Bića od memorije, krivnje i želje: Potraga za zrcalom u kojem bismo se mogli ogledati

“Zar je ovo jedini takav planet?/Tko će znati. Možda ih ima još, no znamo samo za ovaj jedan. U svakome slučaju, on je nešto iznimno rijetko, ne kao Zemlja. Mi, mi smo obični, mi smo trava svemira i ponosimo se tom našom običnošću, što je tako općenita, i mislili smo da se u nju može smjestiti sve. Bila je to shema s kojom se radosno i smjelo polazilo u daljine: drugi svjetovi! No, dobro, pa što su ti drugi svjetovi? Pokorit ćemo ih ili će oni pokoriti nas, ništa drugo nije bilo u tim nesretnim mozgovima, ah, nije vrijedno. Nije vrijedno... Čovjek je pošao osvajati druge svjetove, druge civilizacije a da prije toga nije dokraja upoznao ni vlastite zakutke, slijepe ulice, jame, zabarikadirana crna vrata...”

Sjećanje i priroda emocija

Citat je to negdje iz drugog dijela znanstvenofantastičnog romana “Solaris” poljskog književnika, filozofa Stanislava Lema, objavljenog u Varšavi 1961. godine. To njegovo kultno djelo o mističnom i zagonetnom planetu Solaris doživjelo je tri ekranizacije: 1968. prvi to čini Boris Nirenberg, četiri godine kasnije na filmsko platno prenosi ga Andrej Tarkovski, a početkom ovog milenija, 2002. godine, istoimeni film snima Steven Soderbergh.

Prožimanje filmskih scena i kazališnih prizora/Jelena Janković/

Upravo film Tarkovskog bio je polazna osnova uzbudljivom kazališnom eksperimentu Boruta Šeparovića – na scenu Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, u koprodukciji sa svojim Montažstrojem, postavlja kazališnu predstavu “Solaris dva”. Šeparović je autor projekta, potpisuje intermedijalnu režiju i mise-en-scene, dramaturg je Filip Rutić koji se oslanja na motive spomenutog romana, ali i filmski scenarij Andreja Tarkovskog i Fridriha Gorenštajna, dok video, multimediju i AI programiranje potpisuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, a kostimografiju Desanka Janković – oboje se također striktno vezuju uz filmsku scenografiju i kostim. Glazbeni citati su također iz filma (Eduard Artemjev/J. S. Bach), suradnica za scenski pokret je Roberta Milevoj, a svjetlo za izvedbu uživo oblikovao je Anton Modrušan.

Ono što fascinira od prve minute je nevjerojatno prožimanje filmskih scena i kazališnih prizora koji se odvijaju u istom prostoru, negdje u kozmosu lebdeće svemirske stanice iznad tajanstvenog planeta Solaris, čije nepoznanice i tajne tek treba otkriti. Film “Solaris” Tarkovskog, naime, nije ovdje samo citat kojim će se predstava poslužiti kako bi zaokružila svoje kazališno istraživanje tragom istoimenog romana Stanislava Lema – naprotiv, i roman i film sustavni su dio tog kazališnog eksperimenta u najboljem smislu riječi. Prozni pasusi, filmski kadrovi i pozorišne scene neodvojivi su elementi tog multimedijalnog djela, čvrsto sklopljeni u jednu cjelinu koja diše jednim dahom, govori jednim jezikom i uobličava jednu, jedinstvenu atmosferu.

A tu atmosferu na neponovljiv način odražavaju “gosti” – utvare i prikaze koji se pojavljuju na toj svemirskoj stanici niotkuda, a neraskidivo su povezani s glavnim junacima. Naime, kako to možemo pročitati i u programskoj knjižici predstave ‘Solaris dva’: “...U romanu Stanislava Lema i filmu Andreja Tarkovskog gosti nisu tek fantazme, nego materijalizacije: bića sastavljena od memorije, krivnje i želje, koja dolaze kao odgovor na nemogući kontakt s nepoznatim oceanom. “Solaris dva” taj motiv ne prepričava – on ga rekodira. Generativni modeli i deepfake proizvode digitalne dvojnike lica i glasova, a originalni film postaje arhiv koji se oživljava u sadašnjosti...”

Predstava poziva gledatelja da boravi u slici/Jelena Janković/

Napredna tehnologija, kako navode autori projekta, koristi se kao dramaturški motor za propitivanje autentičnosti, sjećanja i prirode emocija u eri kada je moguće sintetički proizvesti uvjerljive kopije ljudi.

