ČITANJE (U)SEBI: Kadiš za ravnicu, rijeke i prašinu

”Rat i kiša”, Velibor Čolić, s francuskog preveo i prilagodio autor, VBZ, 2025.

O temi rata, emigraciji i iskustvu progonstva napisani su u postjugoslovenskoj književnosti mnogi romani. Koji su sa manje ili više uspjeha nastojali kroz literaturu progovoriti o našoj kataklizmi devedesetih, pokušati je razumjeti, sebi objasniti i sagledati njene posljedice. Ne treba, dakako, posebno isticati da je to iskustvo ono što transgeneracijski obilježava i determiniše mnogo toga i u našoj sadašnjici. Otuda, potreba da se iznova piše o ratu i onome što ga čini neizostavno prisutnim u našim životima govori prije svega o tome da ni trideset godina poslije još nisu ispričane sve priče koje trebaju biti ispričane.

Mijenjaju se generacijske perspektive, stilski postupci, ali rat još dominira kao jedna od ključnih tema sa kojom se književnost hrve. To je tako i zbog činjenice da on jeste sveprisutan u ljudskom postojanju, nije važno što se sada ne događa u našem dvorištu, ali njegovo hučanje na planetarnom nivou pokreće mehanizme evokacije i sjećanje na rat traži da bude iznova oblikovano. Dakako, tu je i pitanje distance, proteklo vrijeme, uz neprestano prisustvo narativa devedesetih, koji opetovano premrežava naš aktuelni trenutak, nudi mogućnost da se ponudi složeniji pristup, koji neće svoditi to iskustvo na puku memoaristiku, već će nastojati stvoriti autentičan prosede kojim se zahvata dublje i univerzalnije.

Dezerterstvo kao etički izbor

Novi roman književnika Velibora Čolića “Rat i kiša”, iako je izvorno objavljen na francuskom jeziku, a zatim ga je autor preveo i prilagodio na četveroimeni štokavski, u svom središtu ima rat u Bosni i Hercegovini te se kao takav uklapa u svojevrsni trend ponovnog suočavanja sa ovom traumom. Međutim, Čolić ne ide onim putem kojim su do sada pošli mnogi. Kroz autofikcijski postupak, koji pak ni u kom smislu nije iznevjeravanje ili simplifikacija forme romanesknog teksta, autor nastoji izgraditi strukturu koja će o ratu govoriti na pomjeren način. Čolić rat ne svodi na bilo kakvu kolektivnu priču, već snažnim individualiziranjem pred čitaoca donosi prvoklasnu književnost koja nam govori o glibu i kalu, o svoj obezljuđujućoj jadnosti jednog mladića, smještenog pod kanonadu ognja, krvi i čelika.

Ipak, autor ulazi u ovaj roman instrospektivno iz sadašnjosti. Vrijeme je pandemije Covid-19, a junak, Čolićev alterego, se suočava sa rijetkim autoimunim oboljenjem koje njegovu stvarnost čini bolnom i komplikovanom. U Bruxellesu u kojem živi, on posjećuje različite medicinske ustanove i alternativne new age šamane, tražeći načina kako doseći ozdravljenje. Ono sa čime se suočavamo u prvom dijelu romana jeste spoznaja starenja jednog šezdesetogodišnjaka, ali i tijela koje se na neki način kruni i život čini komplikovanim. To što se okolo dešava pandemija ni najmanje ne utiče na junaka Čolićevog romana, on ima svoju bol, te se pred njom gube svi drugi problemi. Prizivajući mladost, njenu lakoću i njene ljubavi, autor kroz sjećanje traži prostor u koji se može sakriti. “Prizivam lakoću tijela i hladne vode, sretne dane koji još uvijek postoje negdje jer su bili. Prizivam duge ljetne raspuste. Prizivam krv na koljenima nakon pada s Pony bicikla, moje dobre susjede i Jugoslaviju. Prizivam naša polja i naše žito. Ljepljive prste jer sam upravo jeo lubenicu. Našu dobru, našu lijepu, našu tužnu južnu zvijezdu. Miris mokre zemlje, pekmez od šljiva.”

