O romanu "Ovako se gubi vremenski rat": U univerzumu dizajniranom da uništi individualno iskustvo, gubiti može značiti sačuvati ono što je najljudskije

“Možda je poludjela, ali umrijeti za ludost ipak je umrijeti za nešto.”

- “Ovako se gubi vremenski rat”, Amal el-Mohtar i Max Gladstone

Zaigran i beskrupulozno romantičan, stoji na poleđini romana “Ovako se gubi vremenski rat”, koji u središte postavlja Vrijeme, podijeljeno na dvije budućnosti i dvije agentice: Crvenu, pripadnicu hipertehnološke Agencije, i Plavu, članicu zimzelenog Vrta. One se nalaze na suprotnim stranama vremenskog sukoba u kojem se bitke ne vode samo kroz prostor već kroz samu istoriju. Poslije jednog obračuna na razorenoj planeti, Crvena pronalazi pismo koje joj je ostavila Plava i taj gest označava početak njihove tajne prepiske, dok istovremeno nastavljaju da se bore jedna protiv druge. Kroz razmjenu pisama, neprijateljstvo se postepeno pretvara u radoznalost, zatim u privlačnost, a naposlijetku i u ljubav, dovodeći u pitanje njihovu lojalnost sopstvenim stranama.

Rat i nježnost

Kako sumnja raste unutar Agencije i Vrta, Crvena i Plava shvataju da je njihova veza sama po sebi postala anomalija, nešto što vremenski rat ne dozvoljava – niti logika ijednog rata, ustvari – i biraju da ipak odu na drugu stranu. Autore romana namjerno navodim na kraju ovog dijela: Amal el-Mohtar, kanadska spisateljica, pisala je pisma koja pripadaju Plavoj, dok je Max Gladstone, američki književnik, u cijelosti pisao ona koja potpisuje Crvena. Na hrvatski jezik nam ova priča stiže u prevodu Ane Fazekaš, i u Vuković & Runjić izdanju. Zanimljivo je da se rad na knjizi i u stvarnosti odvijao na sličan način - kroz prepisku između samih autora. Reakcije svakog lika razvijale su se uz element iznenađenja pri čitanju pristiglih pisama, a zatim i kroz njihov neposredni odgovor.

Riječ je o kratkom, lirski intoniranom, epistolarnom romanu u kojem se centralna priča ne razvija kroz velike sukobe, nego kroz pisma skrivena u pepelu, kostima, biljkama. Takav postupak moguće je čitati kao svjesnu intervenciju u okviru žanra kojem roman pripada – žanra naučne fantastike koji se tradicionalno oslanja na spektakl. Ovdje se ta logika iznevjerava jer se rat radije tretira kao nešto apstraktno što titra okolo junakinja, a njihova povezanost, emocije, zanimljiva i ponekad šašava pisma koja šalju jedna drugoj postaju poput sile dovoljno snažne da može poremetiti ne samo rat po sebi nego i cijelu istoriju.

Sam vremenski rat nikada nije u potpunosti objašnjen. Poznato je tek postojanje dvije frakcije - Agencije i Vrta - uhvaćenih u borbi da “osiguraju” budućnost manipulisanjem prošlošću. Ipak, nijedna od njih nije ideološki određena u onom konvencionalnom smislu: one ne predstavljaju toliko suprotstavljene filozofije, koliko različite modele upravljanja vremenom. Agencija funkcioniše kao hipertehnološka sila, dok je Vrt zamišljen kao organski oblik postojanja - dvije krajnosti koje, ustvari, nije nužno dodatno objašnjavati budući da njihova značenja već proizlaze iz samih naziva. Fokus je, stoga, prije na simboličkoj, nego na doslovnoj ravni njihovog postojanja i sukoba. Autori biraju estetizirati rat i nasilje, pa su masovne smrti često prikazane apstraktno, kao da su eksplozije i uništenja nešto imaginarno, a ne stvarno proživljeno. Ipak, takva odluka odražava i same junakinje. Crvena i Plava postoje u sistemu dizajniranom da minimizira ljudsko iskustvo i empatiju, odatle odluka da se vrijeme ne prikaže linearno, nego fragmentirano, kako bi se izbrisao onaj privid potreban da se ono osjeti i doživi. Rat kao takav se ne propituje: “S iskustvom ubijati postaje samo tehnički i mehanički lakše. Crvenoj nikad nije postalo ništa lakše ubiti. U Agenciji njene osjećaje ne dijele ili ih bolje skrivaju”. Njena nelagoda ne vodi ka preispitivanju samog rata, već je više kvar u sistemu.

U tom smislu, Crvena i Plava nisu prikazane kao psihološki naročito kompleksni likovi, nego kao funkcije svojih frakcija. Crvena kao oličenje preciznosti i kontrole Agencije, dok se Plava čini razigranija i mirnija. Obje zajedno u samom početku uopšte ne problematiziraju rat u kojem se nalaze jer je ovo roman koji ne polazi od premise da je svaki rat besmislen i duboko pogrešan, one su fokusirane na međusobna provociranja, kroz koja se, ustvari, razotkriva priroda one druge. “Jede li još tvoja sorta? Ili vam se prehrana svodi na cjevčice i intravenozni unos hranjivih tvari? Na metabolizme optimalno prilagođene dalekonitnoj hrani? Spavate li, Crvena, sanjate li?”

