ČITANJE (U)SEBI: Gorčina smijeha i slatkoća suza

”Sahib 2.0. - ekspresije iz opresije”, Nenad Veličković, Omnibus, 2025.

Kao što je lako pretpostaviti već po samom naslovu, za čitaoca koji poznaje djelo književnika Nenada Veličkovića, roman “Sahib 2.0. – ekspresije iz opresije” svojevrsni je nastavak njegovog romana “Sahib – impresije iz depresije” iz 2003. godine. U tom poznatom romanu Veličković nas svojim prepoznatljivim stilom, uz naglašen ironični i satirični iskaz, suočava sa postratnim Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom kroz epistolarnu formu, emailove koje britanski diplomata, koji se potpisuje kao Sahib, šalje svom ljubavnom partneru, britanskom plemiću Georgeu.

Odmaknuta perspektiva

Putem te prepiske narator nas vodi u brojne kontradikcije ovdašnjeg društva i kulture gledane očima jednog stranca, ali nas ne lišava njegovih unutrašnjih sukoba i karaktera, čime se ovaj roman udaljava od puke burleske prikazivanja onoga što je očito, dajući slojevit romaneskni tok svijesti svog junaka, iz kojeg se pak mogu iščitati različiti konteksti i neuralgične tačke stvarnosti našeg svijeta. Novi roman Nenada Veličkovića “Sahib 2.0.”, više od dvadeset godina poslije, uzima u smislu kompozicije isti okvir pripovijedanja kao što je to slučaj u “Sahibu”. Njegov narator je mladi sekretar istog onog britanskog plemića Georgea, koji dolazi u Beograd kako bi saznao šta je sa Sahibom i eventualno ga, ako je još živ, vratio u Britaniju. Naime, poslije prekida veze sa Georgeom Sahib je preselio iz Sarajeva u Beograd. Nakon godina šutnje, on se dramatično javlja svom ostarjelom ljubavniku moleći ga za oproštaj jer mu je, kako kaže, ostalo još malo vremena života. Plemić radi toga šalje svog sekretara u Beograd da sazna šta je sa Sahibom, obavezujući ga da mu svakodnevno podnosi izvještaje o onome što se događa, u vidu poruka na telefonskoj sekretarici.

Dakle, sa jedne strane imamo iznova epistolarni tekst (audio fajlove), a sa druge roman potrage kao inicijalnu podlogu romana. Sekretar stiže u Beograd u jeku studentskih protesta koji tamo traju, a njegova potraga pretvara se u složeno književno tkanje prožeto autentičnim ironizacijama i satirom, ali i dijagnozama rasapa jednog društva. Međutim, Veličkovićev roman ni u kom smislu nije puka detekcija stanja. Kroz svog naratora autor daje iznova odmaknutu perspektivu, iz ugla stranca nastoji oslikati jednu nama poznatu zbilju, pokazati sve njene unutrašnje potrese i trvenja. To je ono što se dešava u prvom planu. U drugom planu ovog romana, kroz izvještaje koje sekretar šalje Georgeu, vidimo osobnost karaktera i prirodu odnosa koju sekretar i George imaju. Iako mi plemićeve odgovore nemamo, kroz ono što nam prenosi njegov sekretar dobijamo širi okvir ove priče. Drugim riječima, ono što je uzeto kao motivacioni okvir romana “Sahib 2.0.” proširuje se na mnogo složeniji splet događaja i odnosa koji prevazilaze samu potragu za Sahibom.

Ovdje se kritički ne progovara samo o onim poznatim postjugoslovenskim neurastenijama i tome kako ih doživljavaju ljudi sa strane, već se kroz fokalizatorovu priču propituje naš globalni trenutak i sve ono što on sa sobom nosi. Sekretar u svojim solilokviranjima često dovodi stvari do paroksizma, hiperboliziranjem naglašava određene momente onoga što vidi, kako bi pokazao koliko ono što je realnost u kojoj egzistiramo zaista jeste pomjerena. Veliki dio onoga čemu smo izloženi u svijetu potpunog rastakanja svih civilizacijskih postulata, samo po sebi je toliko nenormalno da prevazilazi svako izmišljanje i maštu. Uprkos tome, Nenad Veličković gradi svog junaka u ovom romanu sa potpunom sviješću da jedino što ostaje jeste u jeziku tražiti odgovore i mogućnost prevazilaženja opštih mjesta stvarnosnog. Jer tek se putem njegovih mrtvouzica, kroz deautomatizaciju onoga što je okoštalo u našem pojmovnom okviru, može vidjeti razina propadanja svega oko nas.