Ono što pak postaje katalizator koji nas dovodi do 1992. godine i rata u bosanskoj Posavini jeste tvrdnja jednog alternativnog iscjeljitelja da su reakcije tijela zapravo posljedica potisnute ratne traume. I tu dolazi suštinsko težište ovog romana, taj njegov središnji dio, koji se tiče prvih mjeseci rata, pretvara se u iznimno snažnu tekstualnu manifestaciju koja se svojom brutalnošću, sveobuhvatnim razaranjem jednog svijeta, ali i nježnošću i željom da se preživi i bude daleko od svega onoga što tako silno ubija i opustošuje, odvaja od svih dosada napisanih romana o našem ratu. Čolić ratu ne pristupa ideološki, niti zauzimanjem strana, on ga razobličuje kao pošast koja potpuno poništava jednu mladost. Njegov junak je švejkovska figura, isprepletena selinovskim putovanjem na kraj noći. Silazeći u samo grotlo rata, autor nas vodi kroz scene koje uznemiravaju i onespokojavaju, ne ostavljajući prostor za bilo kakvu romantizaciju i heroizaciju. Posrijedi je, sa jedne strane, babeljevski brutalna, naturalistička slika rata, rova, smrti, a sa druge strane nježna priča o grčevitoj želji jednog mladog čovjeka da se spasi, da se izmjesti iz rata koji nije i ne može biti njegov.

Roman "Rat i kiša"/

Otuda, “Rat i kiša” jeste roman koji dezerterstvo promatra ne kao čin kukavičluka, nego kao etički izbor. Neprestano mijenjajući registre, prelazeći iz straha i bijede rata u sanjarenja o bijegu, Velibor Čolić postiže efekat stalne konvulzije, koja se iznova najdirektnije odražava na tijelo i njegovu želju. Jednako kao što u prvom dijelu romana ostarjelo tijelo teži ozdravljenju i odsustvu boli, tako u danima rata i mladosti ono svoj spas traži u snovidima topline drugog i seksualnosti. U tom kolopletu erosa i thanatosa, u snažnim porivima da se ljubavlju sačuva razum, maštarije Čolićevog junaka postaju himna o neutaživoj slobodi i želji da se bude živ. “Oružje ne može utišati libido. Seksualni nagon je čudna biljka, snažan korov koji se parazitski hrani mojom nevoljom. Uplašeno, bolno, ranjeno vojničko tijelo koje i dalje želi i sanja ljubav. Brak uma i tijela, koji zajedno odbijaju pomisao na smrt.” Ipak, ovo je i roman poraza, jer bez obzira na konačni bijeg junaka, na njegovo oslobađanje u trenutku kada se rat lomi preko svega što je živo, njegovi duboko utisnuti biljezi ostaju ono što trajno determiniše postojanje. Rat je u nama, i sa nama putuje ma gdje bili.

Jezik progonstva

Ono što se nameće kao iznimno važno unutar romana “Rat i kiša” jeste sam jezik, Velibor Čolić u završnim dijelovima romana ispisuje stranice o emigraciji, odlasku, oslobađanju, životu u okvirima izmještenosti iz svog kulturološkog habitusa, neprestano se referišući na to da je jezik sve što mu ostaje. Ali i u njemu se gubi, francuski jezik postaje iskustvo progonstva i izmještenosti, dok se maternji jezik ovdje pretvara u konzerviranu emociju na ono prije. Drugim riječima, slijedimo li tu logiku unutar ovog teksta, jasno možemo vidjeti tu raspolućenost ličnosti njegovog junaka stalnu rastrzanost između onoga što je bilo i što sada jeste.

Na toj granici smisla, ni tamo ni ovdje, stvara se specifična atmosfera melanholije i nepripadanja. Jer i nakon niza napisanih knjiga na francuskom, junak Čolićevog romana je i dalje stranac, koji da bi postao naturalizovani Francuz, mora polagati jezički test da bi se utvrdilo njegovo pravo da prestane biti apatrid. No, pravo pitanje jeste može li se uopšte igdje pripadati, te koliko ono što rat ostavlja u čovjeku može biti zacijeljeno i pomireno. Velibor Čolić napisao je roman koji bez bilo kakve dileme jeste istinski krik one životinje ljudskosti koja traži mogućnost da opstane, pobunjujući se i govoreći nam o svom besmislu rata i njegovoj pogubnosti. Nema ničega herojskog ni u jednom ratu, sve što ostaje je razorena duša, koja bi malo da se odmori.