ČITANJE (U)SEBI: Puls u pjesmu upisan

”Ostaci straha”, Ilija Đurović, Raštan izdavaštvo, 2025.

Ne događa se često u recentnoj postjugoslovenskoj poeziji da se autori odlučuju iskoračiti iz ustaljenih pjesničkih obrazaca i refreničnog ponavljanja već viđenih formalnih oblika. Postoji ono što je dominantni trend izraza, pa otuda svako narušavanje tog konvencionalnog šablona dolazi kao malo napuknuće, kojim se jezik pomjera u istraživanja drugačijih oblikovnih mogućnosti. Iz toga se može vidjeti šta poezija i dalje jeste u stanju ponuditi, koliko je njome moguće pomjeriti svako očekivanje i uvesti čitaoca u susret sa izrazom koji se manifestuje i djeluje u jednoj zaumnijoj perspektivi.

Dezintegracija jezika

Dakako, takva vrsta poezije ne ulazi u primarni fokus interesa publike, niti dopire do velikog broja čitalaca, ali je krucijalna kako bi se pokazalo da pjesništvo prije svega jeste umjetnost jezika, ne narativna struktura svakodnevice sa unaprijed određenim koordinatima očekivanog, već oslobođeno rudarenje u bestežinskom prostoru mogućeg. Naravno, sve je već napisano i sve je rečeno, ali ono što jednog autora čini jedinstvenim i neponovljivim jeste prije svega usklađivanje vlastitog iskustva bivanja sa tonom jezika kojim operiše u svom nastojanju da dođe do autentične artikulacije.

Pjesnička knjiga “Ostaci straha” Ilije Đurovića jeste eklatantan primjer kako se poezija može pisati a da se traga za vlastitim, individualiziranim glasom, ponirući u osluškivanja vremena i prostora svijeta u kojem egzistiramo na način neprestanog treperenja na podražaje unutrašnjih konvulzija, odsustva smisla i sumnje kao sveprisutne kategorije pred kojom se događa suočavanje, kako sa sobom tako i sa onim što nas okružuje. Đurović kroz tri odjeljka ove knjige, naslovljena kao “Zrak”, “Zaron” i “Prostori”, u često kratkim, efektnim, ali ni najmanje lakim stihovima, u potpunosti nastoji dezintegrirati svoj pjesnički jezik. Osloboditi ga od svakog očekivanja i viška, lomeći kako grafički tako i semantički misao lirskog subjekta, kako bi se iz bjelina i praznina, onoga što ostaje onkraj napisanog diseminirala odstranjenost od svega postojećeg. Sve je u “Ostacima straha” u melanholičnom retrovizoru jučerašnjeg, ne postoji nikakvo čvrsto uporište, sve poznatosti raspršuju se u lomovima i neuhvatljivom isparavanju pred neumitnim očuđenjima sebstva. Ali, i pred tim naslovnim ostacima straha. Jer strah jeste temeljna kategorija koja se prožima cijelim tokom ove knjige. Ona jeste već naslovom otkrivena, ali njime nije iscprljena. Njeno prisustvo u svakom segmentu Đurovićeve poezije nije odustajanje i blokada, to je dubinska potreba da se sa njom ogleda, odmjeri snagu. Da se vidi gdje je biće u odnosu na neuralgične krivulje onoga što plaši. To jeste priznanje sebi, da – ja se bojim, ali ne dopuštam da me strah sapinje, pružiću mu otpor, uskočiti u njegove vrtoglave struje. Stihovima iz knjige: (…) Vidim te u lišću; kao da znaš da si živa;/čini mi se; siguran sam da znam;/da ćemo biti srećni;i bez straha;/zamisli; bez straha;/ Ili, sa druge strane u stihovima: Na tankom nebu/brazde ketamina za božje prijatelje/razvlače nebeski gliseri./; Krošnja si; brujiš pred pucanje./; Sloj kože umire, a da se ne pozdravi;/isto nas sunce zazuji u zemlju;/moje kosti; i tvoje kosti./

