Postdramska oda ljubavi: Život lica na pozornici poistovjećuje se s našim životima, našim ljubavima, padovima i usponima dok tragamo za njima

“Poezija je zatvorena forma i može nam pružiti mnogo i već dulje vrijeme pitam se što bi se dogodilo kada bismo joj granice postavili izgovaranjem, a ne napisanim. Drama je oduvijek dom mnogočemu i učinilo mi se kao idealno mjesto za spremiti emocije koje sam imala, u okviru priče koju želim pisati. U poeziju zaista vjerujem. Ona za mene ima snagu da pokreće mene i sanjarski vjerujem da je to moguće i za druge. Mogli bismo reći da je to onda to na tragu toga, vjera da se poezijom može dogoditi čudo i onom koji je s njom u dijalogu. Zato puštam da ona bude primarni jezik i proze koju pišem, ali i dramskih tekstova.”

Skok iz poetskog u dramsko

Tim riječima Monika Herceg (Sisak, 1990), pjesnikinja i dramatičarka, obrazlaže skok iz poetskog u dramsko, premosnicu što veže njezino pisanje i življenje u poeziji, a odnedavno i u drami. S njom sam razgovarao povodom uprizorenja njezine prve drame “Gdje se kupuju nježnosti” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu sredinom siječnja 2021. godine (režija Rene Medvešek, dramaturginja Jelena Kovačić), a od tada zagrebački nakladnik Fraktura štampat će njezinu knjigu drama (pet naslova: “Ubij se, tata”, “Ubio sam Almu”, “Mrtve ne treba micati”, “Gdje se kupuju nježnosti” i “Zakopana čuda”). Posljednja s liste upravo je ovih dana također izvedena u teatru. Praizvedba je bila u Kući umjetnosti “Arsen” u Šibeniku, a zagrebačka premijera u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagrebu, koji je uz Tvrđavu kulture Šibenik i Umjetničku organizaciju “Glumac ima vremena, glumica ima vremena” TAHT koproducent predstave.

Detalj iz predstave "Zakopana čuda"/Valerio Baranović/

Režiju “Zakopanih čuda” potpisuje glumica Nina Violić. U spomenutoj predstavi “Gdje se kupuju nježnosti” prije pet godina nastupila je u roli Majke. Scenografija, video i svjetlo rad su slovenske videoumjetnice Toni Soprano, kostimografkinja je Andrea Bistričić, a glazbu su skladali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Igraju, vrlo skladno uklopljeni u taj neprekidni miks poetskog i dramskog, dakle u predstavu koja zahtijeva poseban pristup i čitanje tog prožimanja pjesničkog koda i dramskog izričaja, Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev.

Ovo nije prva kazališna režija Nine Violić. Pamti se njezin autorski projekt, režija i izvedba monodrame “Rad Borosane na sebi” iz 2000, a nije joj ni strana filmska režija. O predstavi “Gdje se kupuju nježnosti” tada sam zapisao: “Središnje mjesto u drami zauzima vječna borba protiv mraka u nama, protiv te tako duboko usađene i razdiruće tame u našim srcima. Taj mrak je ono što sažima sve silnice gorčine u drami, on je poput crne rupe iz koje nema izlaza... A ipak, paradoksalno, na samom završetku drame dolazi do preokreta, smrt mraka dogodit će se baš u mraku, u plodnoj vodi, tamo gdje se rađa novi život...”

U “Zakopanim čudima” primat preuzima ljubav, jer kako i sama autorica kaže: “Sklona sam vjerovati u čuda. Ta nada i ljubav za koju sam se borila kroz život bili su ono što me spašavalo... Ljubav je spašavala i za mene ona ima stvarnu mogućnost promjene nas samih, a time i odnosa, okoline. Djelovati iz ljubavi, čak i kad nam se to čini neizgledno, najbolje je što možemo učiniti za sebe, iako je ponekad teško...”

