ČITANJE (U)SEBI: Pozajmiti život tuđim kućama

”Kad sam već tu”, Branislav Baki Sarić, Raštan izdavaštvo, 2025.

Poetski izraz Branislava Bakija Sarića u njegovoj pjesničkoj knjizi “Kad sam već tu” vraća nas u susret jednom pomalo zaboravljenom pjesničkom postupku, koji prije svega teži da bude zaigran u prostoru jezika i ritma. Da se kroz sve prolazi u slobodnom padu asocijacija, sa stalnim osjećajem za melodijsku liniju onoga što se izražava. To ne znači da je posrijedi tek puki jezički eksperiment bez uporišta u značenskom. Već potreba da se pjesnički subjekt izmjesti iz puke hronike bilježenja svakodnevnih podražaja. Što će reći da je ovdje značenjska ravan pjesničkog teksta neodvojiva od ritmičke strukture stiha. Ona se prema njoj usmjerava, putem nje ostvaruje svoju suštinsku puninu.

Osloboditi se i disati

Mnogo je danas u našem recentnom literarnom okviru poezije koja zanemaruje samo zvučanje, odnosno potrebu da se u stilskom brušenju postigne onaj glas koji razvija autentičnu akustiku stiha. Drugim riječima, narativno se pažnja usmjerava prije svega na ono što će stihovi značiti, kakvu će poruku prenijeti, dok se nauštrb toga zanemaruje protočnost pjesme kao cjeline. Bez obzira na to o čemu ona govori, u kakvoj je formi izvedena, da bi zaista dosegla razinu uspjele poezije, pjesma mora insistirati da u njoj ništa ne štrči. Da se svaki fragment bez neravnina uklapa u prethodni i da pravi blagi prelaz prema onome koji dolazi. Otuda poezija, dojma sam, crpi ono svoje magijsko bilo, svaki put nas iznova vraćajući u primordijalni prostor drevnosti, onog ritualnog i bajajućeg sa kojim pjesništvo i počinje.

Ukoliko nas stihovi nisu pomjerili i izglobili iz svake komotnosti, onda oni ostaju na razini pukog saopštavanja datosti. Što će reći da nisu unijeli u naš imaginarij ništa čime bismo mogli iskoračiti u neku drugačiju stvarnost, onu koja se privremeno oslobađa težina svakodnevnog našeg pogleda, uvodeći nas u međusvijet pukotina i podzemlja. Ne da bismo pobjegli od egzistencijalne nužnosti, već da bi sebe i sve oko nas mogli sagledati dalekosežnije i s neophodnom distancom. Jer samo kroz tu distancu moguće je pojmiti van obzora haotičnosti u kojoj živimo, osloboditit se i disati.

No, vratimo se na knjigu “Kad sam već tu” Branislava Bakija Sarića. Ovaj opsežniji uvod i nastaje upravo iz utiska da je posrijedi poezija koja u opštoj zaglušenosti uspijeva unijeti malo svježine, neki vjetar igre u stihu koji prozračuje čitalačko iskustvo. Radi se o ostvarenju malih, naizgled marginalnih tema, iz kojih se u kratkim bljeskovima zrcali dojmljiva perspektiva vremena i prostora naše sadašnjosti. Dakle, nema u Sarićevim pjesmama ničega što podsjeća na generacijsku bolećivost ispovjednog. Sve što ovaj pjesnik donosi provučeno je kroz izglobljavanje i trasnformaciju. Perspektive grada, odrastanja, roditeljskih figura, njihove prisutnosti i odsutnosti, prožimaju se pjesničkim igranjem sa mogućnostima koje pruža jezik sam. U traženju onog treperenja koje će sažeti u sebi maksimalan sloj zvučnosti, sa što efektnijim ritmičkim stepenicama, autor nas suočava sa svijetom u izvrnutom ogledalu.

U njemu jeste prisutno sve ono što čini jedan mladi život, svi oni podražaji i porivi koji se urezuju u proces dosezanja vlastitog ja, ali se oneobičavaju ironizacijskom perspektivom kojom im Sarić pristupa. Ne iz razloga neozbiljnosti, već iz želje da se pokaže sva nestalnost svega postojećeg, ali i da se posvjedoči da je moguće biti izvan buke i sterilnosti koja guši. I to se već vidi u uvodnoj pjesmi “Fear of missing out”: prošlog utorka/pošao sam da se ubijem/međutim/tramvaj broj 9 je kasnio/; očevici su se nastanili/pod mojim pazuhom/među mojim dlakama/postavili svoje dnevne sobe/; ipak ovo nije vreme/za teške odluke/zažmurio sam/na nekoliko dana/; kada sam otvorio oči/zaslepelo me je svetlo/reklame za kladionicu/; Beograd pokušava da me voli/urlao sam ganut/; izmet koji sam zgazio/složio se sa mnom/.

