ČITANJE (U) SEBI: Bog broji kapljice na sudoperu

”Ovjerena kopija”, Srđan Gavrilović, Buybook, 2025.

Nakon knjige priča “Nemoj ići u Anderlecht” književnik Srđan Gavrilović pokazao nam je da je posrijedi autor osobenog stila, koji u kratkoj, efektnoj rečenici, sa preciznim rezovima i zakrivljenjima uspijeva ispripovijedati nepretencioznu, ali efektnu priču. Iako se radi o pripovijedanju niskog intenziteta, sa linearnim naracijama, koje su usmjerene prevashodno na solilokvijski monološki tok svijesti, njegove priče pogađaju čitaoca direktno u lice, bez mogućnosti dvojbe o kakvom se svijetu, koji njegovi protagonisti nastanjuju, radi.

Zavjetrina sigurnosti

A taj svijet Gavrilovićevih proza u pomenutoj knjizi jeste u dobroj mjeri obeznađeni prostor kapitalističke sterilnosti, sa ljudima koji su pretvoreni u funkcije, zarobljeni u dnevne antinomije egzistencije i jurnjave za sticanjem novca kao jedine stvarne preokupacije naše savremenosti. Nasuprot tome onaj koji priče pripovijeda uvijek je nekako onkraj svega toga, zadubljen u vlastite uspone i padove, nastojeći pronaći drugačiji put koji čovjeku nudi mogućnost da bude slab, da odustane i isključi se iz žrvnja svakodnevice koja nemilosrdno melje. Da zastane, pokuša disati malo slobodnije. U kojoj mjeri je to moguće, kakva se cijena zbog toga plaća, ono je što suštinski jeste osnovna tenzija poetičkog određenja ovog autora.

Naravno, to ne znači da je ovdje posrijedi bilo kakva meditativna ili eskapistička nakana, Gavrilovićev fokalizator je potpuno uronjen u ono što ga okružuje, on ne bježi od datosti koje opterećavaju, ali ih nastoji sagledati sa distance, van nametnute buke i bijesa. Sa druge strane, “Nemoj ići u Anderlecht” jeste i knjiga o mirnodopskom emigrantskom iskustvu, ali i suočavanje sa ambigvitetnim identitetskim dilemama, neprestana unutrašnja komparacija belgijskog i bosanskohercegovačkog iskustva, sa nastojanjem da se te dvije krajnosti nekako izmire i da se dođe do nužne stabilnosti, kako bi se život kako-tako nastavio. Otuda jeste prisutan stalni opozit Evropa – Balkan, gdje se utapaju sve iluzije o mogućnosti bijega. Sve što imamo nosimo sa sobom, sve se vuče za nama poput okrvavljene placente, stežući oko vrata. Ono što ostaje kao mogućnost ogleda se u neprestanom nastojanju da se pronađe vlastito mjesto, zavjetrina sigurnosti, ali ona neprestano izmiče, za nju se treba boriti. Ranjava i blaži, stvarajući tako autentičnu proznu melanholiju o generacijama koje ne uspijevaju uhvatiti ritam i utemeljiti se.

Sve navedeno se pak prenosi i u prvi roman Srđana Gavrilovića “Ovjerena kopija”. Pripovjedač, pisac sa željom da stvara, ali za kruh zarađuje radeći kao kuhar, sada je izmješten u Leipzig, napušta Bruxelles u želji da nadraste sebe, da nekako pokrpa iscijepane krajeve i ublaži poraze. Sve počinje zahlađenjem ljubavi između pripovjedača i njegove partnerice Nede, ona odlazi u Skandinaviju, a on se ne odlučuje otići u tamu i led sjevera. Iako su tama i led sveprisutni bilo gdje. Mora se početi iznova. Još jednom osvajati priliku da se ostvari vlastiti integritet, da se iz obličja stranca dosegne status građanina sa ostvarenim pravima. Tu su iznova i tereti ovog našeg iskustva, bijeg iz društva opterećenog demonima ratne prošlosti, ali i Evropa koja je na granici skliznuća u potpunu radikalizaciju.