Roman "Sahib 2.0"/

Činjenica da Veličković glas svog junaka podešava tako da mu se mi neprestano smijemo, čitajući o užasima u kojima živimo, nije tek pokušaj da se kroz laku satiru progovori o mračnim stvarima. Naprotiv, autor kroz glas koji daje mladom sekretaru zahvata mnogo dublje od površinskih i dnevno političkih sukoba. Prikazujući kroz izvještaje koje sekretar šalje Georgeu sav rasap aktuelnog trenutka u Srbiji, tu potpuno pomjerenu optiku i ogrezlost društva u devijacije koje su postale do te mjere tenzične da se ne biraju ni sredstva ni načini sa kojima se manifestuje, Veličković ispisuje gotovo antropološki EKG jedne zajednice zarobljene u sebe samu. Poigravajući se kako sa aktuelnim trenutkom, tako i sa istorijskim narativima koji su do njega vodili, ovaj književnik donosi iznimno vitalnu književnu strukturu, koja se hrabro hrve sa nekim od krucijalnih pitanja ovog našeg sada. Ne podliježući pri tome bilo kakvom dociranju ili simplifikaciji.

Kroz potragu za Sahibom, sekretar prolazi kroz Beograd koji je uzavreli vulkan iz koga kulja cijeli niz suprotstavljenih tokova. Događaji se ubrzano smjenjuju, on kroz razgovore sa različitim ljudima na koje naizlazi pokušavajući naći Sahibov trag, u svojim izvještajima sklapa jedan sumanuti mozaik. Iz njega se jasno vidi sva nesuočenost društva u Srbiji sa svojim odrazom u ogledalu. Taj uporedni protok stvarnosti i istorije, spetljan u politički teror jednog režima ogrezlog u besprizornom zlokobnom cirkusu moći, donosi pred čitaoca kakofonično hučanje iz kojeg se malo šta zaista može razaznati.

Stilska konzistentnost

Naravno, da budem jasan, u “Sahibu 2.0.” Nenad Veličković ne donosi neki putopisni izvještaj u političkim strujanjima i brobama, one jesu u središtu ovog romana, omeđuju ga, na svakoj njegovoj stranici je zabilježena neka podlost vlasti i šizofrenost koja iz toga proizilazi, ali su uzete prije svega kao osnov putem kojeg će se artikulisati autentičan pripovjedački glas nesvodiv na oponašanje svakodnevice. Pisati roman o ovoj vrsti aktuelnosti, praktično o onome što se dešava sada, podrazumijeva moći stilski napraviti dovoljan odmak, kako se sam tekst ne bi pretvorio u parolašku detekciju stanja.

Veličkovićev sekretar i njegovi izvještaji autonomne su literarne tvorevine koje tragaju za pukotinama kroz koje se može vidjeti sve ono što se u prvotnom informacionom šumu oko nas gubi i zamagljuje. Na nivou stilske konzistentnosti, posebno na nivou jezika, ali i na planu satire i njene gorčine, ovaj književnik nam pokazuje da se za fabulu priče može uzeti bilo koja tema, samo ako ju se iznese kroz fromalno pogođen ton i organizaciju teksta koja književnost čini izdignutom iz kala besprizorne hronike svakodnevnog. Ma koliko “Sahib 2.0.” bio uronjen u dobro poznate okolnosti on nudi kroz svog glavnog junaka, a posebno kroz njegov odnos sa drugim, iznimno dobro izgrađenim karakterima, prvorazrednu književnost koja će čitaoca gorko nasmijati i suočiti sa jednim bliskim trenutkom pred kojim je nužno stati i dobro razmisliti šta nam je u njemu činiti. “Sahib 2.0.” još jednom pokazuje Nenada Veličkovića kao autora koji suvereno vlada svojim fromama i ne pristaje da se književnost pojednostavljuje i sužava u svom izrazu.