Sam Borut Šeparović to ovako objašnjava: “Temeljna potka priče o ‘Solarisu’, bilo da govorimo o romanu Stanislava Lema, filmu Andreja Tarkovskog ili kazališnoj predstavi ‘Solaris dva’, leži u neraskidivoj vezi između pamćenja i identiteta jer planetarni ocean funkcionira kao golemi materijalizator ljudske podsvijesti koji iz sjećanja izvlači potisnute traume i pretvara ih u fizička bića.”

Stanislav Lem pak u romanu tu pojavu “gostiju”, neočekivanih prikaza izazvanih nepoznatim djelovanjem mističkog oceana na planetu Solaris, ovako opisuje: “Što su to tvorbe U? To nisu osobe ili kopije određenih osoba, već materijalizirane projekcije onoga što o danoj osobi sadrži naš mozak... Odabrani su najtrajniji tragovi pamćenja, najizoliraniji od svih ostalih, iako, prirodno, nijedan takav trag ne može biti potpuno izdvojen... zbog čega došljak povremeno pokazuje veće znanje od onoga koje bi mogla posjedovati autentična osoba, čijom bi replikom trebao biti.”

Pitanje mogućeg kontakta s nepoznatim i nezamislivim bićima u svemiru, jedna od najuzbudljivijih tema SF žanra, ali i ozbiljnih kozmoloških istraživanja, jedno je od središnjih mjesta i u ovoj predstavi. No, to je i uzbudljiva ljubavna priča s neizvjesnim preokretima, unutar potisnutih sjećanja, zametnuta u nedostižnim naslagama podsvijesti, ali i traženje odgovora na ništa manje vječno pitanje odnosa s Drugima i Drugačijima. No, i mnogo šire, ona postavlja neka od ključnih pitanja Lemovog romana:

“Što je to normalan čovjek? Onaj koji nikada nije učinio ništa gnusno? Da, ali zar nije nikada ni pomislio nešto takvo? A možda čak i nije, već je pomislilo nešto u njemu, na tren sanjalo o tome, prije dvadeset ili trideset godina, možda je to već potisnuo i zaboravio, i nije se toga bojao, jer je znao da to nikada ne bi proveo u djelo. Da, a sada zamisli da iznenada, jednog dana, usred drugih ljudi, sretne TO, otjelotvoreno, prikovano za njega, neuništivo, što tada?”

O nedokučivim predjelima duše

O svim tim nedokučivim predjelima ljudske duše, inovativno i kazališno uzbudljivo govori predstava “Solaris dva”. Upravo onako kako to kažu za klasik Tarkovskog – on ne koristi film da priča priču, već da stvori emocionalni i filozofski pejzaž – oblikuje vrijeme i poziva gledatelja da boravi u slici, ne da juri kroz radnju.

Ne tražimo nikoga osim ljudi/Jelena Janković/

Ali, neobavezno, predstava i upozorava publiku: “Vi svjedočite spoju triju različitih laži: filmske, digitalne i kazališne...”, kako će to već na samom početku izgovoriti jedan od glumaca.

A glumci su posebna priča tog kazališnog projekta. Igraju: Matija Čigir, Nikola Nedić, Rea Bušić, Sven Medvešek, Vedran Živolić i Frano Mašković. Muškarci su svemirski istraživači, posada stanice koja lebdi nad Solarisom, ženska osoba je taj gost, uobrazilja, prikaza izvučena iz sjećanja, snova i podsvijesti jednog od istraživača. Svi oni preslika su originalnih filmskih junaka, precizno i točno slijede njihove pokrete, kretnje i putanje filmskim i scenskim prostorom, a istodobno su, paradoksalno, autentični i jedinstveni kao kazališna lica, bilo da igraju ili su samo glas.

Uz njih na sceni se pojavljuje i jedno neljudsko biće: robotski pas Unitree Go 2 AIR, i on će se na kraju izvedbe pokloniti publici.

U svom remek-djelu “Solaris” Lem će reći i ovo: “Ne tražimo nikoga osim ljudi. Ne trebaju nam drugi svjetovi. Trebamo zrcala. Ne znamo što bismo započeli s drugim svjetovima. Dovoljan nam je ovaj jedan, već nam i on zapinje u grlu...”

“Solaris dva” Boruta Šeparovića potraga je za takvim zrcalom u kojem bismo se mogli ogledati i mi sami i svijet u kojem živimo.