ČITANJE (U)SEBI: Sve što mi ne pripada

”Harikla”, Ana Jurišić, MeandarMedia, 2024.

Pjesnička knjiga “Harikla” autorice Ane Jurišić donosi, iako se radi o prvoj njenoj zbirci, zreo i artikulisan izraz koji, dojma sam, jasno zna šta želi i šta očekuje od poezije. Doseći sklad jezika i tematskih preokupacija unutar jedne lirske strukture, znači neprestano voditi računa o mjeri, o doziranju, o skrivanju i razotkrivanju.

Satkana ni od čega

Bez obzira na to šta je ono što nam pjesma poručuje, ona se mora ostvariti kao autentična jezička arhitektura, imati svoju statiku, utemeljenje, stabilnost, ali i pukotine kroz koje se vidi krhkost svega postojećeg. Upravo tu se postiže neophodno trenje da bi nas pjesma izvela iz običnosti, omogućila nam da se susretnemo sa sobom i onim što je oko nas na drugačiji, pomjereniji način. Kada se dođe to te tačke, onda je moguće igrati se onkraj smisla, probijati opne i prevazilaziti nametnute granice, da bi se iznova deautomatizirala percepcija, izmijenila lica i prostori, da bi sve bilo jasnije i vidljivije, zaogrnuto posteljicom onirične istinitosti. Ili, kako je to zapisala Natalia Ginzburg: “Poezija je, dakle, takva: jednostavna, satkana ni od čega, satkana od onoga što promatramo.” Ali da bi se došlo do tog “ni od čega” i te “jednostavnosti”, najprije treba izboriti poziciju oslobođenosti, koja nudi mogućnost da se bude prisutan u odsustvu, da se stvari promatraju iz rakursa koji nije kontaminiran i steriliziran nepatvorenom stvarnošću.

Upravo to se i događa unutar pjesničke knjige “Harikla” Ane Jurišić. Pjesnikinja nas vodi na putovanje, na kojem se sve čini poznatim, ali nam neprestano izmiče, otima se mogućnosti da bude okoštalo, definisano ili jasno određeno. Osnovno osjećanje lirskog subjekta u ovom pjesničkom tekstu jeste izmještenost, koja je prožeta samoćom i melanholijom, sviješću o tijelu kao nepouzdanom mehanizmu, koje u svakom trenutku može zakazati i odbiti poslušnost. Iz te pozicije neprestano se traži mogućnost za preobrazbu, ali ne nju kao oštar rez, već kao blagi prelaz, tihi trenutak spoznajnog, koji otvara polje preispitivanja, prevrednovanja svega onoga što se do maločas činilo neupitnim. Evo kako je to u pjesmi “Na terasi”: Iz noći iznosim na balkon stotinu izglodanih/navoja, stijenke što se bolno ljušte i osipaju,/pucketanje rasušenog drveta, sjećanje na bolest/i bolest bez sjećanja,/noćna je plovidba/bešumno završila na terasi ovog lječilišta,/pojašnjenja neće biti, šteta je utvrdiva/i ništa se ne može prognozirati osim dana:/on će biti prelijep, nesavršen i bijel, četiri će/padobranca tiho visjeti ispod neba, kontinentalni/će susjedi na drugom balkonima stajati iza prostrtog/veša, tjerati golubove, mislit će: parkiralište, mislit/će: livada/; ne moram se nagnuti preko ograde da bih vidjela:/dolje je more, mi smo opkoljeni; spuštam šalicu na sivi/lim ograde, nesigurno sjedam, utišam se i –/zapljuskuje!

Imamo ovdje stalno kontrastiranje. Početni okvir vodi nas u rastakanje, proces arhiviranja svega onoga što boli, neka vrsta ponovnog sastavljanja sebe. Kolorit mediteranskog kao središnji trenutak pjesme, kao pravo na udah, na pauzu od svega, daje međutim samo prividni mir, koji se u onom “mi smo opkoljeni” dovodi do snažnog napona, da bi svoje razrješenje dobilo u “zapljuskuje”, kao pokušaju da se lirsko ipak sjedini sa strahom koji počinje preuzimati kontrolu. Nešto slično se dešava i u pjesmi “Nema se zašto”: (…) U prozirnoj kupoli bolesti vidi se/daleko i u svim smjerovima,/pa otplavljene otpočetka, možemo/i prestati i početi disati,/u nenamjernoj ljepoti, u bezglasnoj/nježnosti./; Nema se zašto bježati. S tim što ovdje vidimo jednu vrstu pomirenosti, koja nam ukazuje da je na trenutak možda i moguće doseći pomirenost, postići nužni balans, da bi se moglo nastaviti dalje koračati. Dakle, to “nema se zašto bježati” poziva na prihvatanje, na činjenicu da ma gdje otišli unutar sebe nosimo sve one rane i oštećenja, koje nam je život prouzročio. Shvatiti da je svaki bijeg uzaludan, te da je suočenje jedina moguća strategija preživljavanja.