Ono pomenuto pitanje roditeljskih figura, koje determinišu veliki dio onoga što jesmo, te procesa suočavanja sa onim što smo naslijedili u toj transgeneracijskoj vrtešci, zauzimaju znatan dio ovog pjesničkog rukopisa. Međutim, ono što ih čini drugačijim od uobičajenog sudara sa ozračjem porodice i poimanja doma na kakve smo svikli u recentnoj postjugoslovenskoj poeziji, jeste odsustvo bolećivog fatalizma i patetike. Sarić tu temu tretira rasterećeno, svodeći je na prelazak preko još jedne prepreke da bi se perspektiva obrnula i dosegla kakvu-takvu autonomiju sebstva.

Moglo bi se time učiniti kako u ovoj knjizi nema one težine na koju smo navikli, tog usuda koji u visokom patosu jadikuje nad našim nevoljama. Međutim, Sarić ni u kom smislu ovdje ne ide za nekim eskapističkim zurenjem u meditativno, nego traži i donosi značenja tamo gdje ih naizgled nema. Evo kako je to u pjesmi: “Ona je gazila ka mirnim snovima i imovini”: kako si/uspela da me rodiš/u hodu, koraku/; pao sam na asfalt/u tvom raskoraku/pokušao da zaspim/; hoćeš li se majko/zauzeti za sebe kad ti na/sledećem ćošku kažu/gospođo/zašto dete koje nimalo ne liči na vas/vozite u kolicima za pijacu/. Da bi se u pjesmi “U nekim tamo mislima” to dovelo do još efektnijeg izraza: oče/ne hvali se više svojim nebom/nego nam reci/koliki je kapacitet pluća potreban/da bi se večno ćutalo/.

Jezik kao utočište

Krećući se po graničnim stanjima svijesti, pjesnički subjekt ove knjige poima da je jedino stvarno utočište jezik. Iako je i on u velikoj mjeri sapet u mrtvouzice i okoštalosti, ostalo je još dovoljno mogućnosti da se u njemu nađe vitalnosti koja će se opirati mrakovima, ne pristajati na banalnost i simplifikaciju postojanja. Poezija iz knjige “Kad sam već tu” Branislava Bakija Sarića sve vrijeme izmiče mogućnosti da bude ukalupljena i zarobljena u puko prenošenje sentimenta i onoga što se očima može vidjeti. Ona na razini zaumnog nastoji iskristalisati alternativnu mogućnost bivanja. Promjenu koordinata očekivanih slijedova događaja i programiranih reakcija na njih. Iz toga dolazi i ta osobenost da ništa ne može ostati linearno, nema ravnih linija, svakim stihom se senzori podešavaju na drugačije podražaja. Kako bi se u mrežu pjesme uhvatio neki do sada nepoznat leptir.

U pjesmi “Valcer mikromenadžera” vidi se koliko pjesnik u tome uspijeva: zovite mi taksi/slobodan pad/razbacuje me po sobi/; zatvorite kapije kaveza/Zevs očajnički/pokušava da odleti/; nahranite bubnjare/da ne sedimo u tišini/još ovo malo vremena dok ne stigne vozilo/; više vam neću govoriti šta da radite/i nemojte/više ništa očekivati od mene/. Da bi se pjesmom “Antiinvestitorska” doseglo do nadrealističke taksativnosti koja nas primorava da u pjesmu uđemo kao u dugački jezički tobogan sa basnom na kraju: ovog puta/moram da se preselim/u stan bez sna/gde se nebo dere/visoke zgrade/još niko ne ruši/; dve moje kuće/više ne postoje – prah/humus u tuđim dvorištima/zidovi za plastične radijatore/malter od nepoverenja/; treća kuća čeka/pijane lovokradice/s punim puškama/pase ovo malo gradske trave/.

“Kad sam već tu” Branislava Bakija Sarića pokazuje nam da poezija još ima snage da bude zavodljiva i mlada, te da se njome mogu pomjerati svjetovi, miješati visoko i nisko, ironizirati i dovoditi do paroksizama sve ono u što nas nastoje ubijediti da je nepromjenjivo i betonirano. Pjesma nikad ne smije okoštati, ona neprestano mora mijenjati svoju koru da bi ostala ono što jeste. A to je cijeli svemir gledan kroz kaleidoskop snova, želja i strahova.