Kuhinja u romanu postaje cijelo jedno bojno polje

Međutim, koliko god atmosfera ovog romana podsjećala na Gavrilovićevu knjigu priča, on se na nju i na belgijsko iskustvo u reminiscencijama često vraća, ona nije dva puta isti pređeni put. Prije bi se moglo reći da je posrijedi usložnjavanje onoga što je u ranijoj knjizi dato kao fragmentirani narativ, produbljivanje pripovjednog postupka, kako bi se zahvatilo u mnogo dublje slojeve suočenja i tragike vremena koje živimo. Iako bismo mogli “Ovjerenu kopiju” posmatrati kao autofikcijski prozni tekst, ono što je razlikuje od niza drugih sličnih knjiga jeste istančan osjećaj za detalj i mjeru. Nema glorifikacije vlastitog lika, ne upada se u banalne tlapnje i deskripcije, već se traže autentične pukotine kroz koje će pred čitaoca donijeti knjiga puna dojmljivih rukavaca i mikropriča. Pored toga, u stilskom smislu Srđan Gavrilović vješto balansira između stvarnosnog i fikcije, ne padajući na onom stepeniku gdje ispovjedno preuzima primat nad literarnim.

Kuhinja kao bojno polje

Međutim, treba se ovdje vratiti na početnu tačku. A to je kuhinja. Dolaskom u Leipzig junak se zapošljava u restoranu kao prekarni pomoćnik, mali od kužine u surovom lancu rada koji nemilosrdno melje snagu i vrijeme. Kuhinja u romanu “Ovjerena kopija” postaje cijelo jedno bojno polje, preko kojeg se prelama niz ljudskih sudbina. Dinamika svakodnevice ogoljena je u međuljudskim odnosima koji se stapaju u radnom procesu i neprestano se sudaraju.

Taj napon koji pripovjedač osjeća lomi ga na niz sastavnih čestica. Prije svega, tu je nastojanje da se uklopi i prilagodi novoj sredini, da je spozna i doživi kako bi mogao početi graditi neku stabilnost. No, neprestano su posrijedi dvojbe, kako pomiriti unutar sebe sva pređašnja iskustva, odrastanje u Mostaru, neprestanu tenziju rascijepljenosti, sve pripadajuće zidove i podjele, koji se nužnošću aktuelnog trenutka sada prenose i u novu sredinu. Ali oni nisu samo puke refleksije onoga ranije preživljenog, već su i stanje u kojoj se nalazi Evropa danas. Sve ono od čega Gavrilovićev protagonista jeste pobjegao događa se sada pred njegovim očima. Tu su razularene neonacističke rulje koje nasrću na sve drugačije, tu su isključivosti prema strancima, tu je i zajedljivost poslodavaca koji iscrpljuju i posljednji atom izdržljivosti, ali i izgubljeni ljudi utopljeni u vlastitu nesreću.

Susreti sa poznanikom iz mostarskih dana Emirom ili pokušaj ostvarivanja bliskosti sa djevojkom Elke posvjedočiće nam o jednom potpunijem beznađu. Ma gdje bili i ma odakle dolazili, ništa nam ne garantuje sreću samu po sebi. Pa i vlasnici restorana u kojem radi otkrivaju se kao krhka bića, slomljena pred neumitnošću svojih sudbina. Ako dodamo tome dileme ljubavi, sjećanja na nedavnu smrt majke, čežnju zbog neostvarenih književnih ambicija, onda imamo knjigu koja je u svojim magistralnim linijama slika i prilika jedne generacijske izgubljenosti i osjećaja nemoći. Ipak, to nije do kraja tako.

Protagonist “Ovjerene kopije” bez obzira na padove i nalete depresije ne pristaje unaprijed na poraz. Samoća koju je prihvatio djeluje sa jedne strane oslobađajuća, nudi mogućnost da se uhvate konci života mimo onoga što nameće mašinerija pukog preživljavanja. Stoga, u knjizi postoji niz epizoda koje jesu osvajanje prava na vrijeme koje nije opterećeno i opredmećeno bilo kakvim moranjem, odbijanje da se potpuno pretvori u beznačajni zupčanik u sistemu iscrpljujuće proizvodnje. Ili riječima iz knjige: držao sam se po strani i šutio nadu. Ta nada jeste pravo na izbor, pobuna protiv gluhoće svijeta, usuprot svakoj determinaciji i nametnutim okvirima postojanja. Konvulzije Gavrilovićevog junaka bliske su i poznate, pogađaju u srž našeg vremena, ali i nude pravo na slabost i otimanje onog minimuma ljudskosti koje nam neotuđivo pripada.