Pitanje ljubavi prožima se cijelim tokom knjige “Harikla”. Ona huči iz padova, kroz nelagodu i nasilje, pokušava se iz sjećanja probuditi njena izvorna ljepota i bezbrižnost. Ana Jurišić, međutim, ne ide za bilo kakvim sentimentom ili bolećivošću, kroz tu potragu za nekim, bar privremenim utočištem, očituje se cijeli spektar emotivnih lomova, koji proizlaze iz narušenog integriteta, svojevrsne polomljenosti svake sigurnosti. Na vjetrometini egzistencije lirski subjekt u jeziku traži mogućnost da se zakloni, da u malim stvarima, uprkos lomovima, pronađe snagu potrebnu za novi zaron. U pjesmi “Sezona eklipsi” to izgleda ovako: (…) i dok Sunce mirno prilazi Sjevernom čvoru/naginjući nas prema još jednoj sezoni/eklipsi,/ja gledam u to – ništa, prostor bez tebe,/netom prije nego što ću/pasti. Dok se gore događa kosmička mijena, dole se odvija dramatična ustreptalost, praznina se nezaustavljivo širi. Da bismo u pjesmi naslova “Slušaj me” ipak došli do momenta u kojem još postoji neki oblik u koji je moguće smjestiti se: (…) A kad legneš u kadu i zagledaš se ponovo u četiri/bijele pločice na zidu na koje pada svjetlo/iz hodnika,/zakoračit ćeš na taj bijeli kvadrat i zamisliti da te/nosi kroz ovu neraspodijeljenu tamu,/zamislit ćeš, kažem, i taj će te bijeli kvadrat/držati.

Sveobuhvatno i snažno

To osjećanje, pak, svoje puno uobličenje doživljava u pjesmi “Sve što mi ne pripada”: (…) Ja satima ležim, puštam da prolazi sve što može proći/unutar dva okvira – prozora i kreveta, da se pojavljuje i/nestaje: snop metalnih greda, velika bijela kocka od/oblačasto laganog stiropora, ružičasta traka jutarnjeg/svjetla na posteljini što brzo nestaje, ptica koja proleti/u kadru prozorskog okna na najboljem komadu neba./; Unutar dva okvira koji omeđuju sve što nemam i sve što mi/ne pripada, usavršavam se u gubicima, u odsutnosti kretanja/ja – skakač odgurujem se snažnim nogama, u proljeće/što je započelo, ali ne u stanu, u neobećan sjaj, u prazninu. Lirski ton se ovdje usklađuje u svojoj ukupnosti, kroz različite padove i potrese pjesnikinja uspijeva izvući esenciju izraza, koji vodi ka pomirenju sa svime u sebi. Naizgledna statika kadra, koja je uostalom dominantna perspektiva cijele ove knjige, nije ni na koji način odustajanje, ona je, doima se, osjećaj oslobođenosti, sagledavanja sebe u odrazu koji pokazuje šavove ranjavanja, ali još ostaje cjelovit.

“Harikla” Ane Jurišić knjiga je koja istovremeno smiruje i uznemirava. Stilska vještina da se sve te nijanse istaknu, da se ono što je trebalo ostati u sjeni takvim i ostavi, da ono što je trebalo izložiti svjetlosti bude kristalno jasno, pokazuje nam pjesnikinju koja sa dubokom sviješću poznaje unutrašnji bat vlastitog pjesničkog jezika, te se njime suvereno i služi. Jurišić, iako se u cjelini radi o ujednačenom rukopisu, često mijenja registre i perspektive, što donosi složeniji doživljaj. Uvijek prepoznajemo onaj osnovni ton, ali on nam biva prenesen kroz neprestanu promjenu. Tako u završnom poglavlju dolazimo do pjesama u prozi koje zaokružuju ovu knjigu, tvoreći skladnu cjelinu, dajući dojmljiv primjer koliko pjesnički izraz još može biti u svojoj sažetosti sveobuhvatan i snažan.