Romana "Ovako se gubi vremenski rat"
/

Neprijateljice, saveznice i ljubavnice

Pisma između Crvene i Plave nisu samo pripovjedni alat, ona postepeno sabotiraju tok rata. U sistemu opsjednutom brzinom i kontrolom, ona su spora, nepredvidiva i skrivaju se na neobičnim mjestima. Svako pismo nas na svoj način vodi kroz vrijeme, koje i jeste veliki lik ovog romana: “Pisma su uvijek neka vrsta plovidbe vremenom, zar ne? Zamišljam kako se smiješ na moju malu šalu; zamišljam kako gunđaš; zamišljam kako odbacuješ moje riječi. Jesi li još tu? Obraćam li se praznom zraku i muhama koje će se ovim truplom gostiti?”Pisma su često i razigrana i ironična, citiraju poeziju i igraju se jezikom i to je jedno mjesto otpora, ako to mogu tako reći, u svijetu i vremenu u kojem dominira sterilna funkcionalnost. Iako se nekad te njihove igre mogu činiti kao višak koji otežava čitanje, one nisu tek ukras, nego otpor sistemu koji ne poznaje ništa osim krute savršenosti. Pisma su skrivena u oružju, leševima, a ljubav koja se javlja između njih dvije nikako nije samo ona romantična, još manje nevina; ona je i taktična i istorijski uslovljena.

Naslov u startu nagovještava iznevjerena očekivanja. Tradicionalne ratne priče obično prikazuju uspjeh kroz osvajanje bitaka, preoblikovanje istorije, uspostavu doominacije pa i promjenu poretka. Ovdje je, međutim, fokus na gubljenju, koje je neraskidivo vezano za priču samu, emotivni odnos između Crvene i Plave koji prkosi ratu – ne zaustavlja ga, ali mu odlučuje stati na put. Gubljenje nije sinonim za neuspjeh, već radije podrazumijeva odluke donesene u stanju bunta unutar ogromnih sistema kontrole. U tom smislu, čin gubljenja postaje čin brige. Važno je istaći da roman nikada ne objašnjava odnos Crvene i Plave i njihove ljubavi kroz pitanja seksualnog identiteta u sociološkom smislu. One jesu kodirane kao ženske figure, ali nema autovanja, nema eksplicitnog suočavanja s homofobijom, njihovim nadređenima ne smeta što se one vole u tom smislu, nego što se vole, a stoje na neprijateljskim linijama. Rod je u tom svijetu nestabilna kategorija, a kvirnost, ustvari, proizlazi iz toga što njihov odnos prkosi logici rata.

Roman u tom smislu pokazuje da takvi sistemi kontrole društva ne mogu tolerisati oblike vezanosti koji ne služe njihovoj logici, te da ljubav, naročito kvir ljubav, nereproduktivna i neutilitarna ljubav, ne može biti podržavana jer naprosto ne doprinosi razvoju vrste i čini ratnike neupotrebljivim u očima sistema. Dakle, logika Agencije i Vrta nije nužno logika mržnje, već čisti pragmatizam. Ključno je ovdje da, uprkos ljubavi, nijedna ne postaje bolja niti se odriče nasilja; nastavljaju da ubijaju, sabotiraju i manipulišu istorijom i to autorsko odbijanje da junakinje promijene ili da nam ponude bilo kakav oblik katarze, jeste jedna od najsnažnijih posljedica ovako strukturiranog romana.

Subverzivna upotreba jezika

“Ovako se gubi vremenski rat” je dobar primjer onoga što Deleuze i Guattari nazivaju malom književnošću: djelo koje koristi dominantni žanr kako bi ga, kroz subverzivnu upotrebu jezika, destabilizirao. U konačnici, El-Mohtar i Gladstone ne postavljaju pitanje kako se ratovi dobijaju, već šta ratovi dozvoljavaju ili brane sa stanovišta ljudskog. Zato su ovdje i rat i istorija kroz koju se Crvena i Plava kreću tek nakratko - kroz čin pažnje, brige i zajedništva - stavljeni u polje ljudskog. Naslov ne pokazuje ironiju, već jako lijepo sažima poruku romana u cjelini: u univerzumu dizajniranom da uništi individualno iskustvo, gubiti može značiti sačuvati ono što je najljudskije. A upravo je taj čin, na svoj način, ono subverzivno (da ne napišem revolucionarno jer mislim da taj epitet ne odgovara romanu).

Crvena i Plava, uz svoje nesuglasice i slaganja, naposlijetku stvaraju mali prostor ljubavi i uzajamnog uvažavanja, unutar tog velikog svijeta kojeg nije briga ni za koga. U žanru koji inače teži spektaklu i rješenjima vrijednim svemira, odbijanje da se ponudi takvo rješenje čini ovu knjigu istinski lijepim primjerom subverzije – sitne i beznačajne za sudbinu čovječanstva, ali ostaje pitanje da li je ta sudbina uopšte i vrijedna promišljanja? Nismo svi jednako važni za napredak istorije i čovječanstva, pa je možda važnije posvetiti se trenucima ljubavi i intimnosti koja može spasiti nas, a ne cijeli (budući) svijet.