Otuda, slabost, osjećaj usamljenosti i praznine koji izviru iz susreta sa megalopolisom Berlina, koji je centralna pozornica ove knjige, jesu pokušaji da se u sebi pomire naslage sjećanja, nesvarenih traumatičnih događaja, kao i emigrantsko iskustvo, rastrzano između prekarnog rada i potrebe da se ostvaruje u umjetnosti, kao pribježištu gdje se mogu sagledati vlastiti obzori i mogućnosti. Sa te strane iskustvo jezika, ono kao bazično utemeljenje koje nas određuje, postaje utočište. Jer, reći će jedan od glasova u knjizi “u koji jezik ovo sakriti”. Ali, može li se uopšte bilo šta sakriti, ne od drugih, nego od sebe i svojih ponora. Iz tog razloga pjesnički jezik Ilije Đurovića jeste iskrzan, palimpsestan, kao bjesomučna potraga za identitetom koji je neuokviriv, koji izmiče, mijenja se, biva brisan i iznova napisan u kolopletu egzistencijalnih boli i opštoj izgubljenosti čovjeka u savremenosti koju nastanjujemo. Dakako, evidentna je i nemoć jezika, njegova ograničenost u mogućnosti da se obuhvati sve ono što se nutrinom nosi, iz tog razloga kod ovog pjesnika on jeste neprestano crtanje i precrtavanje, zamršena kružnica neumitnog vraćanja na isto. Da bi se još jednom od njega pokušalo pobjeći, osloboditi se, naći ona sazvučja i muziku riječi koji ne traže bilo kakav jasan izraz i značenje. Već postoje u međuprostoru, između svjetova. Evo primjera: Odjednom,/samo si srce stvari -/puls u pjesmu upisan./; Tvoj je sat/tvoj je dan/tvoj je grad/da nas grije./ Ili u stihovima: Tu sam ja;/moj zvučnik-ptica;/Isus čist;/plašimo se svega.

Zamagljena razglednica želje

Pored toga, pitanje ljubavi jeste još jedna od magistralnih linija u knjizi “Ostaci straha”. Posrijedi je opetovano izmicanje, nemogućnost susreta kao stalno krunjenje odnosa. Ono što se u lirskom subjektu ostvaruje kao prvotna želja za toplinom i bliskošću drugog, razlaže se jednako kao i stih, jednako kao i mogućnost bilo kakvog iskazivanja u preciznim, okoštalim oblicima govorenja. I ta ljubav zamagljena je razglednica želje, ostavljena da se na kiši i vjetru razgrađuje, sugerišući samo obrise prvotnih oblika. Samoća, dakle, ovdje jeste jedini stvarni susret sa sebstvom, u njenoj se tišini može spoznati razina izgubljenosti i nesnađenosti u haosu bivanja. Svuda jesu zidovi, melanholija visi sa štrikova, insekt bliskosti i zvuk klavira koji se probija kroz naslage bolesti svjedoče nam konvulzijama i izmicanju smisla. Rečeno u stihovima to je ovako: (…) znaš taj trenutak;/kad u tvom domu punom bračne sreće;/kad kuvalo za vodu dođe do vrhunca drame;/kad vri i kad znaš da si moj; onda okrugla tačka/proključa; voda se umiri; a ti si ponovo sam;/ja sam otišla;/a ti? Ili još dojmljivije: (…) Kad bih svoje košulje (8) stavio na krevet,/a onda legao na njih i sve ih zagrlio,/bio bi to rijedak trenutak bliskosti./

Međutim, ne radi se ovdje o nekom nihilističkom potonuću. Ilija Đurović svojom poezijom oslikava nam konceptualno dosljedno stalnu potrebu za prevrednovanjem svega postojećeg. Iz onoga što se ruši, od tog materijala na gomili, nastoji se izgraditi struktura koja će postojanije posvjedočiti da mogućnosti i dalje postoje. Da nije ugušeno sve u nama, da se samo kroz neprestano propitivanje, samorefleksiju i sagledavanje sa strahom može razmrsiti ono što nosimo kao naslijeđe transgeneracijskog bremena. Strah, jasno je, ovdje determiniše mnogo toga, ali je njegovo prisustvo jasno izgovoreno, on nije ostao samo u naslagama kože i kostiju, ma koliko ga bilo nemoguće riječima uobličiti, pjesnik se hrve sa njim ne dopuštajući mu da preuzme kontrolu i do kraja porazi. “Ostaci straha” knjiga su koja pomjera granicu oblikovanja poezije, ne plašeći se ni jednog trenutka ući u zakutke nepoznatog, suočiti se i otimati za mogućnost da se riječ, uprkos svemu, izrazi.