što čini, čime se vodi i čemu se okreće. U stihovima pjesme “Rehabilitacija” Danijela Jozić nam prikazuje tu poremećenu svakodnevicu zaglušenu otuđenjem i samoćom koja često jeste nemogućnost da se dopre do drugoga, da se sa njime poveže. Stoga, želja za preoblikovanjem, prevrednovanjem i raskidanjem sa neumitnostima dolazi kao otrežnjenje iz bunila: Ljudi plivaju oko mene/da im more spere život./; Da izgledaju bolje,/prže se na suncu./

Dok se u pjesmi “Sreća” dolazi do još direktnijeg izražavanja one neophodne okrenutosti sebi. Bez sebe, bez osvojenog mira u prostoru bića, nema mogućnosti da se napravi ni jedan korak, sve se strovaljuje u besprizornost odustajanja. Drugi je uvijek tamna provalija, nad koju se možemo nadnijeti jedino ako smo u opsegu sebstva dosegli mogućnost da razvidimo šta jeste put istinitosti: Ostavi sve,/uživaj u sebi./; Rijetki su oni/koji bi te mogli/bezuvjetno usrećiti./; Svijet je pun/ljudskih praznina./; Stalno se sudaraju,/nikad ne napune./ Iz tih neprestanih sudaranja praznina, tog trenja koje vuče ka dnu, javlja se ipak tanka, ali prisutna nada da nam je dopušteno zbaciti sa pleća težinu koja nas potapa, vidjeti nebo, doživjeti sunce, doseći prvotnu bjelinu, osjetiti snagu vode i pogledati svoje lice u ogledalu bez straha od onoga što će se u odrazu ukazati.

Suočavanje sa padovima

Neprestano kontrastirajući ta dva pola, unutrašnje i vanjsko, Jozić u “Premijeri” postiže najdojmljiviji efekat svoje poezije, a to jeste suočavanje sa padovima i porazima, nastojanje da se odupre praznini i svenadirućem besmislu. Pitanja tijela, pozicije žene, patrijarhalnog koda pred kojim se često poništava svaki vid osvojenog prostora, izloženi su u ovoj knjizi ne parolaškim detekcijama, već snažnim potiskivanjem i vjerom da je moguće stvari postaviti i sagledati drugačije. Dodamo li tome sklonost autorice da kroz humornu perspektivu napravi otklon od onoga što je betonirana stvarnost, onda imamo knjigu koja na osvježavajući način spaja angažman i pjesničku viziju. Oni se neprestano prepliću, potiskuju jedno drugo, ali je postignuta prava mjera da bi se izbjeglo plastično plakatsko ponavljanje poznatih obrazaca, a jezik dosegao deautomatizacijsku poziciju i izdigao se iz pukog hroničarskog bilježenja datosti. Stihovima iz pjesme “Ubojstvo”: (…) Hodam bosa uz redove ruža,/kroz grane čempresa/namiguje mi zaljev./; Hladno je,/more se mreška,/U romanu sam Agathe Christie./; Tko će umrijeti?/Moram razmisliti./

Danijela Jozić u svojoj “Premijeri” pokazuje nam da poezija još nije izgubila svoju snagu, da je kroz nju moguće oživiti svijet, iskoračiti iz nepatvorenosti, te da se odgovori često kriju jako blizu nas, samo je potrebno imati smjelosti da vidimo, osjetimo i dopustimo da nas život dodiruje van svake programiranosti i unaprijed iscrtanih skica prema kojima bi se trebali kretati i ponašati. I to i jeste jedina suštinska uloga dobre književnosti, da nas izmjesti, ali i da nas snažno utemelji tu gdje jesmo i u tome što jesmo.