Prema dramskom tekstu Monike Herceg/Valerio Baranović/

To da je ljubav primarni motiv ove poetsko-dramske ode o ljubavi prigrlila je i redateljica. Na nju gleda kao na ljubavni manifest o dvoje ljudi koji su, tražeći sebe, pronašli jedno drugo. I dodaje: “Ovo je genijalno vrijeme za taj Monikin tekst i preponosna sam što smo baš u ovom trenutku potpunog kaosa napravili predstavu o ljubavi... Potpuno je svejedno je li se život u realnosti ikada dogodio ili ne - ključan je način na koji, u njegovim posljednjim trenucima, o njemu maštamo razbijajući umjetničke ideologije i okove.”

Prvo poglavlje u drami naslovljeno je “Prolog minulih ljubavi”. Kroz njega nas vodi Ljubav sama. Ona je jedno od tri lica u komadu. Uz nju javlja se i Zauvijek djevojčica, igra je Jelena Graovac Lučev, vrlo iznijansirano i stalno na toj nevidljivoj granici prelaska poetskog u dramsko. U drugom poglavlju drame, nazvanom “Slučajne ljubavi (i nisu li zaista sve takve)”, pridružuje se Zauvijek dječak, uloga Leona Lučeva. On je neumitni, vjerni i strpljivi partner Zauvijek djevojčice. S njim se gradi taj dramski narativ u predstavi. Jedine dijaloge tijekom te duo-drame izgovorit će upravo oni. Pratimo ih od prvog susreta, zaljubljivanja i prepirki, ne bez vrlo decentne humoristične note, pa sve do starosti.

Ljubav će se na samom početku obraćati Vremenu. Ono je stalno prisutan, ali nepostojeći lik u drami. Bez njega se ne može. Svjesna je toga i sama Ljubav kada ga pita: “Koliko, vrijeme, možemo bez naših načetih srca koja se prelijevaju jedna u druga, željna tog supostojanja, dodira? Ne bismo li, vrijeme, trebali skočiti, uvijek skočiti, jedno u drugo? I preživjeti. Nećemo li jedino tako preživjeti?”

Komad u režiji Nine Violić/Valerio Baranović/

Prazno ljudsko srce

To naše srce, mjesto rađanja ljubavi, naći ćemo i u posljednjem poglavlju drame “Manifest ljubavi”: “Gradovi se urušavaju/smrtne tišine se uvlače u ljude/i ništa od svega toga nije toliko strašno/kao potpuno prazno ljudsko srce...”

A tko su stvarni protagonisti u komadu? Sami za sebe kažu. Zauvijek djevojčica: “Nedostaje mi dodir. Nedostaje mi nježnost. Nedostaje mi da mi netko izgovori barem nekoliko riječi onako kako se to govori nekome koga volimo. Barem malo volimo. Ja sam nestvarna djevojčica.” A Zauvijek dječak odgovara: “Nikad nikoga, vrijeme nije da volimo. Vrijeme nije da tražimo... Ja sam samo instrument. Ja sam hodajuća riječ... Moram manje osjećati. Moram tražiti između. Moram zamišljati da nisam stvaran.”

U tim ponekad gotovo proturječnim iskazima, u stalnom traganju za ljubavlju, u pokušajima da se ona shvati i definira, zaokruži nekim pitomijim i razumljivijim pojmovima, prohode slike i prizori, vrlo dojmljiv videorad Toni Soprano, u kojima se gotovo neprimjetno i sami prepoznajemo. Život lica na pozornici poistovjećuje se s našim životima, našim ljubavima, padovima i usponima dok tragamo za njima. Jer ljubav je sloboda, a nikada prisila, i nitko ne može posjedovati nekoga ni njegovu ljubav. I ništa nije slobodnije od ljubavi i ništa s ovim glupim čovječanstvom nije tako stvarno kao ljubav, tvrdoglavo ponavljaju akteri predstave manifest ljubavi Monike Herceg. Ili, kako će poentirati Zauvijek dječak: “Ljubav zna da ispod opisa života kao otkucaja srca živi cijeli maleni svemir koji se preslikava gore, u ovo nebo poprskano zvijezdama. Ta srca, žive milijarde svjetala i sve ovo gore, čudo praznine. A mi, maleni. Veliki samo u ljubavi.”