ČITANJE (U)SEBI: Kako to da si se izgubila?

”Lijek protiv melanholije”, Slađana Nina Perković, Imprimatur, 2025.

Već nakon knjige priča “Kuhanje” i romana “U jarku” književnica Slađana Nina Perković pokazala je čitateljima da je posrijedi autorica koja jednostavnim, nepretencioznim stilskim zahvatima, uspijeva doseći značenjsku i emotivnu složenost kojom se postiže dalekosežnije odjekivanje i pomjera se granica ustaljenih pripovjednih šema na koje smo navikli u recentnoj domaćoj proznoj artikulaciji sa težištem na pitanja pozicije žene i sveprisutnih gušećih partijahalnih okvira.

Pravo na odustajanje

Nina Perković ne ide u svom pisanju prvoloptaški, odnosno ni u kom pogledu joj angažerski feministički momenat ne zamagljuje literarni doseg, otuda to jeste književnost prožeta snažnom ironijskom distancom i humorom, a usmjerenost na izvedbeni kvalitet priče daje svemu tome samo viši stepen realizacijskog kvaliteta. Drugim riječima, stvarajući autentične karaktere u svojoj književnosti ova spisateljica uspijeva u njihovoj pozadini, onome što ih oblikuje i određuje, izraziti uvjerljivije značajke vremena u kojem živimo. Pa time i njen feministički rakurs biva izoštreniji, jer nije sam po sebi ni svrha ni cilj. Već je uklopljen u puninu narativa kao njegov sastavni dio, a ne kao parolaška izdvojenost kojom se postižu kratkotrajni efekti bez dubljih spoznaja. To meandiranje na granici smijeha i suza, često zalazeći u burlesku, samo dodatno pojačava ton njene književnosti, što se odražava na prohodnost onoga napisanog, ali bez banalnih fusnota i opštih mjesta.

Roman “Lijek protiv melanholije” Slađane Nine Perković potvrđuje nam sve ranije spoznate značajke njenog pisma. U odnosu na dvije ranije pomenute knjige ovdje se događa svojevrsna fuzija, a kao rezultat imamo djelo koje se čita u dahu, ali nas dotiče i premrežava na svim nivoima naše ljudske krhkosti. Ovo je znalački i strukturno odmjerena egzistencijalna drama žene koja se suočava sa raspadom braka, distanciranim partnerom koji ne razumije unutrašnje lomove koji se u njoj događaju, porodičnim naslijeđem pred kojim se pada u traumatično suočavanje sa sobom, ali i priča o pravu na odustajanje, na odbacivanje svih stega moranja. Sve pak počinje bizarnom majčinom porukom i slikom porodičnog grobnog mjesta koje je kupila i spomenika koji je izgradila. To kao da postaje inicijalna kapsula protagonistkinje Marine da preispita i poruši sav svoj dotadašnji život.

Naime, ona živi u Parizu, njeno porijeklo je bosanskohercegovačko, i sva drama rasapa započinje tokom jedne večere sa prijateljima u stanu u kojem živi sa svojim partnerom Denisom. Pačije meso je bilo suviše krvavo, a kolač zagorio i gnjecav. Marinin se svijet okrene naglavačke, a ona odlučuje da odustane i prepusti se postojanju u kojem neće morati činiti ništa. Iako je svjesna da sve klizi ka dnu, nije u stanju učiniti ništa kako bi to zaustavila, jednostavno nedostaju joj riječi, želja, mogućnost da se izbori za sebe, da sačuva brak, ali i da prevaziđe nalet ogromnog tereta koji joj se stušti na pleća. Uz to, tu je neprestani osjećaj samookrivljivanja, jedna izglobljenost iz poretka stvari kakav se on podrazumijeva da bi morao biti.

Roman "Lijek protiv melanholije"/

U trenutku kad se u stanu pojavi miš, kao stvarna ali i metaforička fobija, kojeg samo Marina vidi, a Denis u svom bezosjećanom prigovaranju i optuživanju to učitava kao njenu uobrazilju, jasno je da nema ni jedne prepreke da sve ode do potpunog rastrojstva. Nakon što Denis napušta zajednički stan, Marina ostaje zarobljena u limbu vlastite nemoći, preispitujući sve svoje odnose, sjećajući se oca koji je dezertirao u ratu, a potom preminuo, bivajući pri tome potpuno blokirana da poduzme bilo kakav korak kako bi popravila svoje stanje. Ostaje bez posla, odustaje od pomoći psihologa, a bira da tone u nemoć i panike koje je preplavljuju sa svih strana. Pripovijedajući u svom romanu, Nina Perković nam donosi jednu dirljivu priču o ženi koju je odlučila da ne može, koju su slomili slojevi pritisaka da se igra uloga onoga što nije. Iako djeluje kao potpuna luzerka, nešto unutar nje je kriknulo da je dosta, da se neće utopiti u masu bezličnih robotiziranih persona koje odlučuju bezglavo slijediti pravila i biti ljudi funkcije. Riječima iz samog romana, koje nam daju suštinski njegov ključ:

Jedno dijete, sasvim malo dijete koje jedva da je imalo tri godine, prostrujalo je na žutom trotinetu pored mene i nastavilo dalje niz ulicu, dok je uspaničeni ženski glas vikao za njim da stane. Ali ništa više *nije moglo da ga zaustavi. Ni njega, ni ostatak svijeta. Ljudi su pored mene prolazili kao na pokretnoj traci. Žurili su, jer trebalo je toliko toga zgurati u tih nekoliko sati između završetka radnog dana i odlaska na spavanje – spremiti večeru, pomoći djeci sa zadaćom, smršati, baviti se sportom, odglumiti orgazam, odgledati sve epizode neke nove sezone hit serije. Svi su imali svoj cilj i svoju svrhu. Svi osim mene, bilo mi je to sad već jasno. Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa. Bila sam tu, fizički prisutna, ali bez ikakvih dodirnih tačaka sa svijetom oko sebe. “Marina”, rekla sam samoj sebi, “pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. “Kako to, Marina, da si se ti izgubila?

Roman pobune

Međutim, ta Marinina izgubljenost jeste istinsko otrežnjenje, mogućnost da se sebi dozvoli poraz, neuspjeh i odbijanje da se prihvati pravolinijsko kretanje kroz život, čvrstina na koju smo u ludilu našeg svijeta neprestano primorani. U njenim gestama, izborima i odlukama, zrcali se nešto od želje da se bude van svih tokova, da se iskorači iz zadatih obrazaca i redoslijeda postojanja. Otuda, na jedan način, ovo jeste i roman pobune protiv šematičnih prihvatanja stvarnosti, slaveći slabost kao nešto što je suštinsko pravo i odluka pojedinca.

“Lijek protiv melanholije” knjiga je sa preciznim rezovima, kompoziciono suvereno izvedena od početka do kraja, svakom svojom stranicom držeći pažnju čitatelja. Uz sve to, odnos između solilokvija protagonistice i dijaloških formi susretanja sa drugim likovima izbalansiran je na vrlo istančan način, dok je vremenska i prostorna linija teksta u neprestanom pomjeranju, bez linearnih tokova koji vode u dosadu. Trebalo bi, na kraju, reći i to da Marinini izbori nisu ni u kom pogledu lišeni nade, uprkos trenutku potpunog pomračenja i potonuća događa se ono nužno vraćanje na fabričke postavke, samo što ono nije onako kako bi drugi očekivali da jeste, već autonomni izbor da se sve oko sebe potopi kako bi se bilo konačno slobodno. Ovo jeste knjiga o samoći, ali i knjiga o nužnosti dolaska do sebe.